PET STVARI KOJE SMO NAUČILI IZ DERBIJA Seljakluk u ložama i nešto dobrog nogometa
Foto: Hrvoje Jelavić/Pixell/Dalmatinski portal
JOŠ dugo će se pričati o ovom derbiju (2:2). Hajduk i Dinamo su na Poljudu odigrali nevjerojatnu utakmicu, koja sadržajno možda i nije plijenila toliko kvalitetom, no uzbuđenja nije nedostajalo. Možda ovaj derbi nije bio dojmljiv kao neki igrani devedesetih, ali bez ikakve dvojbe ponudio je puno više nego što smo očekivali. I to je sjajna vijest.
Međutim, malo tko je nakon utakmice pričao o uzbuđenjima, preokretima, golovima i nevjerojatnoj završnici derbija. U prvi plan isplivale su stvari koje su godinama već tužna svakodnevnica hrvatskog nogometa.
Sudački previdi, međusobna infantilna optuživanja - po receptu ''tko je prvi počeo'' - na relaciji Poljud – Maksimir i fizički sukob čelnih ljudi dvaju klubova u svečanoj loži Poljuda, u sjenu su gurnuli sve ono dobro i kvalitetno što smo vidjeli u 96 minuta nogometa u Splitu.
Pet stvari koje smo naučili iz jučerašnjeg derbija:
Kad je zdrav i kad je spreman, Ohandza je i dalje jedan od najboljih igrača HNL-a
Kamerunac je na Poljudu već treću sezonu. Kad je u ljeto 2015. obukao bijeli dres, odmah je bilo jasno da se radi o klasnom igraču. Napadaču koji radi razliku i čija igra nije jednodimenzionalna. Zolja je igrač koji zna sačuvati loptu, do sutradan je može graditi i čuvati, sposoban je na lucidan način izbaciti protivničku obranu i podvaliti suigraču loptu s očima, onu koja jedva čeka da je se gurne u gol. Ohandza je i jako dobar realizator. Po talentu i predispozicijama koje ima, Kamerunac je odavno trebao za dobru lovu napustiti Poljud i zaigrati u nekoj od jačih liga. Međutim, nije, a razlog su ozljede i konstantna fizička nespremnost. Od svog dolaska na Poljud Zolja je više vremena proveo na rehabilitacijama nego na terenu, a ni jučer nije mogao odigrati cijeli susret. Protiv Dinama Zolja je prvih 45 minuta odigrao jako dobro, ali nogomet je igra koja se ipak igra 90 minuta. Pad Hajduka protiv Dinama počeo je onog trenutka kad je Zolja počeo disati na škrge, a Erceg jednostavno nije mogao igrati i za Kamerunca. Premda je pokušavao i to.
Ante Erceg treba dobiti pažnju Zlatka Dalića
Istina, hrvatska reprezentacija jako je dobro pokrivena na poziciji napadača. U navali igraju igrači koji nose dresove najboljih europskih klubova, ali svejedno, Ante Erceg svojom kvalitetom, zalaganjem, odnosom prema nogometu, a ponajviše respektom prema grbu na dresu kojeg nosi, zaslužuje šansu. Erceg možda nije igrač koji terenom hoda drugačije i nogometaš kojem se lopta lijepi na kopačku. No, to nije bio ni Ivica Olić, koji je svejedno zadužio hrvatski nogomet kao malo tko prije njega. Erceg je dobar igrač, odličan napadač, tu ništa sporno nije. Ali njegova osnovna kvaliteta je poštenje. Poštenje prema igri, suigračima, treneru i navijačima. Puno se toga pisalo u posljednje vrijeme kako neki reprezentativci Hrvatske igraju preko neke stvari za nacionalnu momčad. Možda je to točno, možda nije, ali s Ercegom u momčadi svaki bi izbornik znao da će mu ovaj prije poginuti nego odustati. A to se mora cijeniti i Erceg treba dobiti šansu. Na koncu, po čemu je to Duje Čop bolji napadač od Ante Ercega? Apsolutno po ničemu. Zato držimo da Ante mora dobiti pažnju novog izbornika i biti u krugu igrača koji konkuriraju za nacionalni dres.
Zašto se iza svakog derbija mora pričati manje o nogometu, a više o sucima?
25 tisuća ljudi na Poljudu. Atmosfera paklena, prava argentinska. Nogomet jako dobar, ako ne i odličan. Utakmica uzbudljiva, sadržajna, puna preokreta i golova. Ipak, ni to sve skupa nije bilo dovoljno da igrači danas budu u prvom planu i da se piše i priča samo i isključivo o nogometu.
U Hajduku su bijesni. Smatraju da ih je u ludoj završnici susreta sudac utakmice Tihomir Pejin grubo oštetio u čak dva navrata. Najprije je priznao izjednačujući gol Benkovića u 89. minuti, postignut iz evidentnog zaleđa, a onda, u šestoj minuti sudačke nadoknade nije svirao i drugi penal za Hajduk nakon starta Sigalija na Ercegu.
Sudačke greške svuda se u svijetu događaju. U elitnim ligama svjedoci smo da suci često katastrofalno griješe, a te greške, za razliku od ovih napravljenim na livadama HNL-a, koštaju milijune. Ipak, u Europi se ni izbliza toliko ne priča o suđenju kao kod nas. Zašto? Zar stvarno treba objašnjavati zašto? Hrvatski nogomet je zagađen. Trovanje i sustavna eutanazija vrše se godinama, a sudačka organizacija HNS-a u dobroj je mjeri dala ruku devastaciji. Činjenica je da je to tako, piramida moći gradila se sustavno i godinama, hobotnica je narasla i ojačala i posljedično tome nemamo se pravo čuditi ni zgražati kad se polemičkim i povišenim tonovima priča čak i o nekom sumnjivom dosuđenom autu ili korneru. Nitko nikome više ne vjeruje i uvijek postoji sumnja.
Čak i kad su namjere posve časne. Suđenje je karcinom hrvatskog nogometa, odnosi su trajno i nepovratno narušeni, povjerenja nema ni u tragovima. Ovakvo stanje nije od jučer i ovo što nam se danas događa samo je posljedica višegodišnjeg devastiranja domaćeg nogometa na svim levelima. Kad će se i hoće li se to promijeniti, pitanje je na koje u ovom trenutku odgovora nema. Nažalost.
Nedavno je sve ovlasti u sudačkoj organizaciji dobio ''vječni'' Ante Kulušić, vjerni HDZ-ov kadar koji je godinama vješto plivao u hrvatskom političkom zvjerinjaku i sve do dolaska na čelo partije Tomislava Karamarka čvrsto je čuvao svoje stranačke pozicije. Karamarko ga je bacio na političku marginu, no bivši šibenski sudac ostao je u vrhu HNS-a. Danas Kulušić sam vodi sudačku organizaciju, određuje i ocjenjuje suce, delegate, kontrolore te osobno upravlja poludirigiranim ždrijebom. No to nije sve što obavlja taj šibenski sudac. Kao da mu nije dosta posla, Kulušić se prihvatio i uloge ''Oka sokolova'' na HNTV-u. Nevjerojatno, čovjek bira suce, ocjenjuje ih, a onda im pred hrvatskim auditorijem i javno presuđuje.
Tako bi šibenski sudac i večeras u emisiji pod pokroviteljstvom HNS-a trebao ocjenjivati suđenje u kolu koje je iza nas i dogodi li se to, bit će baš zanimljivo vidjeti njegov pravorijek na subotnju izvedbu Tihomira Pejina.
Huligani u ložama
Hrvatski nogometni navijači sigurno nisu najnevinija bića što hodaju planetom, ali licemjerno bi bilo za svaki izgred na hrvatskim stadionima prstom upirati isključivo u njih kad se jednako, ako ne još i barbarskije ponašaju čašćeni i ugledni ljudi čije su guzice navikle sjediti na ugodnim sjedalicama u svečanim ložama. Nakon derbija došlo je do koškanja među igračima na terenu, no puno gore, jadnije i sramotnije stvari događale su se u poljudskoj loži. Nakon izjednačujućeg gola Dinama došlo je do fizičkog sukoba između sportskog direktora Dinama, Tomislava Svetine i kolege mu na drugoj strani, Portugalca Branca. Epilog lakrdije je policijsko privođenje uglednika iz lože. Da tragikomedija dobije dodatni čin pobrinuli su se čelni ljudi oba kluba, koji su jedni za drugim, ''svoju istinu'' u obliku priopćenja poslali u javnost, prikazujući sebe kao nevine žrtve, a teret krivnje pout vrućeg krumpira gurali su u ruke onog drugog. No, čemu se mi uopće čudimo, pa seljakluk hrvatske nogometne elite dio je nogometne kulture u nas već jako dugo. Na Poljud odavno više ne dolaze Barišić i Mamić. Gazda iz jako dobro poznatih razloga, a Barišić valjda iz solidarnosti prema ''savjetniku''. Nakon blamaže u subotu Svetina i ostali direktorčići modrog vlaka također su najavili bojkot Poljuda. Tužno i žalosno, ali ništa neobično.
Henriquez mora igrati
Kome se Angelo Henriquez u Maksimiru zamjerio ili kome je stao na žulj - čista je enigma. Čileanac je u Dinamu već tri godine i baš nikada nije dobio pravu priliku. Napadači su tipovi igrača koje se mora malo čekati, treba im dati tri, četiri utakmice u nizu da prorade, a Henriquez takvu priliku do ove sezone nije dobio.
Uopće nema sumnje da je 23-godišnji bivši igrač Manchester Uniteda, kojeg je na Old Trafford doveo Sir Alex Ferguson, najbolji Dinamov napadač i tip centarfora kakvog klub dugo nije imao. Ako ništa drugo, Henriquez je za Armina Hodžica televizor u boji.
Inteligentan napadač, izvrsnih kretnji i sjajnog osjećaja za prostor i gol. Ako treba zadržati loptu dvije sekunde - zadržat će je. Ako treba na sebe navući dva igrača - navući će ih. Ako treba zabiti odlučujući gol, bilo Osijeku u 90. minuti, bilo Hajduku nekoliko puta u 90. minuti - zabit će.
Osim toga, Henriquez je školovani napadač s jasno definiranim kretanjima, ubacivanjima na prvu stativu, izvlačenjima od stopera i jako dobar u igri glavom. Da skratimo, Henriquez je kvalitetni igrač kojeg se u Maksimiru uporno ignorira. Konačno mu je Cvitanovic dao kakvu-takvu priliku ove sezone i svima je jasno da Henriquezu samo treba kontinuitet igara.
U 14 utakmica ove sezone zabio je pet golova uz tri asistencije, a na zadnjih šest utakmica zabio je četiri komada, uključujući i spomenute golove Osijeku i Hajduku. U prvom derbiju sezone protiv Hajduka je u 21 minutu na terenu asistirao za drugi i treći Dinamov gol. Dakle, tip je još i igrač za velike utakmice.
Loša je izlika da ga se uvodi u završnicama susreta kad su obrane umorne pa Angelo dolazi do izražaja. Da češće igra od prve minute, u sat vremena bi umorio svaku obranu u HNL-u, a s 23 godine sigurno ima snage odigrati svih 90 minuta.
Zašto igra Hodžic? Jasno je. Trenutačno je jedan od rijetkih igrača u Dinamu koje bi se moglo, nakon dobre prošle sezone, prodati za neki veći novac, i samo zbog toga Henriquez sjedi na klupi. Dugo su u Maksimiru kukali da im nedostaje pravi napadač i da ih muči realizacija. Sve to vrijeme rješenje im je bilo pred nosom.
Znate li nešto više o temi ili želite prijaviti grešku u tekstu?
Tražimo sadržaj koji
bi Vas mogao zanimati
bi Vas mogao zanimati
Izdvojeno
Pročitajte još
Učitavanje komentara
Tražimo sadržaj koji
bi Vas mogao zanimati
bi Vas mogao zanimati