PANDEMIJA koronavirusa paralizirala je sport. Dva su ključna pitanja - koliko će trajati ovakvo stanje i kako će se završiti natjecanja koja su prekinuta.

Isti odgovori zanimaju i pratitelje HNL-a. Dinamo samo formalnost dijeli od osvajanja još jednog naslova prvaka, ali su borbe za europske pozicije i ostanak u ligi jako neizvjesne. HNS je jučer objavio tri opcije kalendara za nastavak sezone, a koji od njih će se primijeniti, ovisit će o epidemiološkoj situaciji i odlukama Stožera civilne zaštite.

Jedno od potencijalnih rješenja okončanja započetih natjecanja nedavno je ponudila i UEFA, a to je odigravanje play-off turnira. HNS takvu mogućnost ne spominje, iako bi sustav natjecanja u kojem se za poziciju na ljestvici bore podjednaki suparnici, budi veliko zanimanje. Hrvatskoj ne treba globalna pandemija kako bi se okrenula sličnim rješenjima. HNL bi mogao vratiti format kakav je vrijedio u prošlosti - podjelu na Ligu za prvaka i Ligu za ostanak. To bi značilo da se nakon dvokružnog sustava natjecanja (svatko igra sa svakim kod kuće i u gostima) tablica dijeli na gornju i donju polovicu, koje postaju zasebne lige unutar liga. Ekipe iz Lige za prvaka više ne igraju protiv ekipa iz Lige za ostanak, ni obratno. 

Liga za prvaka u novom dvokružnom natjecanju daje prvaka lige, kao i one klubove koji će dogodine imati priliku igrati u Europi. Liga za ostanak u novom dvokružnom sustavu daje klubove koji ostaju, odnosno ispadaju iz lige.

Evo zašto je to najbolje rješenje za domaću ligu.

Veća atraktivnost i neizvjesnost

U posljednjih 12 sezona, otkad se HNL vratio formatu u kojem liga ostaje jedinstvena od početka do kraja natjecanja, Dinamo je uzeo 11 naslova, dok se jednim počastila Rijeka. Niti jednom prvak nije bio odlučen u zadnjem kolu, a prosječna razlika kojom su klubovi osvajali prvenstva je 12,5 bodova što je uistinu ogromna razlika koja je u čak četiri sezone iznosila 20 i više bodova. 

 

HNL je, u kontekstu borbe za prvaka, samo u iznimnim sezonama neizvjesna liga u pogledu borbe za prvaka. Trend je takav da Dinamo i klubovi iz drugog razreda rade sve veću razliku u kvaliteti i rastu u odnosu na treći razred. HNL se u okviru svojih mogućnosti, kao i većina liga na svijetu, podijelio na gornji i donji razred. Činjenica je da se u donjem razredu HNL-a uglavnom nalaze klubovi s ne pretjerano bogatom tradicijom i bez velike navijačke baze zbog čega su susreti protiv njih izrazito neatraktivni. To se vidi i po posjetu na tim utakmicama. 

U formatu Lige za prvaka gledali bismo čak četiri velika derbija između Dinama i Hajduka i barem dvije utakmice tjedno koje svaki fan HNL-a mora pogledati. Koncentracija kvalitete mnogo je veća i laganih utakmica u takvom formatu ne bi bilo. S obzirom na to da je razlika nakon 26 kola između drugoplasirane Rijeke i petoplasiranog Osijeka (posljednjeg kluba koji bi ušao u Ligu za prvaka) samo pet bodova (a nakon 18 kola, kada bi se prvenstvo "dijelilo", bila je i manja), gotovo svako kolo bi u međusobnom duelu donosilo promjenu stanja na tablici. 

Vrijeme je da HNL naplati svoj proizvod

Takva završnica HNL-a donijela bi klubovima iz gornjeg dijela ljestvice puno više jakih utakmica koje im mogu poslužiti za uvertiru u europska natjecanja. Čak i Dinamu kao daleko najkvalitetnijem HNL klubu na proljeće kronično nedostaje jakih utakmica koje ne izgledaju kao puko odrađivanje posla.

Veća gledanost tako formirane Lige za prvaka nudi i veće marketinške mogućnosti, kao i bolju pregovaračku poziciju kod prodaje TV prava. Radi se o izvoru novca od kojeg HNL mora i može uzeti više od bijednih 12 milijuna kuna, koliko sada dobiva. Dinamo s dva milijuna kuna koje zaradi na taj način može pokriti godišnju plaću jednog i pol igrača u svojem rosteru, što dovoljno govori o tome na kakvoj se tržišnoj poziciji nalazimo s ovakvom ligom. HNL više nema luksuz zadržavanja baze svojih pratitelja dalje od najokorjelijih navijača. 

S druge strane se opravdano postavlja pitanje - ne bismo li interes koji dobivamo u Ligi za prvaka izgubili u Ligi za ostanak čime bismo se još više udaljili od elite? Ne.

Klubovi iz donjeg doma mogu rasti samo ako imaju za što igrati

Najveći problem osrednjih HNL klubova je da nemaju za što igrati. Za Europu nemaju dovoljno kvalitete, a već nakon desetak kola se iskristalizira jedan klub koji je gotovo pa siguran putnik u drugu ligu. Da bi se to promijenilo u formatu Lige za ostanak, potrebno je bitno povisiti uloge. 

Sadašnji format HNL-a takav je da posljednji klub ispada iz lige, dok pretposljednji igra dvomeč protiv drugoplasirane ekipe 2. HNL kako bi ostala u ligi. Suluda odluka HNS-a da ukine čak i taj play-off dogodine, pri čemu će samo posljednji klub ispasti iz lige, dodatno povećava besmislenost igranja prve lige za dobar dio klubova. 

Kada bi se uveo sistem Lige za ostanak u kojem dva posljednje plasirana direktno ispadaju iz lige, dok treći odlazi u play-off protiv trećeplasirane ekipe 2. HNL, interes i za takvu ligu bio bi bitno veći od onog u kojem klub s 20 osvojenih bodova nakon 30 kola zna da ne može ispasti iz lige ako se dogodi slučaj poput Rudeša ili Zagreba koji se raspadnu na samom početku sezone. Kakav interes može pobuditi igračima ili navijačima, recimo, Slaven Belupa, što od desetog kola do kraja prvenstva igraju samo za to da vide hoće li završiti kao šesti ili osmi na tablici. 

Ne bi li bilo interesantnije da Varaždin i Inter, trenutno izjednačeni na dnu tablice, svoj spas traže protiv Istre i Slaven Belupa, a eventualnim pobjedama protiv sebi prilagođenijih suparnika i njih gurnu u probleme i brige oko ostanka u ligi?

Dapače, utakmice razigravanja za ostanak u prvoj ligi, poput dvoboja Šibenik-Istra ili Gorica-Varaždin, u tim su sredinama privukle veliku pozornost i vrlo pristojno popunjene tribine. Ako klubovi imaju za što igrati, to navijači u pravilu prepoznaju i nagrade. 

Klubove iz donjeg doma HNL-a treba razdrmati

Osim toga, ovako hermetički zatvoren sustav HNL-a i održavanje statusa quo među klubovima donje lige samo doprinosi njihovoj stagnaciji. Već godinama imamo klubove u prvoj ligi koji tijekom sezone otpuste deset igrača zbog nemogućnosti isplate plaća, a zbog činjenice da je netko drugi ipak gori, svejedno ostanu u ligi. Potrebna je puno veća fluktuacija i lakši ulazak, odnosno ispadanje klubova iz prve lige. Uzmemo li u obzir da je HNL razvojna liga i da joj je afirmacija mladih igrača žila kucavica, potrebno je dati prvoligašku scenu većem broju klubova i sredina u kojima mladi talenti predugo čame. 

Istina je da Hrvatska nema puno stabilnih drugoligaša, ali većina njih po tom pitanju nije bitno lošija od donjeg doma HNL-a i nema nikakvog razloga da im se ovakvim sustavom otežava ulazak u viši rang. Dinamika ideja, entuzijazam ili lokalni kapital mogu osvježiti prvoligašku scenu. Pa ako takvi projekti i ne bi dugo trajali, natjerali bi sadašnje klubove da rade više i bolje. 

Čak bi i ispadanje u drugu ligu za mnoge klubove iz prve lige bio potencijalni spas i prilika za reset. Klubovima u donjem dijelu tablice kronično nedostaje vizije za to da budu išta više od vječnih prvoligaša bez ikakvog sportskog rezultata i interesa publike. 

Ovakav format koriste skoro sve usporedive lige

Konačno, takav format nije ništa novo u nogometu. Austrija, Belgija, Češka, Slovačka, Poljska, Škotska, Danska i Srbija samo su neke od liga slične kvalitete koje imaju ovakav sustav natjecanja. 

Iskustva su vrlo dobra, pa je tako primjerice Poljska uspjela TV prava prodati za nestvarnih 40 milijuna eura, dok su druge zemlje poput Austrije ili Danske zabilježile odlične europske rezultate posljednjih godina. 

HNL je veličinom tržišta i kupovnom moći izrazito limitirana liga, ali nije nimalo loš proizvod. Može se doraditi, prodati po mnogo većoj cijeni i učiniti zanimljivijim.