PIQUE SE SKINUO DO KRAJA "Roy Keane me skoro ubio, a s realovcima se zajebavamo preko WhatsAppa"

PIQUE SE SKINUO DO KRAJA "Roy Keane me skoro ubio, a s realovcima se zajebavamo preko WhatsAppa"

Foto: Getty Images/Guliver Image

GERARD Pique (31) sa 17 godina otišao je iz Barcelone u Manchester United. Preko noći se našao okružen legendama poput Giggsa, Ferdinanda i Keanea te velikog Sira Alexa Fergusona. Karijeru su mu usmjerili i obilježili detalji koji mu se tad nisu činili previše sudbonosnim. Danas je jedan od glasnijih boraca za katalonsku neovisnost, a u velikoj ispovijesti za The Players' Tribune otkrio je nevjerojatne detalje svoje karijere.

"Ajde da vam otkrijem nešto interno. Svi znate da mi nogometaši imamo grupe na WhatsAppu. Ja imam jednu s prijateljima, drugu s dečkima iz Barcelone, ali možda će vas iznenaditi koja mi je najdraža. Ranije ove sezone, kad smo pobjegli Realu na osam ili devet bodova, napravio sam grupu za nas reprezentativce koji igramo u Realu i Barceloni.

Ako vjerujete samo medijima i ono što oni pišu, mislili biste da mi mrzimo jedni druge. No prava istina je da se jako dobro slažemo i da se stalno dopisujemo o taktici, nogometnim filozofijama, čak i knjigama koje čitamo.



...Ma, dajte, naravno da se zajebavam! Jedino što radimo u toj grupi jest da podjebavamo jedni druge oko Barce i Reala. To je najbolja stvar, vjerujte mi. Kao mala djeca smo. Nama u Barci je sad posebno zabavno jer imamo 15 bodova prednosti, tako da sam postao jako kreativan. Prošle sezone, dok su oni osvajali sve živo, oni su vodili igru. Konstantno su nas zadirkivali, a osobito na okupljanjima reprezentacije.

Čovječe, svaki put kad su dobili utakmicu na Instagramu su objavljivali one fotografije na kojima su goli do pasa, sjećate se toga sigurno. Smijali su se, naprezali mišiće, pisali #HalaMadrid i lijepili emojije s peharićima i smajlićima. E, ove sezone je drukčije. Na svim fotografijama su ozbiljni, uz poruke “Danas smo osvojili tri boda. Moramo biti još bolji!”.

Onda im ja pošaljem poruku u grupu: “Dajte, dečki, zašto ste tako ozbiljni?” Onda lijepim one emojije koji plaču i one koji plaču od smijeha. Čak sam i preimenovao grupu u: “Čestitajte”.

Možemo se tako šaliti satima jer smo svi braća iz reprezentacije. Možda mrzimo klubove jedni drugih, ali igramo za istu zemlji, imamo isti san i na to sam jako, jako ponosan. Oduvijek sam sanjao igrati za reprezentaciju, a osobito nakon što sam vidio Luisa Enriquea kako doslovno krvari po dresu na SP-u 1994. godine. Strašno sam ponosan što nosim taj dres, iako će vam to možda čudno zvučati. Ako gledate televiziju u Madridu, o meni ćete čuti da sam izdajica i da želim rasturiti Španjolsku jer javno podržavam pravo Katalonaca na referendum o neovisnosti.

Nikad nisam javno rekao kako bih glasao. Ne želim biti političar i zavoditi ljude. Potpuno je nebitno koja su moja uvjerenja i što ja mislim. Moje mišljenje je samo jedno među milijunima drugih. Ali ono u što čvrsto vjerujem jest da 7,5 milijuna ljudi iz moje katalonske domovine ima pravo na mirno glasovanje. Cijela ta priča je jako komplicirana i potrebna je duga i široka debata. Ja sam tu u nezavidnom položaju jer, s jedne strane, osvajanje Svjetskog prvenstva u španjolskom dresu bio je najsretniji trenutak mog života. No, s duge strane, Katalonija je u mojoj krvi. To su moji ljudi, moja djedovina i moja zemlja. I ako 80 posto Katalonaca smatra da imaju pravo na referendum, onda mislim da bi ih se trebalo saslušati. Ako me moji španjolski sunarodnjaci zbog toga ne vole, s time mogu živjeti.

Zanimljivo je to. Vidio sam da su u Americi počeli govoriti košarkašima u NBA-u da šute i igraju nakon što su javno iznijeli svoja stajališta oko društvenih problema. To je malo smiješno, zar ne?

Isto je ovdje u Španjolskoj. “Šutite i igrajte nogomet jer to je sve što znate”. E, pa žao mi je, ali ja neću samo šutjeti i igrati jer to NIJE sve što znam. Nogometaši su puno mudriji i pametniji nego što ljudi misle i smatram da je važno da se izražavamo i iznosimo svoje mišljenje. I nogometaši su ljudska bića, a to je nešto što se zanemaruje u medijskom svijetu u kojem danas živimo. Nama se u životima događaju neke stvari o kojima javnost nema pojma. Da, možete guglati s kim hodamo i što radimo, ali ne možete guglati što osjećamo, što nas motivira i čega se bojimo.

Evo jedan primjer iz mojeg života. Kad prevrtim zadnjih deset godina, osvojio sam Svjetsko prvenstvo, Ligu prvaka, španjolsko prvenstvo, kup… Osvojio sam sve i na to s vremena na vrijeme podsjetim svoje prijatelje iz Madrida preko WhatsAppa. :)

Ali, prije deset godina bio sam u kurcu. Cijeli moj život i karijera mogli su završiti potpuno drukčije da nije bilo Sira Alexa Fergusona. U Manchester United sam došao kao klinac, a otišao kao muškarac. Bilo je to jako teško vrijeme za mene jer nikad prije nisam bio toliko daleko od kuće i potpuno sam. Prvih 17 godina proveo sam u Španjolskoj i u Barceloninoj školi i osjećao sam se kao da igram za ekipu iz škole ili iz kvarta. Znao sam svakog u klubu, bio sam blizu obitelji i nogomet je bio čista zabava. Nisam znao ništa o profesionalnom nogometu, tom biznisu i svemu što ga okružuje. Stoga, kad sam došao u United, bio sam u potpunom šoku.



Foto: EPA/Magi Haroun

Bila je to jedna od mojih prvih utakmica na Old Traffordu. Sjedili smo u svlačionici i pripremali se za utakmicu, a ja sam bio neopisivo nervozan. Zamislite si tu situaciju. Imaš 18 godina i u toj maloj, stisnutoj svlačionici oblačiš štucne kraj Ruuda van Nistelrooya, Ryana Giggsa i Rija Ferdinanda. Želio sam biti potpuno nevidljiv i samo sam si govorio “radi što ti kažu i ne ističi se”.

I tako mi sjedimo i čekamo trenera da održi govor prije utakmice, a ja sjedim kraj Roya Keanea. Svlačionica je tako mala da nam se noge praktički dodiruju. Uopće nema mjesta. Mrtva je tišina i najednom se čuje neka vibracija. Onako, lagano.

Bzzzzz………. Bzzzzzzz……

Roy gleda oko sebe.

Bzzzzz………. Bzzzzzzz…….

Sranje.

Shvatio sam da je to moj mobitel. Stavio sam ga na vibru i u džep hlača koje sam nagurao u ruksak. A on visi točno iza Royeve glave. On ne može shvatiti otkud dolazi buka i gleda oko sebe poput manijaka. Oči mu sjaje od ljutnje što ne može otkriti otkud dolazi taj zvuk. Znate onu legendarnu scenu s Jackom Nicholsonom iz “Isijavanja” kad uleti kroz ona vrata s onim pogledom? E, tako je Keane izgledao.

U jednom trenutku je zaurlao: “Čiji je to mobitel!?”

Tišina.

“Čiji je to mobitel!?”

Tišina.

“ČIJI. JE. TO. JEBENI. MOBITEL!?”

Napokon, javim se ja, klinac. Onako potiho rekao sam: “Užasno mi je žao. Moj je”.

Roy me zagrlio, nasmijao se i rekao mi da je sve u redu.



...Ma, naravno da nije. Roy je potpuno poludio! Podivljao je pred cijelom svlačionicom. Bilo je nevjerojatno, a ja sam se skoro usrao. Ali naučio sam lekciju. Danas, 2018. godine sve je drukčije. Svi klinci su na mobitelima prije utakmice, ali tad 2006. godine nije bilo tako. To jednostavno nisi smio raditi. Ne u Manchester Unitedu, a osobito ne u svlačionici Roya Keanea. To je bila jedna od tisuću pogrešaka koje sam napravio u Manchesteru.

Nije me samo nogomet umarao. Mučila me i kultura, samoća, ali i jezik. Taj osjećaj izolacije je bio najteži. Imaš 17 godina, obitelj ti je daleko, a okružen si odraslim muškarcima, legendama i trenerom kao što je Sir Alex. Sigurno se često pitate kako neki mladi talent nije uspio u inozemstvu, ali uvjeravam vas da to često nema nikakve veze s njihovim igračkim kvalitetama. Puno više toga, što vi navijači ne vidite, događa se iza kulisa. U moje prve dvije godine u Engleskoj bilo je toliko večeri i noći kad bih se vratio kući s treninga, a vani je već bio mrak. Sjedio bih u stanu potpuno sam. Bilo je strašno depresivno. Onda bi me majka nazvala i pitala kako je, a ja bih lagao:

“Super je, mama. Sve je super”.

Ali nije bilo super. Bilo je teško sranje. Želio sam odustati i vratiti se u Španjolsku. Sjećam se da mi je onda otac rekao nešto jako važno. Požalio sam mu se da trener ne vjeruje u mene, da su suigrači jednostavno predobri i da ja nisam ni blizu tog nivoa.

“Znaš što? Možda si danas bio loš, ali Sunce će svejedno sutra izaći i bit će novi dan”, odgovorio mi je otac.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

To mi je puno značilo i tjeralo me naprijed, a imao sam i tu sreću da je Sir Alex prema meni od prvog dana bio divan. Najbolji treneri imaju tu kvalitetu da kad te ne stavljaju u igru i kad su grubi prema tebi i dalje im je jako stalo i brinu o tebi. Sir Alex mi je bio kao drugi otac. Natjerao me da je zaslužim, ali mi je onda dao šansu.

Godine 2007., nakon dvije godine u Engleskoj, rekao mi je da ću te sezone igrati oko 25 utakmica. Sve je bilo super. Počeo sam igrati u paru s Riom i onda je došla ta utakmica u gostima kod Boltona.

Sranje…

Još imam tu sliku u glavi. Bio je neki prekid i ja sam morao čuvati Nicolasa Anelku. Centaršut je ulazio u šesnaesterac i rekao sam si: “Budi agresivan”. Skočio sam i potpun promašio loptu. Kao u noćnoj mori. Lopta je samo nastavila lebdjeti iznad mene. Ona žuto-ljubičasta lopta Premier lige, sjećate se. Poput balona je letjela iznad moje glave. Kad sam doskočio, vidio sam horor iza sebe. Anelka je primio loptu i zabio za, pokazalo se, konačnih 1:0. Moja greška. Kad si mladi stoper i napraviš takvu pogrešku, trener ti više jednostavno ne može vjerovati, čak i ako želi. U trenutku kad je Anelka zabio gol, znao sam da sam izgubio Fergusonovo i povjerenje svih navijača.



 

Sir Alex mi je obećao 25 utakmica, a odigrao sam ih 12. Bilo mi je strašno teško i osjećao sam da će mi ta pogreška završiti karijeru. No to je bio tek početak, ali samo zbog onoga što je Sir Alex za mene napravio. Pred kraj sezone moj menadžer mi je rekao da me Barcelona želi nazad, što nisam mogao vjerovati. Što ću im ja koji uopće ne igram u Unitedu? Naravno, bio sam oduševljen i želio sam se vratiti kući, no znao sam da me čeka težak razgovor sa Sirom Alexom.

U mojem ugovoru nije bilo nikakve otkupne klauzule i United je mogao za mene tražiti koliko je htio, tako da sam morao Fergusona uvjeriti da me pusti. Bio mi je to jedan od najtežih razgovora u životu jer sam znao koliko mu je bilo stalo do mene. No bio sam iskren i rekao sam mu da osjećam da sam izgubio njegovo povjerenje, da je Barcelona moj dom i da se nadam da će me pustiti. Rekao mi je da mu djelujem iskreno i obećao mi da idem na kraju sezone.

No to nije bio kraj. Nogomet vam može biti jako kompliciran. U polufinalu Lige prvaka igrali smo protiv, pogađate, Barcelone. Nije bilo nikakve šanse da ću igrati, jer sam bio tek treći izbor za stopera. I, uoči prve utakmice na Nou Campu, ozljedi se Nemanja Vidić. Odjednom, ja sam prva opcija za utakmicu pred 90.000 gledatelja protiv kluba mojeg djetinjstva. Bio sam uzbuđen, nervozan, šokiran… Ma, sve.

Prije utakmice smo imali uobičajeni dvosatni odmor u hotelu. Nije bilo šanse da oka sklopim, kad odjednom kuca netko na vrata. Pogledam kroz špijunku… Sir Alex! Znao sam da nešto nije u redu jer nikada nije dolazio igračima u sobe.

“Gerard, žao mi je, ali ne mogu te staviti u igru večeras. Transfer u Barcelonu je praktički dogovoren. Ako odigraš loše, reći će da je to zato što ideš u Barcelonu i ne mogu te staviti u momčad. Želio sam da znaš zašto”, rekao mi je Ferguson.

Bio sam očajan. Iako sam jedva čekao povratak kući, bio sam spreman poginuti za njega i United u toj utakmici. Pa, sanjao sam igrati Ligu prvaka na Nou Campu. To me strašno boljelo. No pokazalo se, Sir Alex je donio pravu odluku jer je sve ispalo najbolje i za mene i klub. Odigrali smo 0:0, prošli na Old Traffordu te osvojili Ligu prvaka i Premiership, a ja sam bez ijedne mrlje otišao u Barcelonu.

Tad se nisam tako osjećao, ali kad pogledam unazad ta pogreška protiv Boltona je najbolja stvar koja mi se dogodila u karijeri. Barcelona me platila samo pet milijuna eura i došao sam kao tek četvrti stoper. Nitko od mene nije previše očekivao, ali zahvaljujući nevjerojatnom nogometnom mozgu Pepa Guardiole do kraja sezone sam igrao u paru s Carlesom Puyolom. On me uzeo pod svoje i imao je nevjerojatan utjecaj na mene i moju karijeru. Toliko sam puno od njega naučio, a postali smo pravi partneri i u reprezentaciji.



Foto: EPA/Alberto Estevez

Da ste mi rekli tada da ću za dvije godine s Puyolom osvojiti Svjetsko prvenstvo, rekao bih vam da niste normalni. Ali nogomet vam je jako čudan posao i točno to se dogodilo. Eto, toliko brzo se moj život promijenio. U tim trenucima stvarno počneš razmišljati o sudbini. Da mi ta lopta protiv Boltona nije preletjela preko glave, bi li sve ovako dobro ispalo?

Toliko stvari se događa u životu nogometaša koje ljudi ne vide. I zato vam pišem sve ovo i zato vam moram reći još jednu kratku priču jer nogomet je vrlo kompliciran i nije sve kao u filmu. Kad sam imao 24 godine, bio sam na vrhu svijeta. Osvojio sam sve: Ligu prvaka, prvenstvo, Svjetsko prvenstvo. Trenirao me genijalac Pep Guardiola koji je od prvog dana vjerovao od mene. Igrao sam za klub koji obožavam i za koji navijam. Sve je bilo savršeno.

I onda… Najgora sezona u karijeri.

Te 2012. godine sve se raspalo, a ne znam zašto. Možda zato što sam izgubio taj neki strah koji me ganjao sve ove godine. Počeo sam se preispitivati. Kako je sezona odmicala Pep je gubio vjeru u mene. Prve tri sezone smo sjajno surađivali i ja mu se i dalje divim kao treneru. No to je bio strašno težak period. On je želio da mi igrači budemo 24 sata dnevno opsjednuti nogometom, a meni to nije bilo jasno. Prestao mi je vjerovati i ubio me kad me nije stavio u momčad za derbi s Realom.

Onda se nešto čudno dogodilo u polufinalu Lige prvaka protiv Chelseaja. Prvu utakmicu smo izgubili 1:0, a ja nisam igrao. Stavio me u momčad za uzvrat da malo prodrma momčad. U otvaranju utakmice naš golman Victor Valdes me nokautirao koljenom pri jednom istrčavanju. Onesvijestio sam se, a kad sam ponovno stao na noge igrao sam još 10 minuta i izašao. Ne mogu vam reći što se dogodilo jer se apsolutno ničega ne sjećam. Kad sam se probudio drugog jutra, nisam znao ni koji je rezultat. Rekli su mi da je završilo 2:2 i da smo ispali.


Kroz par dana je Pep objavio da odlazi iz Barcelone i sve se činilo kao kraj jedne ere. Pomislio sam da je to i moj kraj u Barceloni. Ta sezona natjerala me da malo više razmišljam o karijeri i o životu. Tko zna što bi se dogodilo da smo prošli. Ja sigurno ne bih igrao u finalu zbog ozljede. Možda bismo osvojili Ligu prvaka. Možda bi Pep ostao. Možda nikad više ne bi imao povjerenja u mene. Možda bih bio u nekom drugom klubu. No došao je Tito Vilanova i vratio me u momčad.

U karijeri vam se dogodi strašno puno takvih trenutaka, slučajnih koji vas natjeraju da razmislite o tome kako je sve moglo drukčije završiti. Ali to nećete vidjeti u novinskim naslovima, oni su jednostavni. No u životu se, kao što znate, najzanimljivije stvari događaju ispod površine.

Recimo, ljudi me pitaju kako je igrati s Messijem sve ove godine. Da moramo objasniti jednom rečenicom, rekao bih da je on izvanzemaljac.

On nije s ovog planeta.

On je jedini igrač za kojeg sam kad sam ga vidio s 13 godina rekao: “Ovaj mali je nešto drugo. On nije ljudsko biće”.

Messi je ubojica. Najbolji igrač kojeg sam ikada vidio. Ali znate, nije stvar u tome kako vas napada s loptom. Pitaju me često koja je najluđa stvar koju je Messi napravio na nekoj utakmici. I sad svi očekuju da ću im reći kako je predriblao trojicu igrača i zabio gol. Vjerujte, o tome mogu do sutra.

Za mene je on izvanzemaljac zbog načina kako igra kad NEMA loptu. To ne možete vidjeti na televiziji, ali možete na terenu. Morate vidjeti njegov izraz lica kad želi protivničkom igraču oduzeti loptu. Pogled koji ima u tom trenutku nisam vidio ni u jednog drugog igrača i to ga čini fascinantnim. Njega vam ne zanima neki spektakl, atrakcije i to. On je jednostavno napravljen od drugog materijala, a njegova veličina je u toj opsesiji da ima loptu u nogama.

Možda to nije za neki dobar naslov. No kad razmišljam o Messijevoj čaroliji, nju nećete naći na YouTubeu. Ona je u tom luđačkom pogledu. Ma, o Messiju mogu napisati tisuće i tisuće riječi. Možda u nekom drugom tekstu.

Sve ovo vraća me na početak priče. Kako starim i pripremam se za zadnji SP karijere, razmišljam o svojem mjestu na ovom svijetu. Razmišljam o tome kako sam, k vragu, došao do ovdje i koji su mi ciljevi do kraja života.

Jedna od ciljeva je da nikad ne zašutim.

Mi sportaši bismo trebali biti povezaniji s ljudima i dopustiti im da nam malo više uđu u glavu i da nas razumiju. Taj mentalitet je danas potrebniji nego ikad.

Ako gledate televiziju u Madridu, mediji će vam reći da svi u Barceloni žele rasturiti zemlju. Ako gledate televiziju u Barceloni, reći će vam da svi iz Madrida ugnjetavaju ostatak zemlje. Svi su danas loši tipovi, ovisno o tome koju televiziju gledate. Pišu da je u španjolskoj reprezentaciji kaos zbog političkih razlika. Prava istina je da mi uopće ne razgovaramo o politici. Prezaposlen sam time da dečkima iz Reala govorim da ih razbijamo u ligi, a oni su prezaposleni pričama o sucima.

Bavim se nogometom cijeli život. Imam 31 godinu, a govorio sam da ću u mirovinu s 30. Znate što me tjera naprijed? Ta iskustva i poznanstva iz svlačionica. Igranje s genijalcima poput Messija, Puyola, Neymara… Čak i Roya Keanea, iako me skoro ubio.

Na kraju priče, nogomet je jako dug put. Pobjeđuješ. Gubiš. Sramotiš se. Griješiš. Smiješ se. Plačeš. Glupiraš se cijelo vrijeme. Tu i tamo sa suigračima zapališ motocikl pomoćnom treneru pa mu kupiš novi (o tome neki drugi put).

Najvažnije je da od dječaka izrasteš u muškarca. Za mene to čini sport prekrasnim. Sve ostalo je samo jedna jako duga priča.

Gerard Pique"
 

Znate li nešto više o temi ili želite prijaviti grešku u tekstu?
Učitavanje komentara