U KOLONI sjećanja u Vukovaru povodom 29. godišnjice pada toga grada kamera Nove TV snimila je i proslavljenog hrvatskog veslača Davida Šaina koji je na Olimpijskim igrama 2012. godine s braćom Sinković i Damirom Martinom osvojio srebrnu medalju u četvercu.

Šain je jedan od brojnih stanovnika Vukovara i okolnih mjesta koji i dalje traži posmrtne ostatke nekog od svojih članova posade. Novinarima je ispričao svoju potresnu ispovijest.

Strašan zločin

"Svake godine sam u Vukovaru i dolazit ću dok sam živ, dok budem zdrav i dok budem mogao hodati. Došao sam ovdje odati počast svim poginulima, ali ovdje sam i jer su dva dana nakon Vukovara pala mnoga sela prema Osijeku i Vinkovcima, a jedno od njih je i moje selo Ernestinovo", rekao je Šain pa nastavio:

"Moj djed je u padu tog sela poginuo kao civil, za što postoji dokaz i on je proglašen mrtvim. No, nema njegova tijela koje ne možemo pronaći ni 29 godina kasnije. Znamo da je ubijen, a snimljeno je i kako. Snimila ga je novosadska televizija nakon pada sela 20. studenog 1991. godine. Snimljen je prerezanog vrata, kako leži zaklan na verandi na hodniku izvađenih očiju i odrezanih ušiju. Pored njega je bila fotografija njega i pokojne bake. Preko njegova tijela bile su razbacane neke novčanice. Oni su u tom javljanju rekli da je to počinila ustaška vojska svim civilima koji nisu htjeli ići u ustašku vojsku. Međutim, zna se da je okupator napravio te zločine", rekao je Šain.

Srebrni olimpijac ne traži ničiju krivnju, nego samo želi pronaći djeda Ignaca Papeša kako bi mu mogao otići na grob i zapaliti mu svijeću.

Svoju kćer će uvijek učiti o tome što je bilo

"Ne tražim zločince. To je prošlo, a djed se vratiti ne može. Mama još nije izgubila nadu, a ja se u zadnje vrijeme dosta bavim time i pokušavam ga pronaći. Nikad od toga neću odustati. Mami je o tome jako teško pričati, pokojnoj baki bilo je još teže. Ja sam tad imao tri i pol godine i ne sjećam se puno", rekao je Šain i onda poslao znakovitu poruku:

"Pomirba i suživot su potrebni. Ja imam kćer od dvije i pol godine i nju ću uvijek učiti što je bilo, ali suživota mora biti. Jer ne možemo mladima ostavljati preveliki teret onoga što je bilo prije 29, 70 ili sto godina. Da ne bi opet toga bilo, moramo riješiti pitanje nestalih i ubijenih. Da se svi sahrane i da im možemo zapaliti svijeću."