Panama: Vrata mora i ključ svemira

Panama: Vrata mora i ključ svemira
Foto: EPA

U SERIJI tekstova Hrvoja Petrovića, autora stranice Imaginary Football History (ifh.world), predstavljamo sudionike Svjetskog prvenstva 2018. povijesnim pričama o temeljnim nacionalnim simbolima reprezentacija - dresu, grbu i himni. Tekst koji slijedi nije samo priča o njihovoj simbolici nego stavljajući ih u kontekst vremena u kojem su nastali nudi sažet prikaz povijesti svake nacije i nacionalne države kao konstrukcija modernog doba.

''Vrata mora i ključ svemira''

Panamska Himno Istmeño (eng: Isthmian Hymn) u svom nazivu ističe područje u povijesti poznato kao Darienova prevlaka, koja predstavlja usko kopneno područje smješteno između Karipskog mora i Tihog oceana te povezuje Sjevernu i Južnu Ameriku. Ta je lokacija od velikog strateškog značaja. Naravno, kao takav bio je od velike važnosti za povijest današnje države Paname koja se nalazi unutar njegovog područja.

Još u prvoj polovici 16. st. Španjolci su osnovali grad Panamu, prvo europsko naselje na zapadnoj obali zapadne hemisfere. Nazivan ''vratima mora i ključem svemira'', grad je bio od golemog strateškog značaja za Španjolsku zato što je 1530-ih godina služio kao početna točka španjolskog osvajanja Carstva Inka u Južnoj Americi. Također je služio i kao tranzitna točka jedne od najvažnijih trgovačkih ruta na američkom kontinentu, na putu prema trgovištima u mjestima Nombre de Dios i Portobelo, kroz koja je prolazila većina zlata i srebra koje je Španjolska zaplijenila u Amerikama. Kolonija je postala važan dio španjolskog sustava trgovine, dobivši status audijencije, pod nazivom Kraljevska audijencija i kancelarija Paname i terre firme (1538.). Španjolske su vlasti imale slabu kontrolu nad većim dijelom teritorija Paname. Veliki su se dijelovi uspjeli oduprijeti osvajačima i misionarima do vrlo kasno u kolonijalnoj eri. Zbog ovoga su domoroci često bili nazivani ''indios de guerra'' (Indijancima ratnicima) te su se odupirali španjolskim pokušajima osvajanja ili pokrštavanja. Zbog nepotpune španjolske kontrole panamska je ruta bila podložna gusarskim napadima (uglavnom engleskim i nizozemskim), kao i onima od strane Afrikanaca iz Novoga svijeta, koje su nazivali ''cimarrons''.  

Kraljevska audijencija je postojala sve do sredine 18. st., nakon čega je prenijela svoju nadležnost na onu iz Bogote, glavnoga grada potkraljevstva Nove Granade (1717.-1821.), unutar kojeg će audijencija dočekati rat za kolonijalno oslobođenje početkom 19. st.

Na sjeveru Kolumbije

Iako početno na strani španjolske krune, grad Panama je promijenio stranu kada su španjolski trgovci ishodili poništenje kraljevskog akta koji je dopuštao inozemnu trgovinu i pridružio se novostvorenoj golemoj Gran Kolumbiji (1819.-1831.). Konačno, nakon raspada te države, odnosno izdvajanja Venezuele i Ekvadora u samostalne nacionalne države, Panama se našla u Republici Novoj Granadi (1831.-1858.), koja će se nekoliko desetljeća kasnije preimenovati u Republiku Kolumbiju. 

Panama je bila odvojena od ostatka Kolumbije neprohodnom Darienskom džunglom. Još uvijek ne postoji izravna ruta od Kolumbije do Paname, osim zrakom ili morem. Tijekom godina obrazovani su ljudi, koji su živjeli u Panami, počeli sebe sve više doživljavati Panamcima. 1855. godine, novi kolumbijski federalni ustav dodijelio je Panami veću autonomiju, ali su 1866. konzervativci u Kolumbiji ponovno uspostavili centraliziranu državu i čvršće odnose s papom. Rimokatoličanstvo je postalo službena državna religija, a vjeronauk je postao obaveznim predmetom u kolumbijskim školama, uključujući one na prevlaci. Mnogi su panamski državnici, kao što su Justo Arosemena, Manuel José Hurtado i José Dolores Moscote, s obrazovanjem u području europske i sjevernoameričke liberalne misli, gledali na kolumbijski centralizam i rastući sektarijanizam kao na prepreku panamskom nacionalnom boljitku. Još je Bolívar rekao kako je ključ osnivanja vlade koja podržava stvarni karakter nacije, uspostavljanje javnog obrazovnog sustava koji je u skladu s jedinstvenom sudbinom države. Tako su, kako bi utvrdili autonomiju i uspostavili Panamu kao zasebni entitet naspram Kolumbije, panamski vođe shvatili da im je potreban nacionalni obrazovni sustav koji će obrazovati stanovništvo Paname da počnu razmišljati poput Panamaca, što su i postigli u drugoj polovici 19. st. 

Nezavisnost u zamjenu za Kanal

I dok su crvena, bijela i plava boje s glavnih i rezervnih dresova izvedenih iz boja nacionalne zastave, grb reprezentacije s četiri polja (crveno, plavo, dva bijela) i dvije zvjezdice gotovo pa je preslika same zastave. Ona je pak nastala u vremenu osamostaljivanja Paname od vlasti u Bogoti tj. izdvajanja iz Republike Kolumbije (1903.). Glavni elementi zastave - boje i zvjezdice - inspirirani su, pak, zastavom SAD-a, koja je odigrala najveću ulogu ne samo u realizaciji uspostavljanja samostalne republike Paname nego, kasnije, i u konstruiranju panamskog nacionalnog identiteta kao posljedice uskraćivanja potpune samostalnosti. Iako, naravno, Panamci su izmislili vlastitu simboliku za spomenute elemente, različitu od SAD-a. Pa su tako plava i crvena boje glavnih političkih stranaka (plava Konzervativaca, a crvena Liberala), a bijela simbolizira mir između njih; plava zvijezda predstavlja građanske vrijednosti čistoće i poštenja, a crvena autoritet i zakon. 

Još je osamdesetih godina 19. st. Bogota dala prava francuskoj kompaniji za izradu kanala na području Paname koji bi povezao Atlantski s Tihim oceanom, ali su brojne okolnosti (bolesti, nesuglasice, financijski skandali itd.) spriječili obavljanje projekta. Pitanje nastavka izgradnje kanala izravno će utjecati na stvaranje Paname kao nacionalne države. Naime, početkom 20. st. u igru se uključuje SAD čija je vlast odlučila sagraditi kanal kroz Panamu radije nego kroz Nikaragvu, a američki je Kongres dao dopuštenje predsjedniku SAD-a otkupiti imovinu francuske kompanije. Francuzi su kolumbijskog predsjednika pritisli na pristanak ugovora koji bi dozvolio SAD-u kontrolu nad komadom zemlje koji okružuje planirani kanal. Međutim, kolumbijski je senat odbio taj prijedlog.

U takvoj su se situaciji Francuzi obratili revolucionarima koji su se godinama bezuspješno borili za samostalnost Paname. 1903. godine revolucionarna je hunta proglasila neovisnost Paname. Kolumbijske su snage bile poslane ugušiti ustanak, ali su bile zaustavljene kod Colóna jer su željeznice, koje su bile pod nadležnosti SAD-a, strateški uklonile svoje vlakove s terminala koji su vodili na sjever. Američke su pomorske snage također odvratile pojačanja koja su bila morskim putem poslana iz Bogote. Uskoro je sklopljen ugovor kojim je SAD u trajno vlasništvo dobio ekskluzivna prava na korištenje, okupaciju i kontrolu nad Kanalskom zonom, komadom zemlje širokim 16 km (8 km sa svake strane plovnog puta). Izgradnja kanala se nastavila 1904. godine, a otvoren je 1914. 

Također, ustav je autorizirao SAD za vojnu intervenciju u Panami u svrhu suzbijanja sukoba. Kao što je bio slučaj pod kolumbijskom vlasti, tradicionalne liberalne i konzervativne stranke su dominirale političkim životom, ali su se osobnosti političara i obiteljske veze pokazale važnijima od ideologije u većini sukoba. Politički i gospodarski nemiri doveli su do vojnih intervencija SAD-a 1908., 1912., 1918. te 1925, no bez žrtava. 

Nacija bez romantičnih temelja

Panama nije vodila rat za nacionalno oslobođenje, niti je započela ofenzivu protiv američke prisutnosti nakon osamostaljenja. Kanal i plantaže banana u vlasništvu SAD-a postali su najrazvijenijim sektorima gospodarstva i neugodna je istina bila da su najbolje poslove dobivali građani SAD-a i došljaci s Kariba. Ovaj nedostatak nasljeđa vojne žrtve mučenika duboko je emaskulirao prvu generaciju Panamaca. U ranom razdoblju, nakon 1903. godine, ove činjenice oko utemeljenja države dovele su do podjele panamskog nacionalizma. S jedne strane su bile urbane elite europskog podrijetla, koje su profitirale od prodaje usluga i dobara građanima SAD-a, držale većinu političke vlasti unutar Konzervativne i Liberalne stranke i često otvoreno prizivale vojne intervencije SAD-a kako bi zaštitile svoje izborne pobjede često temeljene i na prevarama. Ti su ljudi prigrlili pozitivizam i strana ulaganja te su mirno utemeljenje Paname vidjeli kao pozitivan znak za naciju koja je gledala na svoju ulogu u svijetu kao globalno središte trgovine i transporta. 

Dominantni rani nacionalni identitet Panamaca temeljio se na pokornosti - daleko od muškog ideala. Zemljopisna sudbina Paname kao žarišta trgovine još od kolonijalnih dana donijela joj je moto ''za dobrobit svijeta'' (pro mundi beneficio). Druga strana nacionalnog identiteta se polako pojavila kako bi obuhvatila mnoge ruralne i mlađe Panamce miješane rase, koje su predvodili ljudi kao što su José D. Moscote i José Daniel Crespo. Oni su zauzeli stav da je krnji suverenitet Republike Paname ponižavajući, korumpiran te puno manje materijalno blagotvoran nego što su američki upravitelji obećavali 1903. Osudili su ''crnu legendu'' o Panami, koja je govorila o ''umjetnoj pseudo republici'' koja se održava na životu isključivo voljom SAD-a. Staleški i rasni identiteti su također obilježili tu prvu generaciju, pridonoseći raskolu. Upravitelji kanala su zaposlili preko 100.000 radnika s područja Kariba (Antila). Njihov način ponašanja - izbor života u Kanalskoj zoni, nedostatak truda za naučiti španjolski jezik, molitva u protestantskim crkvama, monopoliziranje poslova koje je kanal nudio - učinilo ih je građanima drugog reda u očima nacionalista, koji su im zamjerali nevoljkost za asimilacijom, ali čime su im ujedno i odmagali od istoga. Štoviše, crni su Panamci - oni koji su se asimilirali govoreći španjolski i prihvaćanjem katolicizma - bili smatrani fizički drukčijima od došljaka s područja Kariba. 

1964. - godina koja je promijenila sve

Stvari su se počele mijenjati stvaranjem Nacionalne garde i dviju javnih obrazovnih institucija u Panama Cityju (Sveučilišta i Nacionalnog instituta). Potonje su stvorile sljedeće generacije obrazovanih Panamaca, njihovih budućih vođa, znanstvenika i edukatora. Od tridesetih do šezdesetih godina 20. stoljeća pripremile su rodni preobrat, transformirajući početni osjećaj feminizirane nacionalne inferiornosti u ''remaskulinizirani'' nagon za suprotstavljanje SAD-u, kako bi time zaliječili ranjenu muškost nacionalnog identiteta. 

Nedostatak suvereniteta Paname pod protektoratom SAD-a stvorio je nacionalni identitet koji je bio oblikovan jedinstveno feminiziranim narativom žrtve. Sjećanje na stjecanje neovisnosti pod okriljem SAD-a, zakonodavno utemeljena kontrola kanala od strane SAD-a te prisutnost zajednice građana SAD-a u Zoni kanala učinilo je nacionalistima slavljenje svoje republike kao robusne, neovisne i dostojanstvene posebno teškim. Panamci su, razumljivo, Panamu u ranom 20. stoljeću opisivali kao oboljelu od akutnog kompleksa ovisne zajednice ili kompleksa nacionalne inferiornosti. Stvaranje nacionalnog identiteta koji je bio neobično rodno usmjeren dozvolilo je Panamcima na neko vrijeme zaustaviti sve druge nesuglasice - posebice one između bijelih, urbanih, europeiziranih elita i intelektualaca s jedne strane te ruralnih, domorodačkih zemljoradnika miješane rase s druge. Ove su se dvije grupe složile da feminizirana slika o sebi nije prihvatljiva kad se ogoli i da se muževna čast mora braniti kad je izravno osporavana. Paradoksalno, upravo je želja SAD-a za pojačanim sigurnosnim mjerama tijekom hladnog rata remaskulinizirala snage sigurnosti. Do početka pedesetih godina 20. stoljeća, policija je više nego ikad pružala mogućnost staleškog napredovanja ambicioznim panamskim muškarcima. 

Osim toga, kao i svi nacionalisti Latinske Amerike, Panamci su se također našli pod utjecajem Kubanske revolucije (1959.), ali su tražili i posebne smjernice i od strane pokreta za dekolonizaciju u Africi i Aziji. Panamci su se jedini identificirali sa zahtjevima egipatskih nacionalista za dobivanje kontrole nad Sueskim kanalom te će prihvatiti poziv pisca Frantza Fanona za psihološku katarzu kroz nasilje. Do 1964. Panama je ostala nacija bez romantičnih temelja, bez ratničkog mita, ili narativa o mučenicima koji bi postavili standarde za muškarca u podređenom društvu. 1964. panamski i američki školarci su sudjelovali u sukobu oko isticanja svojih nacionalnih zastava u srednjoj školi u Balboi, koja se nalazi unutar Kanalske zone. Nekoliko je tisuća ljudi pretvorilo okršaj u nerede u kojima je ubijeno više od 20 ljudi, a više puta toliko ih je ozlijeđeno. Panamci su optužili Amerikance, raskinuli veze s njima i zatražili reparacije. SAD nije priznao optužbe te je optužio Panamce za raspirivanje nereda.  

Osvrćući se na nerede netom nakon njihovog završetka, nacionalisti su tvrdili da je siječanj 1964. predstavljao prekretnicu za njihov nacionalni identitet. Počeli su pregovori oko stavljanja kanala pod vlasništvo Paname. Proces će biti gotov tek 1999. godine.

O AUTORU: 

Hrvoje Petrović, Osječanin s diplomom povijesti i pedagogije. Odgajatelj u SOS Zajednici mladih Osijek i autor povijesno-nogometne web stranice Imaginary Football History.
Fan He-Mana, kluba gdje igra LeBron i Letećeg odreda. 

Literatura

Stephanie Ensenat Davis,  Melanie G. Krob, ''EL INSTITUTO NACIONAL DE PANAM´A: ENLIGHTENMENT, LIBERATION, AND THE FORMATION OF PANAMANIAN NATIONAL IDENTITY 1907–1964''. The Latin Americanist, March 2017. 43-59

Alan McPherson,'' Rioting for Dignity: Masculinity, National Identity and Anti-US Resistance in Panama'', Gender & History, Vol.19 No.2 August 2007, pp. 219–241.

''Isthums of Panama'', https://en.wikipedia.org/wiki/Isthmus_of_Panama

''Panama: Government and society'', https://www.britannica.com/place/Panama/Government-and-society#ref41026

''Panama city'', https://en.wikipedia.org/wiki/Panama_City

''Panam ethymology'', https://en.wikipedia.org/wiki/Panama#Etymology

''Panam flag'', http://panamaflag.facts.co/panamaflagof/panamaflag.php#VTpb6TGGxSsL261Z.99

Znate li nešto više o temi ili želite prijaviti grešku u tekstu?
Učitavanje komentara