Povratak "Miralema Ibrahimovića" Dinama, Bruggea, Olympiacosa i Hrvatske
TOMO BUTINA je najvećim dijelom karijere uspješno igrao ulogu više (Dinamo, Olympiakos) ili manje (Brugge, Hrvatska) lojalne rezerve prvom golmanu kluba ili reprezentacije ali ipak nije zasjenio legendarnu personifikaciju "rezervnog golmana -fikusa" koja je u Maksimiru prije njega služila kao back-up nezamjenjivom Draženu Ladiću.
Nakon desetljeća izlazak iz Ladićeve sjene
Kada je Butina kao 17-godišnjak došao u Dinamo naravno da se nije nadao kako će već sljedeće sezone zamijeniti klupsku legendu, ali sigurno nije ni očekivao kako će pravu šansu dobiti tek devet godina poslije. 2000. je konačno, nakon što je ostavio odljevak stražnjice na klupi i poslije posudbi od Karlovca do Koprivnice, dobio priliku koju je najbolje iskoristio i čak dohvatio i dres reprezentacije, ali naravno rezervni, jer "jedinica" je bila rezervirana za Pletikosu.
Od 2000. do 2003. bio je nezamjenjiv na vratima Dinama, a to je ujedno jedino razdoblje u njegovoj karijeri kada je u kontinuitetu standardno igrao kao prvi vratar dulje od jedne sezone. Zahvaljujući odličnoj formi i ulasku u reprezentativni kadar (na SP u Japanu i Koreji je opet gledao u leđa Pletikosi), ostvario je transfer u ugledni belgijski Brugge, koji je upravo osvojio titulu.
Spasio ga 40-godišnjakov odlazak u penziju
Butini snovi o ponovnom igranju u Ligi prvaka se nisu odmah obistinili jer je prvu sezonu u Bruggeu proveo kao rezerva klupske ikone Danya Verlindena, kojeg je tek Billy Costacurta uspio nadmašiti kao najstariji igrač koji je nastupio u Ligi prvaka.
Kao što mu je u Dinamu pomoglo Ladićevo umirovljenje, tako ni Verlinden nije mogao braniti dovijeka pa je Butina u sezoni 2004/05 stigao pokazati svoje kvalitete i sa Boškom Balabanom pridonijeti osvajanju naslova prvaka.
Sljedeću sezonu su ga ozljede i špekulacije o odlasku udaljile iz momčad i Butina je na kraju sezone 05/06 objavio da je potpisao trogodišnji ugovor za Olympiacos.
Zahvaljujući Nikopolidisu, dvije utakmice u dvije godine
U Pireju se nesretni Butina opet namjerio na jednu oldtajmersku klupsku i reprezentativnu legendu: Antoniosa Nikopolidisa, koji je u odnosu na Verlindena, sa svojih 35 godina bio poletarac i tako je Butina (ovisno o izvorima) u dvije sezone za slavni klub sakupio dvije ili tri službene utakmice, a ispred njega je i perspektivni Michalis Sifakis, tako da je popularni Bućo bio treći golman u klubu.
Na Euru u Portugalu u lošem prosjeku ostatka momčadi
Butina je svoju priliku za nastup na velikoj reprezentativnoj sceni konačno dohvatio 2004. na prvenstvu Europe u Portugalu, kada se prije natjecanja ozlijedio Stipe Pletikosa. Butina se doista trudio, ali kao što se vidi na priloženim video zapisima, nije baš mnogo pomogao raštimanoj reprezentaciji koja je imala nesreću da bude u iznimno teškoj kvalifikacijskoj skupini (Engleska, Francuska i Švicarska) i da je vodi Otto Barić.
Kranjčar ga "odbacio" i vratio Pletikosu
Činilo se kako je Butini konačno osvanulo nakon dolaska Cice Kranjčara na izborničku poziciju, jer iako je bio na ledu u Bruggeu, za reprezentaciju je branio u osam od deset kvalifikacijskih mečeva. Međutim, prije SP-a u Njemačkoj, Kranjčar je vratio Pletikosu na vrata, a ponovno preuzimanje suđene uloge druge violine prilično je povrijedilo Butinu, koji je to i javno rekao.
Oproštaj od reprezentacije poslije SP u Njemačkoj
Nakon debakla Kranjčarove momčadi na Svjetskom prvenstvu 2006. kojeg je uvrijeđeni Butina promatrao s klupe dok je sve tri utakmice branio Pletikosa, odlučio se na rastanak sa reprezentacijom u 32. godini, koja za vratare dakako ne spada u veteranske.
"Neću više braniti za reprezentaciju, ovih nekoliko godina kojih mi je ostalo do zalaska karijere posvetit ću se se klubu, obitelji i svojoj karijeri. Nitko me neće moći nagovoriti na povratak, ne tražim da me netko moli i navlači" - kazao je za Index Butina.
"Kao prvo ja ne vidim više način na koji bih mogao pomoći reprezentaciji iz ove perspektive u kojoj sam trenutno, a drugo odlučio sam Olympiacosu vratiti na najbolji mogući način i maksimalno se koncentirati na ovih par godina koje još mogu odigrati vrhunski i posvetiti se klubu" - pojasnio nam je Butina razloge napuštanja reprezentacije.
Ljubimac navijača
"Butina Tomo!" "I na strani i kod kuće Tomo brani nemoguće", slogani su koji će opet odjekivati maksimirskim sjeverom jer Butina je požrtvovnošću, odanošću, lojalnošću i kvalitetnim obranama bio heroj Dinamovih navijača i jedan od onih koji neizostavno nakon svake utakmice sa uzdignutim rukama odlazi pozdraviti navijače.
Nastavak tradicije ekscentričnih čuvara mreže
Butinin dolazak će produljiti kontinuitet Dinamovih vratara koji su "na svoju ruku", jer nakon buntovnog Turine, hazardu sklonog Lončarića i "monstruoznog" Kocha, kući se vraća vratar koji je čuđenje u nogometnom svijetu jer mu strast nisu kladionice, cajke i limuzine, nego umjetničke slike.
Galerist i obiteljski čovjek Butina ipak posjeduje buntovnu crtu: kada je u veljači 2002. u vrijeme Mamićeve uravnilovke i kresanja naslijeđenih raskošnih ugovora, prekinuo od strane kluba nametnutu medijsku šutnju i progovorio o velikim financijskim problemima koji potresaju Dinamo, kažnjen je oduzimanjem kapetanske vrpce.
Mlađi od Kocha i pun svježine
Nije dvojbeno da će Dinamov "vojnik" Butina s puno elana prionuti poslu u Dinamu, a na pitanje koliko može i koliko je spreman, odgovor će dati naravno utakmice. Zlobnicima koji tvrde da na Maksimiru kopiraju Ancelottijovu gerontofilsku politiku i dovode igrače koji su prešli Isusove godine, mogu se uvijek suprotstaviti dva argumenta: Butina je čak dvije godine mlađi od Kocha, a to što je u posljednje dvije godine sakupio utakmica da ih se može nabrojati na prste jedne ruke se može izvrnuti u afirmativni argument: čovjek puca od svježine i motiva!
Zvonko Alač
bi Vas mogao zanimati
Izdvojeno
Pročitajte još
bi Vas mogao zanimati