Posljednji samuraj

Posljednji samuraj

Foto: Getty Images/Guliver Image

ZA VEĆINU ljudi, osobito u Europi, koji "rekreativno" vole i prate sport, ime Ichiro Suzuki ne znači previše. Što se njih tiče, to može biti neki novi model poznatog japanskog proizvođača automobila. Može biti neki japanski sumo-borac ili neki novi mladi nogometaš koji tek dolazi.

No Ichiro Suzuki, odnosno Ichiro kako inzistira da ga se zove, puno je više od toga. I ova je priča puno više od priče samo jednog sportaša koji je svojom nevjerojatnom karijerom oduševio svijet i srušio brojne rekorde. Da biste je razumjeli i da bi vas fascinirala, ne morate biti ljubitelj američkog sporta, ne morate znati nijedno pravilo bejzbola. Ni što je home-run, ni što je hit, ni što je base steal. Ne morate, zapravo, uopće biti prevelik sportski fanatik. Morate samo znati cijeniti nečiju predanost, bio to nogomet, pikulanje, čišćenje ulica ili bejzbol.

Preko bare, u SAD-u, Ichiro ima status božanstva. Neuništivi Japanac, koji je u 44. godini potpisao ugovor za 18. godinu u MLB-u, čista je suprotnost svemu onome što u Americi znači sport. Ne samo u Americi, nego u cijelom svijetu.

Zato su Amerikanci početkom mjeseca s velikom dozom tuge dočekali vijest da se Ichiro u Seattle Marinersima s terena seli u urede i da, vrlo vjerojatno, nikada više neće igrati bejzbol. Kažemo "vrlo vjerojatno" jer je sve u vezi s Ichirom vrlo nevjerojatno. Pa je tako moguće da se jednom i vrati.

Prije nekoliko godina Amerikanci su pitali Ichira što će raditi kad više ne bude igrao bejzbol.

“Nemam pojma. Vjerojatno ću umrijeti”, odgovorio je Japanac.

Kad je 2001. godine došao u MLB, bio je prvi Japanac koji nije bio bacač, a koji je dobio priliku u najjačoj ligi na svijetu. Imao je već 27 godina, ali zbog dogovora japanske lige i MLB-a, nije mogao ranije doći u Ameriku. Kad je došao, nitko nije u njega previše vjerovao. Iako je imao strašne brojke iz japanske lige, Ichiro je bio sve ono što u MLB-u nije prolazilo. Bilo je to zlatno doba steroida od kojih su udarači izgledali kao bodybuilderi i koje će završiti nekoliko godina kasnije, kad golemi dopinški skandal u bejzbolu uzdrma Ameriku i zauvijek obilježi Alexa Rodrigueza, jednog od najvećih svih vremena.

Jedva 180 centimetara visok i štrkljav Suzuki stoga nije bio pretjerano atraktivan. Kad je došao u Marinerse, pitali su ga koji broj želi. Nije ga to uopće zanimalo pa su mu dali 51, broj velike zvijezde Randyja Johnsona. Poslao mu je pismo u kojem je napisao da se nada kako neće osramotiti njegov broj i da će se truditi biti jako dobar.

A onda je počeo igrati. Što god bacali na njega, “fastball”, “curveball” ili bilo koji drugi “ball”, Ichiro je rasturao. Kad je bio u polju, bio je fantastičan. U osmoj utakmici s drugog kraja terena pogodio  je točno u suigračevu rukavicu na trećoj bazi i izbacio dva trkača protivničke momčadi. Nogometnim rječnikom, to vam je kao da je na centru predriblao trojicu i onda s 45 metara pogodio u rašlje.

Da ne udavimo previše s bejzbolskim statistikama kojih je jako puno, samo ćemo reći da je u rookie godini postao prvi i jedini igrač u povijesti koji je u istoj sezoni bio MVP godine, rookie godine, osvajač zlatne i srebrne rukavice te je nastupio u All-Star utakmici.

U ovih 18 godina u MLB-u porušio je niz rekorda, ali njemu bliski ljudi kažu da se nije promijenio ni milimetar. Nije ga promijenila ni činjenica da je u karijeri zaradio 160 milijuna dolara, ni to što ako mu želite nešto poslati poštom u Japan, na omotnicu možete napisati samo “Ichiro” i svi će znati na koga mislite. Toliko je ondje velik. Ne dira ga ni to što si može priuštiti baš sve što poželi, kao ni činjenica da se preko zime, kad se ne igra MLB, može odmarati. On to ne radi. Jedino što ga zanima i što ga je zanimalo jest bejzbol.

Kad je imao tri godine, tata Nobuyuki mu je u rodnom Aichiju kupio prvu rukavicu. Platio ju je dvije tjedne plaće i rekao je malom Ichiru da to nije igračka, nego alat te ga je naučio da je svaki dan mora čistiti i održavati. Svaki, ali svaki dan vodio ga je na lokalno igralište. Svaki dan isto - 50 loptica, 200 zamaha, 50 hvatanja loptice s tla. Navečer bi otišli na igralište pokraj aerodroma u Nagoyi i Ichiro bi, kad je narastao, udarao 250 do 300 loptica. I tako 365 dana u godini. Bez iznimke. Ponekad je bilo toliko hladno da Ichiro nije mogao zakopčati gumbe na majici, ali nije bilo odstupanja. Tata je bio brutalan.

U osnovnoj školi zabrinuo je učitelje kad je u eseju napisao da se s vršnjacima igra dva ili tri dana u godini. Jednog dana nije želio trenirati, nego se htio igrati i demonstrativno je sjeo na travu. Bijesni Nobuyuki počeo ga je gađati lopticama, ali Ichiro ih je nevjerojatnim refleksima izbjegavao. One koje su mu išle u glavu bez problema je uhvatio. O tome je u svojoj knjizi pisao njegov otac.

U knjizi je napisao i da su treninzi bili zabava i za njega i za Ichira. Kad su ga jednom novinari pitali je li to istina, odgovorio je:

“On je lažov. To što je on radio bilo je na rubu zlostavljanja djece.”

Oca krivi za najveću moguću sramotu

Novinari su se smijali, ali Ichiru nije bilo do smijeha. Bejzbol je postao njegov život, a za to je bio kriv isključivo njegov otac. S ocem danas ne priča jer je, dok mu je vodio financije, zamračio 168.000 dolara poreza, što je u Japanu neviđena sramota. Od tog dana Ichiro i Noboyuki ne pričaju jer Suzuki preko toga nije mogao prijeći.

Ichiro je pobjegao od svojeg oca, ali nije mogao pobjeći od čovjeka kojeg je njegov otac formirao, kako je dobro napisao jedan američki novinar. Cijeli svoj život, sve 44 godine, Suzuki je posvetio samo bejzbolu. I svemu što smatra iznimno važnim da u tom sportu iz dana u dan bude što bolji.

Prije svake utakmice jede rezance i tost. Prvu šnitu tostirat će točno dvije minute i 30 sekundi, a drugu šnitu minutu i 30 sekundi. Prvo će pojesti prvu, a potom drugu. Jedno vrijeme je na gostovanjima jeo samo pizzu iz California Pizza Kitchena, a s govedinom je jeo samo Jojoen umak. Supruga Yumiko jednom je ostala sama pa je ono što joj je ostalo od jela pomiješala s istim umakom drugog proizvođača. Ichiro je to odmah primijetio.

“Ja nisam baš normalan”, rekao je u jednom intervjuu.

Na svaku utakmicu svoju palicu nosi u posebnom kovčegu otpornom na vlagu. Kad je bio u New Yorku, megazvijezde Yankeesa strašno su zabavljali njegovi rituali. Prije svake utakmice ulaštio bi tenisice, a nakon svake utakmice ispolirao bi rukavicu da se sjaji kao nova. Baš kao što ga je naučio otac.



Oružar Yankeesa prisjetio se situacije iz 2012. godine kad mu je zabrinuti Ichiro rekao da mu je netko provalio u ormarić. Čovjek se zabrinuo da je Japancu netko nešto ukrao, poput nakita ili ključa automobila, a kad su došli u svlačionicu, Ichiro je pokazao na svoju palicu, a potom na mjesto udaljeno 20-ak centimetara.

“Netko ju je pomaknuo”, rekao je.

Oružaru je laknulo i rekao mu je da ju je on pomaknuo dok mu je u ormarić stavljao čisti dres, što je osnovna zadaća oružara MLB momčadi.

“Gledaj, to se ne smije događati”, odgovorio je Ichiro sa smiješkom, ali mrtav ozbiljan.

Nakon toga nikome više nije padalo na pamet dirati njegov ormarić dok im Ichiro osobno iz njega nešto ne bi dao, primjerice dres za pranje. Ništa nije smjelo poremetiti rutinu u njegovu programiranom mozgu.

I dok su ostali suigrači po završetku sezone odlazili s obiteljima na luksuzne odmore ili uživali na jahtama, uživao je i Ichiro. Na godišnjem odmoru bio je jednom. Jednom. I to na tri dana u Milanu. I nije mu se svidjelo. Suzuki se izvan sezone ne odmara, nego trenira. Dok je bio u Seattleu, baš nakon kraja sezone, njegov suigrač Dee Gordon došao je u svlačionicu pokupiti neke stvari. Dok je prolazio kraj izlaza na teren, čuo je zvuk udaranja palice. Izašao je na teren i vidio Ichira kako sam sa sobom trenira udarce.

Nije imao pojma tko je Tom Brady

“Stvarno se nadam da će nastaviti igrati jer ne želim da umre. Mislim da će taj čovjek umrijeti kad prestane igrati bejzbol. Ja ne znam što će taj tip drugo u životu raditi”, rekao je Gordon.

Ichiro nema profile ni na jednoj društvenoj mreži. Ne voli biti u središtu pozornosti i ne zanima ga previše što se oko njega događa. Osim kad nekome treba pomoći, kao svojim Japancima kojima je donirao milijun i pol dolara nakon katastrofalnih potresa. Ključno za njegovu izdržljivost njegovo je posebno istezanje prije utakmica i treninga. Tako je prošle godine, dok se pripremao za novu sezonu s Miamijem, u svlačionici dobio SMS.

"Rekao je da ne prepoznaje broj, a da mu je ta osoba rekla kako je broj dobila od Alexa Rodrigueza. Tip ga je želio upoznati i sastati se kako bi mu Ichiro pokazao koje tehnike rastezanja koristi", prisjetio se jedan od trenera u svlačionici.

Pitali su ga je li mu se ta osoba predstavila. Ichiro je odsklizao ekranom do dna poruke.

"Neki Tom Brady. Pitaj boga tko je Tom Brady", odgovorio je nezainteresirani Suzuki.

Bivši Suzukijev suigrač Mike Sweeney, koji je bio jako dobar s Ichirom, prepričao je anegdotu jednog svojeg dobrog prijatelja dok je Suzuki igrao u Yankeesima.

“Prijatelj, koji je također MLB igrač, bio je na odmoru sa suprugom i šetao je Central Parkom. Dok su tako hodali, ugledali su nekog tipa kako baca loptice s jednog kraja livade na drugi. Budući da je i sam igrač, prijatelj je izračunao da tip baca lopticu 100 metara, što su profesionalne brojke. Kad je došao malo bliže, shvatio je da je taj čovjek Ichiro Suzuki. Sam samcat, usred Central Parka on vježba sam sa sobom izvan sezone”, ispričao je Sweeney.

Kad u Americi padne snijeg i svi tereni se zatvore, Ichiro se vraća u Japan. Suprugu ostavlja u Seattleu i vraća se u rodni kraj. Sam, bez ikoga. Gradom hoda s kapuljačom na glavi jer mu ide na živce ta popularnost, a za trening unajmljuje cijeli stadion u Kobeu, na kojem je nekad igrao. Odsjeda uvijek u istom hotelu, skupom neboderu od 35 katova. Ne zato što je skup, nego zato što tamo ima privatnost. Iz hotelske sobe sići će točno u 11:45 sati i u 11:46 proći ispred recepcije. Bez greške. Na ručku će se nasmijati nekolicini obožavatelja koji će mu se nakloniti, a onda ide na stadion.

Živi prema kodeksu koji su koristili samuraji

Snijeg pada, vjetar puše, a temperatura je nešto iznad nule. Ichiro izlazi na teren u kratkim hlačicama. On nije ovdje unatoč neizmjernoj hladnoći. On je ovdje zbog nje. Ichiro cijeli život živi prema kodeksu bushida, koji u prijevodu znači “put ratnika”. Po bushidu su živjeli i samuraji - patnja će te ojačati i učiniti moćnim. Bejzbol prije 150 godina u Japanu uopće nije bio zabava. Bejzbol je bio jednak borilačkim sportovima, bio je više čistilište nego bijeg od stvarnosti.

Tako ga doživljava i Ichiro. Mogao je na svoj unajmljeni stadion pozvati najbolje japanske igrače, ali to ne želi. Na treninzima mu pomaže, između ostalih, šef kuhinje restorana u kojem jede svaki dan i još neki konobari. S njima je najopušteniji. Trening je svaki dan isti. Četiri kruga oko terena, 50 laganih loptica, razgibavanje, pa 200 udaraca. Zadnja 24 udarca svakih deset sekundi.

“Jednom sam istu pjesmu slušao mjesec dana. Znam da imam kompulzivni poremećaj, ali opsesivnost nije toliko loša stvar. Dobar fokus otvorit će vam oči za neke druge stvari. Olakšat će vam život”, rekao je Ichiro.

Takvim, samurajskim stilom života, Ichiro je svoju karijeru rastegnuo do 45. godine života. Da se njega pita, igrao bi i danas, ali Marinersi ga vide na nekim važnijim funkcijama. Bejzbol će biti njegov život, kako kaže, dok god bude mogao stajati na nogama.

Kad bi odigrao loše ili kad bi on mislio da je odigrao loše, supruga bi ga usred noći znala naći kako sjedi na krevetu uplakan. Godine 2009. bilo mu je strašno važno da svoj Japan odvede do pobjede u World Baseball Classicu. Japan je slavio u dodatnom inningu upravo Ichirovim sjajnim udarcem. Stres na tom natjecanju toliko ga je pojeo da je dobio čir na želucu. Uoči početka nove sezone, Marinersi su ga stavili na popis ozlijeđenih igrača, ali unatoč tome, Suzuki im je rekao da želi igrati na otvaranju sezone. Nije bio svjestan i nije želio prihvatiti težinu situacije. Japanac je inzistirao. Prije početka utakmice u svlačionici ga je posjeo liječnik momčadi i objasnio mu da ga eventualno puknuće čira može doslovno ubiti. Ichiro je razmišljao nekoliko sekundi i bez ikakve promjene izraza lica odgovorio:

“Riskirat ću.”

Znate li nešto više o temi ili želite prijaviti grešku u tekstu?
Učitavanje komentara