U INDEXOVOJ rubrici Retrosportiva vraćamo se u prošlost i prisjećamo sportaša, klubova i događaja koji su fascinirali svijet prije 20, 30, 50 ili više godina.

U SVIJETU tenisa postoje prvaci koji se pamte po trofejima i rekorderi koji se pamte po brojkama. Na drugom dijelu spektra nalaze se oni koji nisu bili jednako uspješni, no čija je pojava izazivala sličan interes ljubitelja bijelog sporta. Bilo da se radi o tenisačima zabavljačima, tenisačicama ljepoticama ili nekim kontroverznim osobama izvan terena.

Na tom drugom spektru nalazi se tenisač koji je posjedovao nevjerojatan prirodni talent kojeg je brusio igrajući tenis s tavom umjesto reketa. Taj je tenisač još kao tinejdžer došao do Davis Cup reprezentacije Irana prije nego što je pobjegao u Francusku i već prve noći prokockao svu ušteđevinu.

Islamska revolucija mu je prekinula karijeru te je postao ilegalac koji spava po klupama i par dana zaredom jede jedan baget. Iako je status profesionalca dobio tek s 30 godina, uspio je doći do jednog Grand Slam finala u parovima. Nije bio samo tenisač već najvoljeniji zabavljač koji je ikad uzeo reket u ruke. Ovo je njegova priča.

Odrastao je u Iranu gdje je tenis bio sport za bogate

Mansour Bahrami rođen je 26. travnja 1956. u Araku, industrijskom gradu u Iranu, udaljenom oko 290 kilometara od Teherana. Odmalena je odrastao uz sport, ali ne kao privilegirani član teniskog kluba, nego kao sin čovjeka koji je radio u klubu.

Njegov otac napustio je iranske planine kada je Mansour imao sedam mjeseci te je postao vrtlar u sportskom kompleksu Amjadieh u Teheranu, tada najvećem i najelitnijemu sportskom centru u državi. Mansourova obitelj, njegovi roditelji, dva brata i on, živjeli su u kolibi od 10-ak četvornih metara. Ona je bila njihov dnevni boravak, kuhinja, kupaonica i spavaće sobe.

Tenis je u Iranu šezdesetih godina prošlog stoljeća bio sport za šahove prijatelje i uski krug bogatih, a obični ljudi smjeli su ga gledati samo preko ograde. Mali Mansour se od druge godine života motao oko terena dok je otac radio, a od pete do dvanaeste bio je skupljač loptica.

Nije imao reket, ali je imao opsesiju. Umjesto reketa koristio je zahrđalu metalnu tavu, a kasnije i razni kuhinjski pribor poput drvene kuhače, lopatice, metle.

"Kad sam imao sedam godina, igrao sam se bilo čime što je nalikovalo reketu. Lopaticom za smeće, tavom, drškom od metle, komadom drveta. Tako sam naučio, obično noću, kada bi ispraznili bazen, udarajući staru lopticu koju je netko bacio o zid bazena svime što mi je došlo pod ruku. Toliko sam očajno želio igrati tenis", prisjetio se Bahrami jednom prilikom.

Godinama je lopticu udarao tavom, a tek s njegovih 12 godina jedan od iranskih reprezentativaca, Shirzad Akbari, kojemu je Mansour skupljao loptice, primijetio je koliko je dječak vješt i poklonio mu prvi pravi reket. No, ni taj toliko dugo očekivani trenutak nije prošao glatko.

Sljedeći put kada je ušao na teren igrati, dočekali su ga stražari. "Počeo sam igrati i u roku od jedne minute vidio sam kako stražari izlaze i jako su me pretukli. Udarili su me o tlo pet ili šest puta dok nisam krvario iz glave i ušiju. Ozbiljno sam mislio da me žele ubiti i da ću umrijeti. Mislio sam da će to biti posljednji dan mog života.

Dok sam ležao na tlu, prekriven krvlju, pogledao sam tipa koji je podizao moj reket. Rekao sam: 'Molim vas, ne dirajte mi reket'. Prijekorno me pogledao i slomio mi reket razbivši ga o stepenice. To je možda bio najteži dan u mom životu", rekao je.

Talent koji se rijetko viđa

Iranskom savezu su već godinu dana kasnije bili potrebni mladi tenisači pa su mu dali dva reketa i dopustili mu da igra koliko god želi. Bio je dragulj kojeg nisu smjeli uništiti, no nikada u karijeri nije imao trenera niti je odradio trening. "Pa, da sam imao trenera, ne bih smio raditi sve stvari koje radim. Rekao bi: 'Prestani s tim i sada igraj ozbiljno'. Na neki način sam sretan što nikad nisam imao trenera", kazao je.

Bahrami je s 15 godina postao juniorski prvak Irana, a ubrzo nakon toga je dvaput postao azijski juniorski prvak u parovima, najprije s Moharramom Khodaeijem, a potom s Kambizom Derafshijavanom. Već sa 16 godina ušao je u seniorsku Davis Cup reprezentaciju.

Prvi meč u karijeri odigrao je u listopadu 1973. godine kada je u prvom kolu turnira u Teheranu izgubio od Indijca Ananda Amritraja, u jednom trenutku 74. tenisača svijeta, sa 6:0, 6:3. Davis Cup debi imao je 1974. protiv Britanca Rogera Taylora. Izgubio je bez osvojenog seta, 6:0, 6:0, 6:2, ali ono što će kasnije ponavljati jest to da je bio brz učenik.

U sljedećih 10 pojedinačnih mečeva u Davis Cupu pobijedio je osam puta. Iran je prvi put u povijesti imao igrača koji je mogao ravnopravno igrati na međunarodnoj razini. Da je povijest išla normalnijim putem, Bahrami bi krajem sedamdesetih gotovo sigurno postao redoviti igrač Grand Slamova i visokog ATP ranga. No, 1979. godine njegov svijet se srušio.

Revolucija koja je zabranila tenis

Umjesto toga stigla je Iranska/Islamska revolucija koja je trajala između siječnja 1978. i veljače 1979. godine. Šah Mohammed Reza Pahlavi je svrgnut, a na vlast je stigao islamski režim čiji je vrhovni autoritet postao ajatolah Ruholah Homeini.

Islamska revolucija promijenila je Iran iz korijena. Sve što je bilo povezano sa Zapadom proglašeno je simbolom dekadentnog društva. Tenis, sa svojom slikom bijelih kratkih hlačica i imperijalističkog sporta za elitu, preko noći postaje sumnjiv, pa i zabranjen. Tereni su zapušteni, mreže se skidaju, a loptice i reketi nestaju s ulica.

U tim godinama, kada većina tenisača ulazi u vrhunac karijere, on je stagnirao, sjedio po teheranskim kavanama i kockarnicama, tražeći način da preživi, ali i da sačuva ono što zna.

S obzirom na to da su turniri u Iranu otkazani, a putovanja u inozemstvo isključena, igrači su molili za priliku da se natječu. Vlada je konačno popustila i turnir je organiziran posljednjeg tjedna u srpnju 1980. Zvao se Revolucionarni kup, a glavna nagrada bila je povratna karta za Atenu.

Bahrami je bio sumnjičav prema toj ideji. "Bili smo sigurni da će revolucionarni odbor promijeniti mišljenje i da će, čak i prije kraja prvog meča, revolucionarna garda navaliti, prebiti sve, zaustaviti turnir i igračima staviti lisice", napisao je u svojoj autobiografiji.

Bahrami je osvojio turnir pobijedivši prijatelja iz djetinjstva i suigrača iz Davis Cup reprezentacije, Alija Madanija, sa 6:2, 0:6, 7:5. Bila mu je to prva pobjeda u međusobnim mečevima.

Nagradu je odlučio pokloniti djevojci, no ona je prepoznala da mu je to možda posljednja prilika za bijeg iz zemlje i nagovorila ga da kartu zadrži te je, uz nadoplatu, promijeni za let u Nicu, gdje su tada živjeli mnogi imućni Iranci. "Bilo je vrlo nesebično od nje. Taj potez zauvijek mi je promijenio život", rekao je jednom.

Izgubio je ušteđevinu u kockarnici prvog dana

Troškovi života u Francuskoj bili su toliko viši nego u Iranu da je Bahrami ubrzo shvatio da ono što je ponio sa sobom, a to je bilo oko 2000 dolara, neće dugo trajati. Zaključio je da je bolje da pokuša nešto poduzeti po tom pitanju.

Smatrao je da bi s tim iznosom mogao živjeti 10 dana, a ako bi imao sreće u kockarnici, mogao bi to upeterostručiti. Nažalost, prve je večeri ušao u kasino i prokockao svu ušteđevinu za 20 minuta.

"Odabrao sam Francusku jer postoje stotine malih turnira s nagradnim fondom, ali morate ih osvojiti da biste pokupili nagradu. Tjednima nisam imao gdje spavati pa bih šetao ulicama Pariza. Često bih kupio jedan baget koji bi trajao tri ili četiri dana", prisjetio se Bahrami.

Nakon tog gubitka u kasinu, postao je stranac bez novca, statusa i sigurnosti da će ikad uopće dobiti priliku igrati ozbiljne turnire, a u konačnici i beskućnik. Francuska mu je doista nudila male turnire, ali i surovu stvarnost jer da bi došao do nagrade, morao je pobjeđivati, a da bi pobjeđivao, morao je imati gdje spavati i što jesti.

Bilo je dana kada nije imao ništa

Spavao je gdje je stigao. Na klupama, ispod mostova, ponekad i u svlačionicama manjih klubova koji bi mu dopustili da prespava. Radio je povremene poslove, ovisio o pomoći prijatelja i o vlastitoj sposobnosti da na turnirima dogura dovoljno daleko da pokrije troškove.

Kada je Bahrami jednom prilikom bio na Roland Garrosu, nabasao je na Guillerma Vilasa i Iliea Nastasea. "Kad me Nastase vidio, rekao je 'Mansour, jesi li to ti!? Ne mogu vjerovati da si to ti. Mislio sam da si mrtav!'. Vilas me pitao kako sam i može li išta učiniti za mene. Moj odgovor? 'Ne, sve je savršeno.'

Tri mjeseca sam spavao na ulici i kunem se Bogom da te noći nisam imao što jesti i nisam imao gdje spavati. Ništa nije bilo kako treba i ništa nije bilo savršeno. No, rekao sam im da je sve u redu jer sam to morao učiniti na svoj način. Da sam im rekao da nemam gdje spavati, ponudili bi mi sobu i rekli bi mi da ostanem neko vrijeme, ali to je bio najlakši način. Nisam to mogao prihvatiti", rekao je u jednom intervjuu.

Situacija se promijenila nakon slučajnog susreta s iranskim poznanikom koji ga je nagovorio da zaigra na nekoliko manjih turnira. Našao je posao s nepunim radnim vremenom dajući satove u teniskom klubu Villepinte u blizini Pariza.

"Bilo je dana u Parizu kada nisam imao što jesti. Hodao sam ulicama jer nisam imao kamo otići, ali pokušavao sam pozitivno razmišljati. Uvijek sam vjerovao da ako nešto želiš i platiš cijenu, možeš to i postići", sjetno je govorio Bahrami koji nije želio status političke izbjeglice jer se bavio tenisom, a ne politikom:

"Politička izbjeglica je netko tko riskira da bude ubijen ako se vrati kući. Ja sam samo bio tenisač, ali nisam se usudio napustiti Francusku u slučaju da me ne puste natrag. Kad mi je francuska viza konačno istekla, postao sam ilegalni imigrant. Svaki put kad bih vidio policajca kako dolazi, promijenio bih smjer. Da su me tražili dokumente ili osobnu iskaznicu, stavili bi me u prvi avion natrag za Iran."

Kao kvalifikant je stigao do drugog kola Roland Garrosa

Bahrami je 1981. godine, kao 24-godišnjak, s izlizanim tenisicama i bez ikakvih sponzora, šokirao sve prolaskom kroz kvalifikacije Roland Garrosa i ulaskom u glavni turnir. U prvom kolu je Bahrami pobijedio francuskog veterana Jean-Louisa Hailleta s 4:6, 7:5, 6:4, 7:6 i tako privukao pozornost francuskog tiska.

Vodeći francuski mediji poput L'Équipea i Le Figara otkrili su priču o Irancu koji godinama spava po ulicama, dok je u djetinjstvu igrao s tavom i sada bez papira pokušava uspjeti u Parizu. Njegov slučaj postao je medijska tema, a on je ispao u drugom kolu. Pod pritiskom javnosti vlasti mu produžuju vizu, a ubrzo potom dobiva i boravišnu dozvolu.

Situacija se značajno promijenila kada je u dobi od 30 godina dobio francusko državljanstvo. Tada je konačno mogao normalno nastupati na ATP turnirima izvan Francuske i zabavljati ljubitelje tenisa diljem svijeta. Većina igrača u tom se dobu sprema za silaznu putanju, a on je tek počinjao. Usprkos kasnom početku karijere, uspio je ostvariti nekoliko uspjeha, naročito u parovima.

Ukupno je stigao do pet ATP i Challenger naslova u parovima u 15 finala. Najveći trenutak profesionalne karijere bilo je finale Roland Garrosa u parovima 1989. s Éricom Winogradskym. Tada je već imao 33 godine, a njih dvojica izgubila su od Jima Grabba i Patricka McEnroea s 4:6, 6:2, 4:6, 6:7.

Profesionalnu karijeru u pojedinačnoj konkurenciji završio je 1995. godine, a najbolji plasman bilo mu je 192. mjesto. Parove je igrao do 2003., a najbolji plasman u toj konkurenciji dosegnuo je 1987. kada je bio 31.

Jednom prilikom objasnio je da ga roditelji nikada nisu gledali u Iranu, dok ga je majka gledala samo u Francuskoj. "Moji roditelji nikada nisu gledali kako igram dok sam bio u Iranu. Rado su mi dopuštali da radim što želim, ali nisu se osjećali kao da pripadaju među svim milijunašima koji su prisustvovali teniskim turnirima.

Moj otac je bio ponosan na mene, ali me nikada nije gledao. Takav je bio sustav u našoj zemlji. Patio sam zbog toga. Jako volim svog oca i majku, ali nije mi uvijek bilo lako razumjeti zašto me nisu mogli doći gledati", prisjetio se.

"Kralj Trick Shota"

U trenutku kad je ATP Champions Tour nastao početkom devedesetih, Mansour Bahrami pronašao je svoju pravu nišu. To je natjecanje namijenjeno bivšim teniskim profesionalcima. Na turnirima se okupljaju mnogi od najvećih tenisača u povijesti, a natjecanja se organiziraju u raznim gradovima diljem svijeta.

Tour je tražio igrače koji će puniti tribine nostalgijom i zabavom, a Iranac s brkovima, nepresušnom maštom i gomilom trik-udaraca bio je savršena figura. Uloga "dvorske lude" tenisa nije bila uvreda, nego titula.

Njegovi nastupi na Wimbledonu, Roland Garrosu i egzibicijama širom svijeta postali su viralan fenomen na YouTubeu. Publika je gledala kako servira držeći šest lopti u jednoj ruci, udara forhend iza leđa i između nogu, hvata lopticu u džep kratkih hlača usred poena, igra volej koji uz ekstreman spin preleti mrežu pa se vrati na njegovu stranu, vatreno raspravlja s publikom, sucima i protivnicima, sve uz humor i autoironiju.

Năstase ga je nazvao "maestrom", McEnroe "genijem", a Laver "najprirodnije nadarenim igračem koji je ikad uzeo reket". Bahrami se često šalio da je najbolji igrač na svijetu kojemu je politika uništila karijeru. Njegov stil postao je idealan spoj ozbiljnog tenisa i cirkusa. Znao je izgubiti egzibicijski meč jer se previše zabavljao, ali publika je svejedno odlazila oduševljena.

Bahramijevoj čaroliji svjedočili su i gledatelji na ATP turniru u Umagu, gdje je Iranac 2014. i 2018. godine igrao egzibicijske mečeve u paru s ambasadorom turnira, Goranom Ivaniševićem.

"Prije četiri godine smo se sjajno zabavili. Sjećam se punog stadiona i sjajne atmosfere. Za ovu godinu sam pripremio nešto posebno, a znam da nas u Umagu očekuju mnoga iznenađenja. Zato se jako veselim ponovnom susretu s Goranom, Umagom i Hrvatskom", najavio je Bahrami prilikom povratka u Umag.

"Najveći koji nikad nije osvojio Wimbledon"

Iako nikad nije osvojio veliki naslov u pojedinačnoj konkurenciji, mnogi su se poigravali idejom da bi, u nekoj paralelnoj povijesti, Bahrami mogao biti osvajač Wimbledona ili Roland Garrosa. Na njegovoj službenoj stranici stoji ironična tvrdnja da je "najveći wimbledonski šampion kojem nikad nismo pljeskali". Dovoljno je bilo pogledati razinu talenta i razumjeti koliko su mu godine nesreće uzele.

Bahrami izvan terena vodi miran obiteljski život. Oženjen je Francuskinjom Frédérique, a par ima dva sina, Antoinea i Sama. Kao i ostale priče u njegovom životu, i ova o upoznavanju njegove supruge je jednako zanimljiva.

Svoju suprugu upoznao je u prometnoj gužvi na Champs Elyseeu, tri minute prije ponoći na Staru godinu 1981. Bahrami je ovako ispričao što se dogodilo: "Počeo sam razgovarati s tom ženom u drugom automobilu. Mislio sam da je draga. I rekao sam joj, je li istina da se na Staru godinu ljudi grle i govore Sretna Nova godina. I ona je rekla da. Dakle, do tada je bila ponoć, a ja sam upravo izašao iz automobila, rekao joj Sretna Nova godina i zagrlio je. I dvije godine kasnije, vjenčali smo se."

Živi u Parizu, gradu koji ga je nekoć držao na ulici, a danas mu nudi normalan život, status i publiku koja ga obožava. Njegova djeca odrasla su uz priče o tavama i bagetima starim tri dana, ali i uz primjer da se iz gotovo beznadne situacije može doći do života u kojem radiš ono što voliš i usrećuješ druge.

Čovjek koji je tenis učinio zabavnim

Iako njegovo ime ne stoji u istom redu s Grand Slam pobjednicima, Mansour Bahrami osvojio je ono što je u sportu teško izmjeriti. To su srca publike, poštovanje najvećih igrača i status simbola. Njegovi trikovi, smijeh, komunikacija s gledateljima i sposobnost da istu publiku svaki put iznova nasmije, čine ga nečim rijetkim i prijeko potrebnim u tenisu.

Još uvijek igra na turnirima teniskih legendi sa svojim prijateljima iz starih dana. To je hrpa višestrukih osvajača Grand Slamova i Mansour Bahrami jer Bahrami ima veći dar od bilo koga od njih. Bahrami donosi radost ljudima koji ga gledaju.

"Ja sam šoumen. Možda nije ispravno reći ovo, ali volim nastupati više nego pobjeđivati. Volim vidjeti ljude kako se smiju, volim ih zabavljati. Pobjeda nije glavna stvar. Za mene je glavna stvar da ljudi uživaju u onome što sam učinio. To mi je jako, jako važno", kazao je Bahrami i tako ukratko opisao sve što predstavlja.