HRVATSKA je u Cardiffu izgubila od Walesa 2:1 i tako si iznimno otežala put do Europskog prvenstva. Wales je slavio golovima Wilsona u 47. i 60. minuti, dok je Hrvatskoj nadu vratio Pašalić u 75. minuti. Hrvatska do kraja kvalifikacija igra s Latvijom i Armenijom, ali više ne odlučuje sama o sebi jer je Turska pobijedila Latviju. Jako lošu igru i drugi poraz Hrvatske u samo tri dana za Index je analizirao Igor Pamić.

Prihvaćam da je bilo loše, prihvaćam da su ove zadnje dvije utakmice bile ispod svake kritike, ali isto tako moram napomenuti jednu jako bitnu stvar u kontekstu pesimizma i apatije nakon ova dva poraza. Otkako je samostalnosti, hrvatska nogometna reprezentacija je navijače naučila samo pobjedama i velikim rezultatima.

Čeka nas period kad ćemo morati plakati

A to je nemoguće stalno postizati. Nakon bronce 1998., a onda i poslije srebra i bronce pod Dalićem, mislim da nas čeka period kad ćemo morati plakati. Kad kažem plakati, ne mislim da je to sad nešto nužno loše, ali realnost je takva da objektivno ne možemo stalno imati fantastične rezultate. 

Da, jako smo loše odigrali, ali puno više od groznog umjetničkog dojma me muči to što nam je samo jedan bod trebao u ove dvije utakmice. Samo jedan od njih šest i sve bi bilo puno drugačije. Naravno da bi se pisalo i onda svašta, da bi se tražile greške i mane, ali koga briga za umjetnički dojam ako bi pogled na tablicu bio zadovoljavajuć.

Kako je moguće da smo znali da nam neće biti Petkovića, Kramarića i Perišića a da nismo ništa poduzeli po tom pitanju?

Ipak, jedna stvar mi nikako nije jasna. Znali smo svi da nam neće igrati Perišić, Kramarić i Petković. Ako sam to ja znao, onda je valjda to znao i Dalić. Tako da mi je nejasno kako je moguće da nismo po tom pitanju ništa napravili. Dalić je nakon velikih rezultata stalno naglašavao kako moramo biti ponizni.

Znate što, ponizni smo trebali biti sad, nakon Turske. Najponizniji smo morali biti sad kad smo znali da nam fale tri ključna igrača koja ćemo jako teško nadomjestiti. Jako je teško mijenjati koncept igre ako nemaš metaka. Protiv Walesa smo imali pušku, imali smo kundak, ali nismo imali municiju.

Ne razumijem zašto je Musa opet igrao, a zašto nisu Šutalo i Vlašić. Nemam ništa protiv Vide, ali...

Protiv Turske nije bilo dobro, ali bio je to loš dan, a oni su nas iznenadili. Wales nas nije iznenadio, mi smo sami sebe iznenadili. Dati Musi opet priliku da starta u prvih 11 nakon onakve utakmice s Turskom stvar je koja mi nije najjasnija. Također, zašto Šutalo nije igrao protiv Walesa? Zar je on jedini krivac za Tursku? Rekao bih da nije.

Nemam ništa protiv toga što je igrao Vida, ali Dalić je onda morao promijeniti neke stvari. Gvardiol nas je naučio da može jednako dobro igrati na više pozicija, pa ne vidim zašto nije mogao igrati na lijevom beku umjesto Barišića. Možda bi bilo super, možda ne bi, ali barem bismo nešto pokušali. Ovako... Ponavljam, neka je Vida igrao, ali tada je čitava koncepcija igre trebala biti drugačija. 

Čudna mi je bila još jedna stvar. U obje utakmice smo bezglavo i nervozno jurili. Čemu ako znamo da nam je i bod bio dovoljan? Priče o umjetničkom dojmu bi se brzo zaboravile da smo tu bili pametniji. Po meni je to bila velika greška. Volimo reći da je naš vezni red Modrić - Kovačić - Brozović najbolji na svijetu.

Možeš imati najbolji frižider na svijetu, ali on neće proraditi ako nemaš struje

Možda i je, ali možeš imati najbolji frižider na svijetu, no on neće proraditi ako nemaš struje. Znam da neki tvrde da taj vezni red i na SP-u u Kataru nije igrao najbolje, pa smo ipak stigli do bronce. Moj pokojni šef Ćiro je uvijek govorio da, ako nemaš sreće, ni ostalo ništa ne vrijedi. 

Istina, u Kataru smo imali i malo sreće, ali tko normalan može negirati ovu trojicu u našem veznom redu? Po meni su Modrić, Kovačić i Brozović najmanji krivci za ovo što se dogodilo. Evo jedan primjer. Vlašić je ušao protiv Turske, kad, s obzirom na igru Turaka, i nije bio toliko nužan.

Vlašić je igrao kad možda nije trebao, a nije kad je trebao

Protiv Walesa, koji je igrao potpuno drugačije, kad nam je trebala okomitost i malo divljanja na terenu, Vlašića nije bilo. Nema ni Šutala, koji je također mogao dosta toga donijeti prema naprijed. Mi protiv Walesa jednostavno nismo ulazili u zadnju trećinu. Zašto je to tako, ne znam, ali nije lako bilo veznim igračima koji, kad bi primili loptu i pogledali prema naprijed, ne bi vidjeli nikoga.

Dalićev je napad trebao koncipirati tako da se igra prilagodi veznom redu. Ovako smo bili totalno bezopasni. Pašalić je počeo s klupe, a jedini je igrač u ovoj momčadi kojega želi gol. Brekalo je trebao igrati krilo, a uhvatio se linije i ni makac. 

Potpuno kriva priprema igre. Zašto? To je pitanje za Dalića

Kako će vezni red razigrati Musu kad čovjek stoji daleko od njih i ne mrda se? Da me se krivo ne shvati, ne mislim da je Musa krivac. Nismo bili opasni, igra po bokovima nije postojala, a previše smo se trošili i protiv Turaka i protiv Walesa u igri koja je puno više pogodovala protivnicima nego nama. Umjesto da smo mi njih natjerali da igraju onako kako mi želimo, doveli smo se u situaciju da bude obratno.

Stavljaš Musu i opet imaš igrača manje. U redu, ako ga stavljaš, onda igraj drugačije. Ubaci sto puta loptu pred njihov gol, pa će taj Musa nešto i vrijediti. E sad, zašto nismo tako igrali, zašto nismo imali sto ubačaja, to nije pitanje za mene, nego za Dalića. No dobro se zna kako se stvara igra za bokove.