NA DANAŠNJI dan 2005. godine u dobi od 86 godina preminuo je legendarni sportski komentator Mladen Delić, koji je desetljećima oduševljavao, ljutio i zabavljao gledatelje radijskih i televizijskih prijenosa utakmica u Jugoslaviji i Hrvatskoj. Tim povodom, u suradnji s Yugo Papirom, prenosimo intervju Pere Zlatara s televizijskom ikonom za časopis Start iz prosinca 1975. godine, davno prije one slavne "ljudi moji, ma je li to moguće", u kojem Delić priča o svojem životu i karijeri, otkriva zašto je uvijek kritizirao nogometaše te kako se nosi s nadimkom Mister Lapsus.

IAKO Mladena Delića neki nazivaju i Misterom Lapsusom, zbog grešaka u komentiranju, iako nekima smetaju njegova euforična oduševljenja, pa neki čak tvrde da tjera ljude da "pate" za vrijeme prijenosa, ipak je veći broj onih koji tvrde da ga baš ti nedostaci čine šarmantnim i da se nitko kao on ne identificira s milijunima gledatelja pokraj malih ekrana. Kako bilo da bilo, broj njegovih prijenosa uskoro će dostići - tisuću...

Sinjanin Mladen Delić, visoki sportski reporter zagrebačke televizije, rođen 1919., dakle mlad je pedeset i šest ljeta. Oni koji su ga upoznali samo na malom ekranu, bez po muke će identificirati njegovu duguljastu koščatu facu i fernandelovsku čeljust. Gazi samozadovoljna osmijeha, svjestan iznimne popularnosti. Odavno ga više ne iznenađuje kad ga zaustavljaju neznanci i s njim, mimo svih pravila i bontona, odmah navrnu "na ti".

S njim je jednostavno zapodjenuti razgovor, nije umišljena zvijezda, štoviše isprekidanim glasnim smijehom sugovorniku daje k znanju da je nadasve zadovoljan upravo takvim iskazivanjem simpatija.

Njemu, uglavnom, ne zamjeraju što mu jezik nije književno čist, što katkad u nastupu euforičnog oduševljenja zbog kakvog zgoditka ili važne pobjede "momaka u plavim kapicama" (ili majicama) lupi nešto "pa ostane živ". On natjera ljude da pate i  zatim urliču od sreće zajedno s njim, nerijetko im ide na živce da bi ga najradije...

Mladena Delića vole. On je apsolutni šampion u greškama, takozvani Mister Lapsus, ali svejedno šarmantan, naš, narodski čovjek. O njemu je jedan kritičar s pravom napisao: 

"Svidio se ili ne, Mladen Delić je ličnost koja je izborila sebi pravo da bude ono što jest ili što hoće biti i da nas uvijek intrigira. Zar to ne znači da svoj posao obavlja kako najbolje umije, da zna što je televiziji - osim slike - još neophodno: da i taj glas što se čuje bude također obojen."

A drugi, opet nepotpisani, TV-kritičar, polemizirajući sa svojim kolegama - koji su sasvim ozbiljno optužili Delića da je za vrijeme prijenosa supervažnog nogometnog dvoboja Jugoslavija - Španjolska iz Frankfurta kod gledatelja izazivao "predinfarktna stanja" - o njegovu je poslu rekao:

"Kao komentator identificirao se s milijunima gledatelja pored malih ekrana, njegove su riječi bile naše riječi, njegova nadanja i naša nadanja, njegove strepnje naše strepnje, njegova iskrena radost naša radost. Delić je reporter s nervom, on se uzbuđuje, bučno reagira, on je s nama u sobi, kraj malog ekrana, on je dio nas."

Delić je pasionirani statističar te bilježi sve i sva (nekoć je bio jedan od najmarljivijih atletskih statističara: da ste potražili popis pet stotina najbržih ljudi na svijetu u trčanju na 400 metara - odmah biste bili usluženi!) zapisivao je, između ostalog, i svaki svoj prijenos.

Tisuću puta pred mikrofonom govorio je za slušatelje i gledatelje naš Mladen Delić, taj nesuđeni pravnik. Tisuću premijera bez reprize, tisuću puta nov, blagoglagoljiv pred publikom koju ne vidi i ne zna sluša li ga tog trenutka sto, dvjesto ili tristo tisuća ljudi.

Prvi put Mladen je stao pred mikrofon u proljeće 1947., kad je izvještavao s nogometne utakmice Dinamo - Crvena zvezda iz Zagreba.

Dok niste došli u radio, bili ste nastavnik tjelesnog u jednoj zagrebačkoj gimnaziji, zar ne?

Gle, gle otkud to znate? Taj sam detalj i ja gotovo zaboravio... Što još znate o meni, ha?

Da ste bili izvrstan košarkaški sudac...

I što još? (Detektivski pogled, a prstima briše naočale).

Pa tko ovdje pita: Vi ili ja? Volio bih da kroz ovaj razgovor otkrijemo jednoga manje poznatog Delića, možda osobnije, kakav je kod kuće, koje su mu slabosti, gdje mu je bilo lijepo za brojnih i dugih putovanja...

Oženjen sam svojom Marijom trideset i jednu godinu. Ona je rođena Zadranka, a roditelji joj Splićani. Upoznali smo se u Zagrebu. Imamo kćerku - jedinicu Dunju. Stanujemo u Vlaškoj ulici...

Dobro, ali život nije počeo ženidbom, prije trideset i jedne godine...

Pa, znate da sam iz Sinja...

Alkar, dakle...

Nikada se nisam okušao u tom viteškom nadmetanju, iako neizmjerno volim tradiciju i rado prenosim Alku. Što se sporta tiče, ako na to ciljate, bio sam predviđen za atletičara, za skakača i trkača, zbog visine i dugih nogu. Još dok sam bio mali, skakao sam u dalj s motkom... upravo tako: u dalj s motkom... preko Goručice, potoka koji teče kroz Sinj.

To su bili moji počeci u sportu koji sam zavolio; zbog atletike sam, odmah poslije velike mature 1937., pošao u Beograd na studij. Izabrao sam pravo, a kad je godinu dana poslije otvorena prva Visoka škola za fizičku kulturu u nas, ja sam se, ne razmišljajući i ne oklijevajući mnogo, odmah upisao. Školovanje je trajalo godinu dana, a ja sam zaslužio diplomu. Onu s Pravnog fakulteta, na žalost, još nemam!

Tko su Vam bili nastavnici? Tko je bio u Vašem naraštaju od polaznika?

To sam Vam upravo htio reći... Predavali sami vrsni stručnjaci, suptilni poznavatelji sporta: Hrvoje Macanović (koji će kasnije, poslije rata, odigrati presudnu ulogu u mom životu jer mi je ponudio da se okušam kao radioreporter, no o tom - potom), zatim: Milica Šepa, Slovenac Kavčič, Bora Jovanović, čovjek koji je donio i uvelike propagirao košarku u Jugoslaviji, i tako dalje...

U toj prvoj generaciji studenata bili su: Miro Mihovilović (držali su ga za najboljeg svjetskog vratara u vaterpolu), Đorđe Valjarević, nogometni reprezentativac; Bela, prvak Jugoslavije u gimnastici; Pavle Jovičević, atletičar i drugi. Mogu reći da je ta škola postala rasadnik košarke u nas, sporta koji je u ono vrijeme bio anoniman ili nepoznat kao na primjer sada kriket ili bejzbol, a danas je najpopularniji nakon nogometa...

Sjećate li se svojih ponajboljih atletskih rezultata?

Promatrajući ih danas, oni su smiješni. Ali prije trideset godina bili su pristojni. Na 110 metara s preponama ostvario sam vrijeme od 17 sekundi, a s motkom 330 centimetara. Okušao sam se i kao desetobojac... Kad već pričam o atletici, moram reći da me Marija gledala dok se natječem i tako smo se upoznali... Ona je također bila sportašica. Otkako smo se uzeli, gotovo da nije bila ni na jednoj priredbi. Moji prijenosi joj pomažu da se ne isključi iz sportskih zbivanja. I kćerka Dunja nam je bila košarkašica, igrala je u prvoj ekipi zagrebačke Lokomotive ...

Sada mi je jasno ono što sam slutio, da su Vam atletika i košarka najdraži sportovi...

Nije istina. Nema u mene najdražeg sporta. Za svaki se svoj prijenos podjednako pripremim, preda mnom je brdo materijala. Tome me naučio i podučio Hrvoje Macanović. Govorio mi je: bolje da imaš, a ne upotrijebiš sve negoli da ti što uzmanjka tijekom prijenosa.

Ovo što ću vam reći nije parola: za svaki nastup, bez obzira na to jesu li to usmene novine u nekoj školi ili kasarni ili pak finale prvenstva svijeta u nogometu, zaista se najsavjesnije spremim. A podatak valja znati iskoristiti u pravom trenutku, inače, ajme majko... Slušatelj, a još manje gledatelj: ne oprašta! Potreban je poseban jezik, kratke rečenice... U mom poslu ne možeš popraviti propuste: tu nema gumice ni vraćanja vrpce...

To pričate, a izabrali Vas za Mistera Lapsusa?

Ajme onome tko nije pogriješio. Konačno, ja se ne ljutim na to zvanje... I to je nešto...

Ovo ne kažem ja, ali čujem od drugih, poglavito od nogometaša: vele, Delić ne voli nogomet, Stalno grdi nogometaše...

Koješta! Ta i ja sam igrao nogomet u pomlatku sinjskoga Junaka, a moj brat Svemir - Cico, on je bio u Dinamu i Hajduku izvrstan branič... U komentarima se borim protiv devijacija u sportu bez obzira na to je li to nogomet, vaterpolo ili boks... Ali kako je nogomet u nas najomiljeniji, onima koji me slušaju učini se da sam posebno nabrušen na taj sport. Velim vam: nema veze.

Povučeni ste, a znamo da ste veseljak u društvu, rado zapjevate...

Takav sam kad zasjednem. Volim melodiozne šlagere, dalmatinske klape, starogradske pjesme... Volim i zaplesati... Uopće, mislim, da sam društven.

Često slušam kako o novogodišnjim praznicima komentirate skijaška natjecanja iz Austrije i Njemačke. Kako Vaša supruga podnosi Vaše odsustvo i za tih svečanih dana?

Da budem do kraja iskren, ispočetka joj je bilo krivo, žalostila se. Javio bih se u pola noći telefonom, rekao joj nešto lijepo... Ali sreća moja što shvaća i mene i moj poziv. Inače se taj brak ne bi tako dugo i stabilno održao.

Što donosite s putovanja?

Svašta skupljam. Značke sa svih natjecanja na kojima sam bio; kape iz svijeta; iz svakog grada u kojem sam bio donesem kakvu uspomenicu: vrč, privjesak, žlicu, lutku; ma gdje bio, javim se kući razglednicom, itd.

Vratimo se Vašoj profesiji: kad ste se najviše radovali kao reporter? Ovo Vas pitam jer svi znaju da ste vatreni navijač jugoslavenskih momčadi kad se natječu protiv stranih, tada vičete, bodrite ih...

To stoji... A najviše sam se obradovao, da budem iskren, kad je na Prvenstvu svijeta u nogometu 1958. u Švedskoj, u Västerosu, Jugoslavija već izgubljeni susret s Francuzima u posljednjim trenucima pretvorila u pobjedu od 3:2. To je značilo da ću i ja, s reprezentacijom, ostati do kraja natjecanja. Inače bih se s njima morao spakirati i vratiti kući. To je bio događaj jer sam znao da ću prenositi i finalnu utakmicu... Sjećate se, tada je Pele, još golobradac, fantastično zaigrao i svijet je dobio novog, još nenadmašnog kralja lopte.

Koje ste velike sportaše osobno poznavali? Tko Vas je impresionirao, kome ste se divili?

Uistinu im broja ne znam. Evo nasumce nižem: Emil Zatopek, Fanny Blankers - Coen, Matthews, Toni Sailer...

Gdje se u inozemstvu najljepše osjećate?

To pitanje povezujem s radom. Dakle, u Londonu. Tamo sam dva-tri puta godišnje, obavezno. Prenosim finale nogometnog kupa Engleske, teniski turnir u Wimbledonu... BBC nas reportere, ma iz kojeg kraja došli, upravo mazi, tetoši... Pruži nam optimalne uvjete, dokumentaciju, dobivamo uistinu lordovski tretman... A ovako, kad bih govorio kao lutalica po svijetu, od svih zemalja izdvajam Island i Meksiko. Valjda zbog egzotike, što ja znam zašto, ali se tih putovanja, eto, rado sjećam.

Radili ste samo kao sportski reporter...

Ne. U prvim danima televizije, sjećam se, pravio sam intervjue s umjetnicima, na primjer sa Sonjom Kastl, balerinom... Ovo me pitanje i navodi da za nečim zažalim. Dok moj kolega Radivoje Marković zna prenositi prvomajske parade (a za prijenos sa sprovoda Borisu Kidriču dobio je visoku novinarsku nagradu), u nas se u Zagrebu uvriježilo kako sportski reporteri mogu raditi samo sport i - ništa više. To mi je zaista žao.

Koje rijetke situacije iz svoje karijere možete izdvojiti?

Više ih je. Godine 1952., na primjer, prenosio sam iz Beograda utakmicu Zvezda - Dinamo. Veze nisu valjale i moj glas nije mogao doći do slušatelja nego samo do studija. Ali dva tehničara, navijača Dinama, u zagrebačkom studiju, pustila su me da do kraja pričam jer su bili radoznali zbog rezultata. To je bio prijenos za najmanji broj slušatelja.

Ubrajate li ga među ovih tisuću?

Naravno.

Pionir ste TV reportaže u nas...

Jesam. Prenosio sam 1956. susret Jugoslavija - Italija sa stadiona u Maksimiru u Zagrebu. Bio je to prvi prijenos u povijesti naše TV. A što je još zanimljivije, u studenome 1955., ni sam ne znajući, obavio sam prvi prijenos za našu televiziju.

U Londonu su igrali Jugoslavija i Engleska i ja sam putovao samo kao radio-reporter. Ali ondašnji direktor Radio televizije Zagreb Zlatko Sinobad uključio je moj glas i za one rijetke televizijske pretplatnike. Kad sam se vratio, poznanici koji su gledali utakmicu čestitaju mi, a ja ih blijedo gledam. Tek sam kasnije saznao što je bilo posrijedi.

Na kraju kako ste postali sportski reporter?

Doveo me Hrvoje Macanović kojem sam zahvalan za to povjerenje. Macanović mi je dao prve poduke, hrabrio me da ustrajem. Tu njegovu ulogu u mojoj karijeri, molim vas, naglasite i nemojte je izostaviti.

Dobro, Mladene, čestitam jubilej...

Haj'te, molim vas. To je zgodno registrirati, tisuću prijenosa nije malo i ništa više. Nas vuku događaji i nemamo vremena za zdravice, patetične govore i limenu glazbu. Je l' tako?