NA današnji dan prije točno deset godina Hrvatska je na Maksimiru pobijedila Englesku s 2:0 u sklopu kvalifikacija za Euro 2008.

 

Bila je to jedna od najslavnijih partija u povijesti hrvatskog nogometa jer je u Zagrebu moćnu Englesku srušila momčad koja je u tom trenutku bila prepuna nepoznanica.

 

 

Nakon što se Cico Kranjčar i nije baš proslavio na SP u Njemačkoj, na klupu vatrenih sjeo je Slaven Bilić, bivša igračka legenda, ali i trener bez ikakvog iskustva.

 

Također, Bilić je u prvu momčad instalirao niz ''klinaca'' iz U-21 reprezentacije, pa je tako Modrića, Ćorluku i Eduarda priključio iskusnima Rapaiću, braći Kovač, Dariju Šimiću i Šimuniću.

 

Bilićeva Hrvatska bila je iznimno talentirana momčad, ali i ekipa od koje nismo znali što možemo točno očekivati i koji su joj krajnji dometi. Nitko nije sumnjao u kvalitetu i potencijalnu vrijednost ''Bilićevih beba'', ali teško je bilo očekivati da će već na prvom izlasku na veliku scenu, među najjače, napraviti pravi rezultat.

 

 

Bilić je debitirao pobjedom kod aktualnog prvaka svijeta Italije u Livornu. Istina, Azzuri tu utakmicu nisu odigrali u najjačem sastavu, no taj je trijumf bio dobar znak da se nešto dobro kuha u hrvatskom reprezentativnom nogometu.

 

Kvalifikacije za Euro 2008. Hrvatska je otvorila u gostima kod jake Rusije, čije je prvo ime bio iskusni lisac na klupi Guus Hiddink. Rusija je bila veliki favorit, a Biliću su dodatne brige na vrat u predvečerje same utakmice natovarila tri stožerna reprezentativca Olić, Srna i Balaban, koji su se usred priprema iskrali iz kampa reprezentacije u Čatežu i pobjegli na cajke u narodnjački klub Fontana.

 

Za "plamene zore" hrvatskih reprezentativaca  saznao je stručni stožer, pa je u nedjelju nakon press konferencije, na kojoj Slaven Bilić nije rekao ni riječ o skandalu u Fontani, održan sastanak vodećih ljudi nacionalne momčadi i igrača, na kojoj je odlučeno da Darijo Srna, Boško Balaban i Ivica Olić ne konkuriraju za sastav u Moskvi. Bila je to logična i jedina ispravna odluka Slavena Bilića, jer da je odlučio drukčije, morao bi odstupiti bez obzira što se radilo o ponajboljim igračima u momčadi.

 

Nitko od svjetskih izbornika nije počeo kvalifikacije takvim skandalom i u takvom ozračju bilo je užasno teško pripremiti momčad za nezgodno gostovanje u Moskvi.

 

Međutim, dogodilo se pravo malo čudo. Hrvatska je odigrala odličnu utakmicu, Ćorluka je sjajno zamijenio ''mamurnog'' Srnu na desnom boku, a Rapaić je čak pogodio i vratnicu. Hrvatska je bila bolji rival, no remi bez golova na otvaranju bio je i više nego dobar početak kvalifikacija.

 

U drugom kolu u Zagrebu je gostovala Andora, a Mladen Petrić (koji je briljirao te večeri sa četiri pogotka) i društvo ispratili su goste sa sedam komada u mreži.

 

 

I onda Engleska. Kako smo napisali već, ni najveći optimisti nisu bili sigurno kako će momčad reagirati u direktnom dvoboju s jednom od najjačih reprezentacija Starog kontinenta. Vjerojatno to nije znao ni Bilić, no od početka je vjerovao u svoje igrače koje je uvjerio da se nemaju što plašiti igrača s ''Tri lava'' na dresu.

 

Prvo poluvrijeme je proteklo u ne baš sadržajno i kvalitetom bogatoj igri. Obje su momčadi imale po nekoliko poluprilika, no golova nije bilo. A onda, u 59. minuti Maksimir se skoro srušio. Jedan ubačaj Eduardo je sjajno popratio i glavom je prekrasno matirao Robinsona.

 

Samo šest minuta kasnije, novi gol za Hrvatsku, i to kakav. Bio je to trenutak koji je na neki način postao simbol engleske nogometne propasti i luzerštine te pogodak koji je u trenutku postao svjetska senzacija.

 

Gary Neville je mirno vratio jednu loptu vrataru Robinsonu, a trenutak prije će ju golman raspaliti iz maksimirskog travnjaka odnekud se pojavio ''krtičnjak'', dovoljan da Robinson postane klaun svih klaunova, a da Hrvatska ode na mirnih 2:0, lagano privede utakmicu kraju i cijelom svijetu dokaže da su Boban, Šuker i Prosinečki napokon dobili dostojne nasljednike.

 

Englezi se nikako nisu mirili s tim porazom, prijetili su i najavljivali su osvetu na Wembleyu na uzvratu. No, nešto se pitalo i Bilića i Hrvatsku kojima se Rusi i dan danas zbog toga zahvaljuju.