DA JE NETKO prije mjesec dana izjavio da će ovog proljeća, na vrhuncu nogometne sezone, europski i svjetski najpraćenije i medijima najzanimljivije natjecanje biti bjeloruska liga, bio bi izvrgnut poruzi i poslan na psihijatrijsko promatranje.

Međutim, zahvaljujući tome što se prvenstvo Bjelorusije jedino normalno igra, dok je u svim ostalim europskim zemljama pandemija koronavirusa blokirala ne samo nogomet, nego i život te ljude zakucala u kućne pritvore iz kojih izlaze zaštićeni maskama jedino u nabavu najbitnijih namirnica, posljednjih dana nema relevantnog europskog ili svjetskog medija koji nije dao značajan prostor tome što se u Bjelorusiji nogomet igra kao da ne živimo u eri zloglasne korone.

Tako se odjednom bjeloruska liga iz anonimnosti i prosjeka 25. mjesta (od ukupno 55) UEFA-ine tablice nacionalnih liga, prometnula u svjetsku zvijezdu i top temu, a o prvenstvu ispred kojeg su izraelsko i kazahstansko piše se više nego o Ligi prvaka. 

Dodatni začin egzotike i medijskog seksepila tome što se bjeloruski nogomet jedini odbija pokoriti koroni daje to što pošasti koja ubija desetke tisuća ljudi prkosi zemlja kojoj je na čelu jedan od posljednjih svjetskih diktatora Aleksandar Lukašenko te što je Bjelorusija, iako usred Europe, prilično izolirana od ostatka svijeta. Ne geografski i prometno, nego medijski i politički.

U Bjelorusiji igra i nekoliko hrvatskih nogometaša, a dvojica su nam odgovorila na pozive i ispričala kako se nose s neobičnom i opasnom situacijom. 

Karlo Bručić (27) je lijevi bočni Dinama iz Minska. Bivši U21 reprezentativac Hrvatske prošao je sve mlađe kategorije zagrebačkog Dinama, nakon čega je igrama za Lokomotivu (131 nastup, sedam golova i 17 asistencija) prije četiri godine izborio odlazak na svjetsku turneju, tijekom koje do sada prošao Izrael (Ashdod), Japan (Sagan Tosu), Latviju (Suduva) i konačno Bjelorusiju.

Tin Vukmanić (20) je lijevo krilo Šahtara iz Soligorska. I on je dijete Dinama, iz čije mlade momčadi je prešao u zaprešićki Inter. Iako mlad, prekaljen je po međunarodnom iskustvu jer već je stigao promijeniti tri strane države i četiri kluba. Krenuo je prije dvije godine u talijanskom trećeligašu Francavilli, nakon čega je prešao u Latviju, gdje je igrao za Spartaks i RFS, odakle je došao u susjednu Bjelorusiju. 

Naše sugovornike povezuje to što su u Bjelorusiju došli nedavno, ali su tamo opet dovoljno dugo da im se slegnu prvi dojmovi o njoj, kao i što su obojica u tu zemlju došli prije nego što je korona paralizirala svijet te u ostatku Europe prekinula nogomet.

Kada ste došli u Bjelorusiju i kakav je vaš status u klubu?

Bručić: Krajem siječnja stigao sam iz Suduve u Dinamo Minsk i potpisao sam ugovor na godinu dana. 

Vukmanić: Zadnjeg dana prošle godine došao sam u Soligorsk na posudbu iz Latvije i potpisao do 15. prosinca ove godine. 

Je li vam čudno igrati dok nogomet u svim ostalim zemljama miruje zbog korone? Je li vas strah?

Bručić: Miješani su osjećaji zato što mi jedini igramo. Iskreno, to je malo čudno, no još nema riječi o stanci, tako da igramo i treniramo normalno. Nije me strah, ali bih se osjećao sigurnije da se odgodi prvenstvo dok ovo sve prođe.

Vukmanić: Nije mi čudno igrati, ali kad se trening završi i kad vidiš da se na televiziji ništa ne prenosi i da nitko osim nas više ne igra, ipak je čudno. Tako da TV nisam upalio već dva tjedna. Što se tiče straha, naravno da postoji doza straha zato što oni ne mare za virus, ne nose zaštitne maske, a čak se i rukujemo. Bez obzira na sve to, u klubu smo jako dobro zbrinuti.

Kako se bjeloruski mediji odnose prema prijetnji koronavirusa?

Bručić: U medijima se ne piše i ne govori puno o virusu, ne žele stvarati paniku. 

Vukmanić: Ne pratim toliko ovdašnje medije, ali domaći dečki s kojima igram prenose mi da se o tome puno ne govori u medijima.

Bjelorusi imaju prilično živopisnog predsjednika Lukašenka. Oglašava li se on o koroni?

Bručić: Predsjednik Lukašenko je rekao ljudima da redovno popiju čašicu votke i idu u saunu te da će im to pomoći protiv virusa.

Vukmanić: Suigrači mi kažu da smiruje zabrinutost oko cijele situacije.

Čini se da Bjelorusi u ovome što su sada u fokusu kao jedini koji igraju nogomet vide priliku za promociju?

Bručić: To je zaista dobra promocija jer trenutno jedini u Europi igramo i zbog toga nas svi prate.

Vukmanić: Da, mislim da ovdje vide veliku priliku u tome. Svi svjetski mediji danas prate bjeloruski nogomet i ističu ga kao fenomen.

Je li obitelj u Hrvatskoj zabrinuta za vas i vi za njih?

Bručić: Obitelj nije zabrinuta jer mislim da je trenutno stabilnije stanje u Bjelorusiji nego u Hrvatskoj.

Vukmanić: Jesu, malo su zabrinuti ali mislim da sam sigurniji trenutno ovdje nego kući. Ovim sam vam odgovorio i na drugi dio pitanja. Naravno da u Bjelorusiji pomno pratim sve vijesti iz Hrvatske, a posebno sada, u vrijeme korone. 

Jeste li malo oprezniji u Bjelorusiji s obzirom na pandemiju koronavirusa? Izbjegavate li shopping centre, kina, općenito okupljališta većeg broja ljudi?

Bručić: Živim u Minsku, glavnom i najvećem bjeloruskom gradu s oko dva milijuna stanovnika. Izbjegavam sva mjesta na kojima se okuplja više ljudi, pa tako i supermarkete. Odem u nabavu hrane i to je to.

Vukmanić: Jesam, oprezniji sam sada nego kad sam došao. Živim u manjem gradu i nema toliko kontakata između ljudi, bez obzira na trenutno stanje s virusom. Živim u klupskom kampu i idem u grad samo ako moram. U kampu imam sve što mi treba.

Mislite li da će se virus proširiti Bjelorusijom?

Bručić: Virusom je ovdje zaraženo oko 150 ljudi, što nije toliko strašno jer u Bjelorusiji živi gotovo deset milijuna ljudi.

Vukmanić: Ne znam, ali nadam se najboljem.

Jesi li razmišljali o tome da se u slučaju širenja korone u Bjelorusiji vratite u Hrvatsku?

Bručić: Mislim da bih ostao ovdje ako se situacija pogorša. Ne bih htio putovanjem ugroziti svoje ili tuđe zdravlje.

Vukmanić: Mislim da to ne bi bilo izvedivo jer bi zatvorili granice, iako bih se u tim okolnostima naravno želio vratiti kako bih bio sa svojima.