DINO RAĐA nastavlja sa zanimljivim pričama iz svoje karijere koje objavljuje na svojoj službenoj Facebook stranici. Legendarni hrvatski košarkaš i predsjednik stručnog savjeta Hrvatskog košarkaškog saveza i od nedavno član Kuće slavnih u svojoj posljednjoj objavi otkrio je kako će napisati knjigu o svojoj karijeri.

"Šta se tresete. Bit će još toga. Tek san se zagrija. Inače mi nije bilo na pameti pisat nego san za govor u HOF dobija 5 minuta i onda triba u tako kratko vrime objasnit ljudima ko je ko u mom životu. Nemoguće. Zato san počeja pisat i kako vidin ljudima se svidilo i većina navija za knjigu pa evo da se zna. Ide knjiga. Od nedavno san u postavljanju na noge jedne humanitarne udruge koja će se bavit isključivo klincima kojima treba spašavat život. Jedini moj uvjet rada je bija da sudjelujen u biranju kome će pomoć otić i da upoznan svako dite kome pomoć ide. Ne želin da jedna kuna ide tamo di ne triba. Pisanje knjige ću prepustit nekome ko je iša u školu za to a sav prihod će ić u tu svrhu. Bićete obaviješteni o svemu kako bude napredovalo", napisao je Rađa.

Nakon toga se prisjetio rada u Splitu nakon završetka karijere te otkrio kako je klub propao...

Rađinu priču prenosimo u cijelosti:

"Sad idemo dalje. U toku tih zadnjih par miseci ponude mi da buden predsjednik kluba nakon sezone. Ja ka glamac zagrizen. Smatran da je taj klub meni omogućija da postanen to šta jesan i da triba vratit nazad. Lako je dignit ruke kad nevalja. Kad san uša u kancelariju nisan ima pojma ni di san ni kud san ni šta radin. Odma me sljedećih dana opalila realnost. Krenili su pitat kad će pare sa svih strana. Zateka san klub devastiran u dugovima do grla. Uza sve to triba slagat ekipu za sezonu. Naravno da ka sportaš težiš rezultatu pa samim time i tražiš nešto kvalitetno za igrat. Dugovi su puno veći nego šta san ima pojma i to se nekako sanira prodajon Ukića i Delaša. Došli su nekakvi novci na račun a dugovi skoro duplo veći. Zoven ja sve dužnike i kažen. Ima toliko i toliko love. Ili ćete svi dobit manje ali odma sutra ili niko ništa osin onih šta tužbon po zakonu dobiju ko zna kad. Svi se slože i mi to riješimo.

Bar san mislija tako. Ubrzo su počeli izlazit duhovi iz ormara. Neka dugovanja za koja se nije znalo. Uz to dolazi do poznate ekonomske krize i nama sponzori s kojima smo imali četverogodišnje ugovore jedan po jedan otkazuju suradnju. A mi potpisali igrače i napravili nekakve planove. Glavni sponzor čije smo ime nosili, Croatia osiguranje nan mrakne godinu dana u tri godine. Kako. Vrlo jednostavno. Istekne ugovor za novu godinu a oni odugovlače s potpisivanjen novog do travnja. Onda dogodine istekne ugovor a oni sljedeći potpišu u rujnu. I tako dalje ode godina i planovi. Sve se uruši ka kula od karata za čas. Igrače naravno ne zanima smanjenje ugovora i opet ulazimo u dubioze. U tom periodu jedan osvojeni kup i finale play off-a su jedini ozbiljni rezultati. A i to finale je moglo drugačije završit da nan Amer nije dimija travu pa lega na dopingu. Ono šta san mislija da ću radit (teren s visokima) se svelo na minimum. Stalno u auto i Zagreb žicanje love. Katastrofa.

Umorija sam se od toga pritakanja iz šupljeg u prazno i zahvalija se. Umisto da radin ono šta volin pretvorija san se u prosjaka. Posli par godina zove me novi direktor da bi li doša pomoć. Kažen oću ali samo parket i da su svi plaćeni. U tri godine napravimo lipu podlogu. Doveden s Dračevca par momaka za radit. Nalazimo se svaki utorak na radnom sastanku i tu je kroz sve ovo vrime nastala jedna dobra ekipa koja je radila zajedno. Počeli smo konačno dovodit klince iz zaleđa te obnavljat prijateljske odnose s klubovima iz okolice. E onda tamo negdi oko nove godine počima sranje. Minja se direktor i dovode lika koji je nažalost pa s Marsa a iz usta ispadaju bomboni. Počimaju se bavit nebitnim stvarima a koš koji je puka prije 6 miseci dan danas nije stavljen u funkciju, samim time dvorana za trening je neupotrebljiva.

Upozoravan na situaciju ali niko ne obadaje i iman osjećaj da me se žele riješit ali to niko nema muda reć. Fala doviđenja. 

Sad iz ove perspektive opet mi nije ža ničega. To je uvik bija i uvik će bit moj klub bez obzira na sve. Tamo san proveja najbolje momente sportske karijere i pokuša san poštenin radon vratit to šta je meni omogućeno da uspijen. Vrimena su drugačija, pare su postale jedino mjerilo i dokle god nema privatnog vlasnika teško da će bit sriće", ispričao je Rađa.