''TRENUTAK kad ih je moj otac izvadio iz paketa, moj brat i ja smo znali... Nikad ih više nećemo skinuti.'' Tako je Ivan Rakitić, koji se danas oprostio od hrvatske reprezentacije, prije dvije godine nakon poraza Hrvatske u finalu Svjetskog prvenstva protiv Francuske, za The Players' Tribune započeo svoju životnu priču pa nastavio:

Paket je to koji je bio stigao na našu adresu u Švicarskoj, nismo znali što je točno unutra, no na njemu je stajala povratna adresa u Hrvatskoj. Bilo je to mjesto koje smo smatrali domom, no isto tako bilo je to mjesto u kojem ni moj brat, a ni ja nismo nikad prije bili.

U našem domu pričao se hrvatski, a u našem gradu u Švicarskoj bilo je jako puno Hrvata. No Hrvatska je za nas i dalje bila nešto daleko. Moja obitelj Hrvatsku je napustila početkom rata 1991. godine i nikada se nije vratila. Moj brat Dejan i ja rođeni smo u Švicarskoj, a Hrvatsku smo poznavali samo s TV-a i fotografija koje su nam naši roditelji pokazivali.

Bilo nam je teško shvatiti što se točno događa na Balkanu, bili smo djeca. Roditelji nam nikad nisu pričali o ratu, razumljivo, nisu htjeli pričati o tome. Sjećam se trenutaka kako su plakali razgovarajući na telefon s ljudima iz Hrvatske. Ne znam kako bih napisao kako sam se u tim trenucima osjećao. Možda kao da je to grozan san? Imali smo sreće. Bili smo daleko od svega toga pa nismo ni vidjeli što se zapravo događalo. Ali to je nekako uvijek bilo u mislima mojih roditelja, ipak im je puno prijatelja i obitelji ostalo u Hrvatskoj, a moji roditelji su za vrijeme rata izgubili puno dragih ljudi.

Prije nego što je Hrvatska službeno proglasila neovisnost, naša reprezentacija je već odigrala utakmicu. To vam može opisati koliko nam nogomet znači, našoj državi i ljudima, bez obzira na to gdje žive. Kad je tata uzeo nož i otvorio taj paket i izvukao dva hrvatska dresa, bilo je jako emotivno, brat i ja smo dobili dresove, pomislili smo nešto kao, o, da, mi smo također dio toga.

Čak smo spavali u tim dresovima, nosili smo ih sljedeći dan u školu i dan poslije. Jednostavno ih nismo htjeli skinuti. Vau, mi imamo hrvatske dresove bez imena na leđima. Htjeli smo ih imati deset jer nismo htjeli odjenuti ništa drugo osim njih, bili su posebni.

Da budem iskren, kad sam tek počeo igrati, nisam nosio hrvatski dres. Nosio sam dres moje druge domovine Švicarske. Ljudima sam govorio da sam Švicarac, to je izgledalo pomalo čudno, no ja sam rođen i odrastao u Švicarskoj, išao sam tamo u školu, a moji prijatelji su Švicarci...

Bio sam ponosan što sam nosio dres Švicarske u mlađim kategorijama. No najveći dio mog srca pripada Hrvatskoj, uvijek je to bilo tako.

Nekoliko godina poslije rata, moja obitelj je napokon mogla posjetiti Hrvatsku. Kad smo došli, nitko još nije mogao pričati o ratu, kao da su svi razmišljali: "Moramo to što prije zaboraviti."

Prvi posjet Hrvatskoj podsjetio me na moj Möhlin u Švicarskoj. Puno se Hrvata preselilo u taj grad pa je tamo bilo jako puno hrvatskih restorana. Kad je Hrvatska igrala na Svjetskom prvenstvu u Francuskoj 1998. bilo je jako puno zastava na kućama i prozorima stanova. To Svjetsko prvenstvo brat i ja smo gledali kod kuće s tatom, u svojim dresovima, i nismo smjeli pričati. Jedino važno je bilo to što je na TV-u. Tata bi nam rekao: "Možemo pričati poslije. Sada samo gledajte utakmicu."

Pitajte bilo kojeg Hrvata i sjetit će se četvrtfinala protiv Njemačke, to je nemoguće zaboraviti. Priznati smo tek 1992., a šest godina kasnije igrali smo četvrtfinale SP-a protiv Njemačke. Mislim da nitko nije bio toliko zaluđen nogometom kao moj otac Luka. A to vam kaže čovjek koji igra u Barceloni. Moj otac se počeo baviti građevinom kad se preselio u Švicarsku, a kad je bio mlad igrao je nogomet, bio je defenzivni vezni i nosio je broj 4. 

Nakon što smo pobijedili Njemačku, letio je... Često se osjećam kao da živim njegov i svoj san. Igrao je na velikom nivou u BiH prije preseljenja u Švicarsku. Kad je prestao igrati, napravio je sve što je mogao da bi gledao moje utakmice. Nogomet i Hrvatska mu doista znače jako puno.

Kad je došao trenutak da odlučim za koga ću igrati, Hrvatsku ili Švicarsku, znao sam da on pokraj vrata prisluškuje moj razgovor sa švicarskim trenerom. Iskreno, bilo je trenutaka kad sam mislio da neću igrati ni za koga drugog osim Švicarske. Igrao sam za Švicarsku, bila je to moja momčad. No prije deset godina Slaven Bilić i predsjednik HNS-a došli su me gledati u Basel, a nakon toga smo popričali.

Biti u istoj sobi sa Slavenom... Mogao je reći što je htio, ja bih mu odgovorio: "U redu, idem s tobom." Bio je moj heroj, nije postavljao pred mene pritisak, samo mi je rekao svoje planove i kako želi da ja budem dio reprezentacije Hrvatske koju je on vodio.

''Dođi sa mnom'', rekao je. ''Dođi igrati za svoju domovinu.''

Mislio sam si: Tu sam, idem s tobom. Napunio me samopouzdanjem.

Što mogu reći o Slavenu? On je jedan od najvažnijih ljudi u mojoj karijeri. Ne samo kao trener nego i kao osoba. On je čovjek za kojeg odmah želite zaigrati, sutra, i opet, i opet, i opet... I uvijek će iz vas izvući ono najbolje. Pomislit ćete: Je*ote, ovaj čovjek će dati sve za mene.

Čak i sjedeći preko puta Slavena i slušajući što ima za reći, znao sam da ne mogu odlučiti odmah tada. Švicarska mi je puno dala, stoga sam uzeo vremena da razmislim. Sezona u Baselu mi je završila i došao sam nakratko kući, prije odlaska u Njemačku da igram za Schalke. A odluka za koju ću reprezentaciju nastupati dugo me opterećivala. Morao sam to riješiti prije odlaska u Njemačku, da u novom klubu počnem čiste glave.

Sjedio sam sam u sobi i nisam znao što da napravim. Šetao sam i razmišljao o svemu. A onda sam pomislio samo na ono što mi je u srcu. Uzeo sam telefon i počeo nazivati.

Prvo sam nazvao švicarskog izbornika. Cijelu sam karijeru igrao za Švicarsku, zato mi je bilo važno da prvo njega nazovem i objasnim mu da ću igrati za Hrvatsku. Rekao sam mu da to nije odluka protiv Švicarske, nego za Hrvatsku.

Nazvao sam Slavena.

"S vama sam, želim biti dio toga."

A Slaven mi je rekao:

"Svi će ljudi u Hrvatskoj biti ponosni što si s nama, nemoj razmišljati ni o čemu drugom, samo uživaj u nogometu."

Razgovori nisu dugo trajali, a ja sam čuo oca kako stoji ispred vrata moje sobe. Kad sam napokon otvorio vrata, samo je stao i gledao me.

Nisam mu rekao što sam odlučio, a on mi je rekao da će me podržati što god ja odlučim. Bio je to golem trenutak za nas. Pa sam se odlučio našaliti s njim.

"Igrat ću i dalje za Švicarsku", rekao sam mu, a njegova reakcija je bila:

"Oh... U redu..."

Počeo sam se smijati.

''Ne, ne, igrat ću za Hrvatsku!''

Počeo je plakati... Kad god dođem igrati za Hrvatsku, sjetim se oca i razmišljam o tom trenutku. Znam da bi on volio biti na mom mjestu, znam i da bi toliki Hrvati to htjeli, da mogu igrati za domovinu... Nema riječi da se to opiše.

Ljudi iz Hrvatske su posebni, kad sam s momčadi pred navijačima... Poželim da utakmica nikad ne završi! Kao da... ne znam... jednostavno želim zagrliti sve njih. Ne želiš otići, želiš svaki dan igrati pred njima.

Zanimljivo, puno sam stariji nego kad mi je taj paket stigao kući, ali i dalje ne želim svući taj dres.

Uvijek postoji pritisak kad ga nosite ali to je pozitivan pritisak. želiš pokazati svijetu što Hrvatska može, želiš nastaviti putem Slavena i Davora Šukera.

Mislim da i dalje pokazujemo svijetu što možemo. Kvalifikacijska utakmica protiv Grčke bila nam je najbolja utakmica u zadnjih pet-šest godina (Ovaj razgovor se odvio prije SP-a). Rekao sam dečkima u svlačionici:

"Idemo nastaviti ovako!"

Luka Modrić i ja smo se pogledali "Zašto to nismo i dosad radili?"

Kao što znate, moja obitelj odrasta u raznim državama: žena mi je Španjolka i odgajamo dvije kćeri u Barceloni. One proživljavaju isto što i ja, ali gledaju život drugačije jer su iz druge države. Naše su djevojčice moje najveće navijačice.

Pa sam prije početka SP-a imao posebnu narudžbu... I kući došao s paketom za njih. Donio sam dva nova hrvatska dresa.

Rekle su mi da ga nikad neće skidati. Znam kako se osjećaju.

*Rakitić je tekst napisao za portal The Players' Tribune.