TENIS

"Prvaci smo svijeta, a prijeti nam raspad. Hrvatski tenis financiraju roditelji"

"Prvaci smo svijeta, a prijeti nam raspad. Hrvatski tenis financiraju roditelji"
Foto: Sanjin Strukic/PIXSELL

HRVATSKA je zemlja tenisa. To je oduvijek i bila. Tradicija se proteže i prije Drugog svjetskog rata kad su Josip Palada, Franjo Punčec i Dragutin Mitić bili velika imena svjetskog tenisa. Kasnije su svjetskim turnirima harali Nikola Pilić, Boro Jovanović i Željko Franulović. Njih je naslijedio Goran Ivanišević, a njega Ivan Ljubičić, Mario Ančić, Ivo Karlović, Marin Čilić i Borna Ćorić. Hrvatski tenisači i tenisačice (Iva Majoli) osvajali su Grand Slamove, bili su pobjednici i u Davis Cupu, a Mate Pavić je u kategoriji parova bio najbolji tenisač svijeta.

Hrvatska je zemlja tenisa, a to je dokazala i ove godine kad je drugi put u povijesti uzela najvažnije tenisko reprezentativno natjecanje – Davis Cup.

Kad jednom nešto tako osvojiš, možda i možemo pričati o sreći, slučajnosti, što god. Kad to ponoviš, onda sreća više nema veze s tim, već je u pitanju klasa i kvaliteta.

Hrvatska je osvojila Davis Cup 2005., prije dvije godine igrala je ono nesretno finale protiv Argentine u Zagrebu, kad nikome, pa valjda ni Argentincima, nije bilo jasno kako nisu izgubili. Odnosno, kako su pobijedili. Ove godine sve je došlo na naplatu. Hrvatska je u Lilleu rutinski pobijedila veliku Francusku, natjeravši legendarnog Yannicka Noaha da nakon poraza dođe u pjesmom ispunjenu hrvatsku svlačionicu i nakloni se prvacima. I Željku Krajanu, mirnom i tihom čovjeku koji je Hrvatsku s klupe vodio do drugog naslova svjetskog prvaka.

2018. najuspješnija je godina hrvatskog sporta. Bez konkurencije. Nogometaši, streličari, gimnastičari, Sinkovići, Fantele, Sandra, Hrgović, Dinamo, Modrić, Dino Rađa... Tenisači i Davis Cup bili su samo kruna nevjerojatno plodne godine za hrvatski sport.

S tim se slaže i tvorac hrvatskog teniskog čuda, izbornik Željko Krajan s kojim smo napravili opširan intervju za kraj godine. Krajan nam je pričao o svojim emocijama nakon uspjeha karijere, pokušavao je usporediti Goranovu i Čilićevu generaciju, pričao je o ulozi izbornika u tenisu, objasnio nam je zašto ne žali za ničim u životu i otkrio je kad će ''pasti'' nova tetovaža. Jer, ako niste znali, Krajan je veliki fan tetovaža. Progovorio je i o pomirenju s Matom Pavićem, komentirao je tumačenja da je Marin Čilić ''luzer'', a dao je i svoje viđenje budućnosti Davis Cupa po novim pravilima.

''Ovo što su hrvatski sportaši napravili u 2018. je za znanstvenu analizu, a naše osvajanje Davis Cupa šlag je na tortu čudesne godine. Znamo da je ovo bila zadnja godina da se Davis Cup igrao po starom sustavu i biti pobjednici posljednjeg bila nam je nevjerojatna motivacija. Željeli smo da nas povijest tenisa pamti kao zadnje prvaka natjecanja koje će svim teniskim fanovima nedostajati. Hrvatska je oduvijek bila teniska sila, ali ovo što smo napravili ove godine, što smo vratili Davis Cup nakon 13 godina u Hrvatsku, dokaz je da radimo fantastičan posao'', rekao nam je na početku razgovora Krajan.

Nema dvojbe da je trenutak kad ste podigli ''salataru'' bio nešto posebno, no možete li izdvojiti detalj koji vam se ove sezone najviše urezao u srce. Koji vam je bio najdraži, najvažniji, prijelomni?

''Ništa ne može zamijeniti onaj trenutak meč lopte. Možda je finale izgledalo jednostavno, vjerujem da neki misle da smo lagano dobili, ali nije bilo tako. Osvojiti Davis Cup, i to još na gostujućem terenu u Francuskoj, užasno je teško i zato ću taj trenutak pamtiti cijeli život. Bio je to najvažniji trenutak moje karijere. Uz Lille, izdvojio bih Zadar i meč s Amerikancima. Imali smo 2:0, izgledalo je da ćemo lagano dobiti, a onda drama. Od rutinske pobjede doveli smo se u situaciju da smo na set od ispadanja. U Zadru nas je sreća pomazila i rekao bih da nam je vratila sve ono što nam je uzela u finalu protiv Argentine. Zadar je bio prijeloman trenutak i mislim da smo tom pobjedom napravili najveći korak prema osvajanju naslova.''

Novak Đoković i neki igrači već neko vrijeme vode kampanju protiv Davis Cupa. Ima li novo izdanje Davis Cupa budućnost?

''Teško pitanje na koje mi je još teže dati neki pametan odgovor. Ne razumijem sve one koji sad prigovaraju, kad su upravo igrači bili protiv starog sustava. Znamo da godinama najbolji igrači nisu igrali Davis Cup, jer im se igranje za reprezentaciju tijekom cijele godine nije uklapalo u planove. Nešto se moralo promijeniti i ne razumijem sad u čemu je problem. Igrači su ovo tražili, izašlo im se u susret i nejasno mi je što im sad smeta. Slažem se da termin nije idealan jer će se Davis Cup igrati neposredno nakon Mastersa. Igrači koji će igrati na završnom turniru bit će u treningu i vjerujem da će njima to odgovarati, no problem mogu biti svi oni igrači kojima je sezona završila ranije. Teško da će se netko od njih punih mjesec dana posebno pripremati za Davis Cup, umjesto da odu na zasluženi odmor. Ali, tko želi igrati za reprezentaciju, igrat će, bio sustav ovaj ili onaj.''

Sigurno su i do vas došli komentari kako je Hrvatska došla do naslova u Davis Cupa, a da pri tome hrvatski igrači nisu pobijedili niti jednog tenisača iz Top 20? Činjenica da najbolji igrači poput Federera, Nadala ili Đokovića već godinama ne igraju Davis Cup stoji, zar ne?

''I sami ste rekli da je to činjenica i ne mogu je poreći. O tom sam problemu već pričao. Igračima se termini Davis Cupa kroz cijelu godinu nisu uklapali u planirani program, ali nismo ni mi baš uvijek bili kompletni. Nekad je izbivao Marin, nekad Borna, nekad netko treći. Mate Pavić dugo nije bio u reprezentaciji. Znam da će to nekome izgledati čudno, ali treba razumjeti i igrače. Nije lako izdvojiti toliko vremena, jer najboljim svjetskim igračima raspored je toliko zgusnut da nije jednostavno izdvojiti vrijeme igrajući za reprezentaciju. Davis Cup je natjecanje koje iziskuje od igrača puno više trošenja i na fizičkom, a posebno na emocionalnom planu nego obični turniri. Igrači tjedan dana nakon Davis Cupa nisu u stanju igrati. Četiri puta po dva tjedna godišnje, to je dva mjeseca. Igračima kojima je svaki dan odmora zlata vrijedan, to je jako puno vremena. Upravo zbog tih razloga je sustav promijenjen. Što se tiče tih koji tvrde da smo zbog izostanaka drugih došli do naslova, neka pričaju što žele. Kroz cijelu sezonu i mi smo imali puno probleme i ne želim se zamarati s tim je li netko igrao protiv nas ili nije. Nitko me ne može uvjeriti da nismo zasluženo osvojili Davis Cup. Marin je godinama među najboljih deset na svijetu, Borna je tu blizu, parovi su nam ponajbolji na svijetu. Ako to nije kvaliteta, onda ne znam što je.''

Spomenuli ste Matu Pavića. U Lilleu smo vidjeli da je atmosfera u momčadi bila fantastična, idilična i upravo je ona bila možda i ključ pobjede. Do nedavno nije bilo tako. Pri tome mislim na vaš sukob s Matom Pavićem. Puno je teških riječi palo s obje strane. Kako je došlo do pomirenja?

''Od samog početka taj problem je bio medijski prenapuhan i imam osjećaj da je sve išlo nekim pogrešnim smjerom. Jednom se nije odazvao, drugi je put vjerojatno imao valjane argumente zbog kojih nije došao, međutim, uzelo se i mene i njega na zub. Ne znam zašto. Mene jer su me optuživali da ga ne želim zvati, a njega da ne želi igrati za reprezentaciju. Ništa od toga nije bilo točno, a cijela priča je bila toliko medijski prenapuhana da ju Mate i ja nismo mogli više kontrolirati. Sve je otišlo predaleko. Da je bilo sve točno što su mediji pisali o našem odnosu, Mate nikad ne bi zaigrao za reprezentaciju. Kao što Mate nikad nije rekao da ne želi doći u momčad dok sam ja izbornik. Zbog tih laži ljudi su imali pogrešan dojam i o Mati i o meni i sreća da je ta farsa sad iza nas.''

Svaki put kad hrvatski sportaši naprave neki veliki rezultat onda se političari poput lešinara sjate kako bi na račun tuđeg znoja skupljali političke poene. Dobivaju se silna obećanja, a čim prođe nekoliko dana, od svega uglavnom ne bude ništa. Tenis nije izuzetak. I dalje nemate centar za kojim toliko dugo vapite.

''Nažalost, to je tako. Ne želim govoriti u ime drugih sportova, ali mogu u ime tenisa i reći ću da su uvjeti u kojima mi radimo katastrofalni. U Hrvatskoj imamo tek nekoliko terena s tvrdom podlogom, a i njihova kvaliteta je upitna. Puno toga nam se obećavalo, a ništa se napravilo nije. Prije dvije godine, nakon finala Davis Cupa, obećano nam je da će se izgraditi nacionalni teniski centar. Nije se izgradio. Tješi me da vidim neke promjene na bolje nakon što su Savez preuzeli neki drugi ljudi. U Zadru smo se mogli uvjeriti da je do pozitivnih pomaka došlo. Čujem da se planiraju napraviti dvorane u Čakovcu i Šibeniku. To bi bilo sjajno. Biti osvajač Davis Cupa stvarno prekrasno zvuči, no moramo shvatiti da taj senzacionalan rezultat moramo iskoristiti kako bismo uložili u tenis i kako bi tenis od svega profitirao. Uvijek ćemo imati fantastičnih talenata, ali moramo shvatiti da, ako nešto ne poduzmemo, da će to trajati sve do jednog trenutka. Ne možemo se stalno oslanjati na genetiku i sve nade polagati u upornost i financije roditelja. Država mora početi aktivno sudjelovati jer bez jasnog sustava kad-tad će doći raspada sustava. Imamo puno klinaca koji vole tenis i koji žele trenirati pokraj Marina, Borne. Žele ih gledati, od njih učiti, vidjeti da su i oni samo ljudi. Ne znam na kome je odluka, ali mislim da smo zadužili Hrvatsku da nam se omogući da dobijemo nacionalni teniski centar.''

Uvjeren sam da ste puno puta čuli pitanje: ''Koja je uloga trenera u Davis Cupu?'' Zaista, koja je vaša uloga?

''Naravno da sam puno puta čuo da jedino što radim je da dodajem ručnike igračima i aplaudiram nakon nekog poena. Netočno. Posao teniskog izbornika je sličan kao i u svakom drugom sportu. Tehnika, taktika, pedagogija… Sve su to stvari kojima se trener u tenisu bavi. Tijekom meča potrebno je davati taktičke savjete tenisaču jer sigurno da ja s klupe neke detalje bolje vidim nego igrač na terenu. U Davis Cupu je atmosfera jako važna, da je tako, u to smo se uvjerili u Lilleu. Moj posao je paziti da sve bude u redu, da su igrači, koji se sastanu nekoliko puta godišnje, zadovoljni, da se osjećaju kao obitelj. Često se nisam povodio rankingom kad sam birao igrače. Puno je faktora o kojima trener mora voditi računa. Nekad je pametnije staviti u igru na ljestvici niže plasiranog igrača ako analizom utvrdite da je taj nezgodniji za protivnika od onog bolje plasiranog. Najlakše bi bilo u igru staviti dvojicu koja su najbolje plasirana i tako se riješiti svake odgovornosti. Nikad nisam bio takav trener, a mislim da smo ove godine dokazali da sam ipak donosio neke odluke koje su bile dobre.''

Jednom mi je Nikola Pilić pričao kako je osvojio olimpijsko zlato s Njemačkom 1992. u Barceloni, premda Boris Becker i Michael Stich međusobno nisu razgovarali. Pilić mi je rekao da je znao odlaziti svakome od njih u sobu i doslovce izmišljati stvari, pričati jednom i drugom sve što su oni željeli čuti, samo da bi na terenu izgledali nepobjedivo.

''Tenis je individualan sport. Tenis nije sport poput nogometa ili košarke. Tenisači su posebna vrsta sportaša. Oni su individualci, samotnjaci, a samim tim na neki način i egoisti. Njihov tim čini mali broj ljudi i sve je podređeno samo njima. Cijelu godinu. A onda dođu na Davis Cup i sve se promijeni. Tenis je individualni sport, osim tih par tjedana kad trener mora napraviti sve da ta skupina individualaca diše kao jedno. Vjerujte mi, nije to lagan posao. Puno prilagođavanja i kompromisa treba da bi se u individualni sport ubacio momčadski duh. Mislim da je Nikola bio u pravu kad je rekao da za biti izbornik u tenisu je nužno biti dobar pedagog.''

Žalite li ikad za nečim u svojoj karijeri?

''Ne. Sve ima svoje zašto i zato. Ne žalim ni zbog toga jer sam zbog ozljeda igračku karijeru prekinuo u 25. godini. Tko zna, da sam igrao do 35. možda nikad ne bih bio trener. Možda bi mi tenisa bila puna kapa i tko zna što bih radio u životu. Gledajući iz današnje perspektive, rekao bih da je činjenica da sam doslovce preko noći od igrača postao trener bila nužna za ovo što sam danas.''

Neki će reći da je današnji tenis dosadan jer Đoković, Nadal i Federer dominiraju nad ostatkom Toura, dok je nekad bilo drugačije kad je postojalo puno više igrača koji su mogli osvajati najveće turnire. Možete li usporediti Marinovu generaciju s onom Goranovom?

''Ne. Mislim da je to nemoguće i da nema ni potrebe za tim. Svaka generacija nosi neke svoje heroje, a uvjeren sam da bi ova trojica genijalaca bili na vrhu da su igrali u bilo kojoj eri. Nije problem u konkurenciji, već u činjenici da su Novak, Roger i Rafa jednostavno predobri.''

Marin Čilić ima fantastičnu karijeru. Ima US Open, ima Davis Cup, igrao je finala Australije i Wimbledona. Godinama je među najboljih deset na svijetu. Ipak, često čujemo da je možda morao i trebao više. Slažete li se da je Marin trebao imati veću karijeru?

''Čisto teniski, ne slažem se. Mogao je više, da, ali mogao je i manje. Mogao je i ne osvojiti taj US Open. Svatko ima svoj put. Ovo je Marinov. Razumijem da su ljudi često razočarani nekim njegovim porazima, ali očito je ovo njegova realnost. Marin je dokazao da može osvajati najveće turnire, Grand Slamove i uvjeren sam da će mu ovaj Davis Cup naslov biti samo poticaj da još više napreduje u karijeri.''

Veliki ste fan tetovaža. Je li pala ''salatara''?

''Ha-ha. Vjerujte mi, nisam stigao, ali bez brige, ovih će dana pasti.''

Znate li nešto više o temi ili želite prijaviti grešku u tekstu?
Učitavanje komentara