OPROŠTAJI od velikih igrača uvijek za sobom ostavljaju teške i velike riječi. Njima volimo ionako velikim pričama i ljudima davati mitološki značaj, a u kolektivno sjećanje ulazi jedna i jedinstvena, neokaljana istina o čovjeku koji je za nekoliko desetaka tisuća ljudi postao više od toga. Kapetanu smo na tribini i izvan nje rekli sve što smo htjeli i zbog toga će ovo biti tekst koji će se baviti čistom faktografijom o, kako su Boysi rekli, dečku koji je stigao kao šibenska sjekira.

Svi su odlazili iz Dinama, samo je on ostao kad je bilo najteže. Sad je legenda kluba. Točno pod tim naslovom Index je objavio tekst 27. prosinca 2020. godine. Naravno, riječ je o plavoj Petici koja je pobjedom protiv Rijeke zaključila svoj trinaestogodišnji mandat u Dinamu i 373 utakmice u kojima je bila istinski vođa, fajter i tip koji je u velikoj mjeri zaslužan za preobrazbu Dinamovog mentaliteta u pobjednički izvan granica RH.

Napisao sam najveću glupost ikad. Baš je ovakav Dinamo trebao ovakvog Kapetana

U tom tekstu sam napisao ujedno i najveću glupost ikad u svojim tekstovima. U jednom dijelu, koji govori o tome da je igrač poput njega zaslužio neki bolji Dinamo, stoji: Šteta je za Ademija, u tom smislu, da nije igrao u nekom drugom razdoblju. Posljednje desetljeće u Dinamovoj povijesti je rezultatski najuspješnije u povijesti, ali igra već jako dugo nije glavna tema na Maksimiru.

Crne liste za navijače, diktatorska vladavina braće Mamić i optužbe za sportsku pljačku stoljeća gurnule su sudove, USKOK, Poreznu upravu i FBI u prvi plan jednog nogometnog kluba umjesto odličnih rezultata i velikih igrača."

Dvije godine kasnije percepcija o Kapetanu i njegovoj ulozi u ovakvom Dinamu sasvim je drugačija. Baš je u trenucima najveće moralne propasti i identitetske krize klub trebao kapetana s velikim K. Onog koji je na terenu uvijek branio Dinamove boje, čak i kad su navijači imali toplo-hladan odnos prema klubu, ali je istovremeno itekako osjećao puls ulice i asfalta.

Onog koji je imao dovoljno muda da odbije mračne ideje nekih mračnih ljudi iz maksimirske lože koji su u svom obračunu s tribina gurali igrače na prvu crtu s nadom da će izazvati sukob koji će na sve one dinamovce koji su htjeli drugačiji Dinamo baciti ljagu koja se neće moći oprati.

Kapetan to nije dao i postavio je glavu tamo gdje se mnogi prije njega nisu usudili. Znao je da mu plaću isplaćuje onaj tko u tom trenutku sjedi u Upravi, ali da igra prvenstveno za one kojima onih 15 magičnih crveno-bijelih polja i malo slovo "d" znače više od Transfermarkta, menadžerskih provizija i vlastitog džepa.

Kad mu je bilo najteže, Dinamo ga nije ostavio. Kad je Dinamu bilo najteže, on ga je vodio

U jeku afere oko dopinga Dinamo je napravio veliku gestu kada mu nije okrenuo leđa, već je na čistac izvukao cijelu borbu. Kad mu je bilo najteže, Dinamo ga nije ostavio. Kad je Dinamu bilo najteže, Ademi ga je vodio.

Danas, kad je jedna od najvećih Dinamovih generacija - ona koja je skinula stigmu luzerstva s Dinamovih europskih avantura - na zalasku, biti navijač Dinama je lagano, možda i popularno, a većini ugodno. Prije samo pet godina nije bilo tako.

U trenucima kada se činilo da je iskrena sinergija Dinama i navijača bespovratno izgubljena, Kapetan je svojim primjerom i odnosom prema dresu i tribini pobudio nadu da će stvari biti bolje. Diljem Zagreba nicali su novi klinci kojima je baš Plavi 5 bio uzor, a vidjeti njegov dres na klincu bio je znak da nije sve izgubljeno.

Na kraju susreta protiv Rijeke spiker je na Maksimiru čitao listu trofeja koje je Kapetan osvojio u Dinamu, najdeblju u klupskoj povijesti. Ono što je teško staviti na papir, što je puno važnije za njegovu ostavštinu u Maksimiru je ono što su rekli navijači sa sjeverne i zapadne tribine.

Tribine su rekle svoje. To je puno važnije od svakog trofeja koji je Ademi osvojio na Maksimiru

Prije samo par godina bilo je nezamislivo da Sjever napravi koreografiju u eri odnarođenog Dinama. Još je teže bilo zamisliti da će s Maksimira otići važan igrač koji nije odletio na prvu ponudu za veću lovu, a da će stotine klinaca na tribini plakati dok svog junaka gledaju vjerojatno posljednji put u životu.

Osjetio je to i on. Na početku utakmice, kada su Boysi dignuli koreografiju, imao je suze u očima, a s knedlom u grlu je odradio i svoj završni intervju. U Dinamovoj povijesti bilo je i bit će jako puno trofejnih igrača, ali je bilo jako malo onih koji su toliko značili onda kad je klubu i njegovim navijačima bilo najteže.

Bilo je u Dinamovoj povijesti i puno kapetana. Ali su Plavi imali samo nekoliko Kapetana. Na Maksimiru nije običaj dresove stavljati u arhivu, ali možda je vrijeme da se i tu tradiciju prekine onako kako je Kapetanov Dinamo prekinuo Zambatino prokletstvo.

Šimiću, Barišiću i Peras, već danas stavite Peticu u škrinju i dobro ju zaključajte. Ako su već drugi zakasnili zbog Zeke, nemojte i vi zbog njegovog nasljednika. Neka stoji tamo kao obećanje nekog novog i boljeg Dinama i podsjetnik da je bilo onih koji mu nisu okrenuli leđa kad su ga se svi drugi odrekli.