MILAN RAPAIĆ spremao se izvesti slobodan udarac iskosa s lijeve strane. Juventusova obrana kao da nije vjerovala da se nešto iz toga može izroditi pa je reagirala traljavo. Glavom je netko od njegovih stopera odbio loptu u srce šesnaesterca i ona ja pala točno pred noge Perugiina stopera Calorija.

Neka dva sata prije te 49. minute baš ništa nije ukazivalo na to da će Juventus imati toliko problema u posljednjem kolu sezone 1999./2000. protiv momčadi koja nije igrala ni za što. Nije ni dva kola ranije ništa ukazivalo na to da bi Juventus mogao ostati bez naslova prvaka jer je imao ogromnih pet bodova prednosti, a u momčadi Del Piera, Zidanea, Davidsa, Inzaghija, Contea i Van der Sara. 

No momčad Carla Ancelottija, "svinje" i ogromnog luzera, uspjela je izgubiti kod kuće od konkurenta Lazija, onda još jednom kiksati i dovesti se u situaciju da mora pobijediti Perugiu u gostima u posljednjem kolu. Unatoč padu forme, Juve je bio ogromni favorit, osobito zbog činjenice da talijanski klubovi u posljednjim kolima nisu pružali preveliki otpor ako im bodovi nisu bili prevažni.

Upropastio Parmu i Juventus

Krajem devedesetih i početkom nultih Serie A bila je najjača liga na svijetu, a Ancelotti se trenerskim poslom bavio pet godina, ne pretjerano uspješno. Nakon što je Reggianu uveo u serie A, Ancelotti je naslijedio sjajnu Parmu Nevija Scale i sve upropastio.

Rigidno se držao svojeg sustava 4-4-2, tjerao je Zolu da igra poziciju koja mu ne paše, a ostao je zapamćen kao čovjek koji je stopirao kupnju Roberta Baggia jer mu se nije uklapao u viziju. Nakon drugog i šestog mjesta s Parmom, Ancelotti je na kraju sezone 1997./1998. dobio otkaz pa je u veljači 1999. preuzeo Juventus, što navijačima nije najbolje leglo.

Na Delle Alpiju ga je dočekao ogromni grafit: "Svinja nije trener. Ancelotti, odlazi." Juventusovi navijači nisu na klupi željeli bivšeg igrača Rome i Milana, a vrijeđali su ga jer je volio dobru hranu, što se vidjelo i na njegovoj staturi.

U Juventusu je Ancelotti naslijedio još jednog velikana. Marcelo Lippi je s najjačim Juventusom svih vremena osvojio tri naslova prvaka, igrao dva finala Lige prvaka i onda otišao u Inter. Ancelotti s takvom momčadi samo nije trebao ništa zabrljati, ali uspio je i to. Zidaneu i ostalim zvijezdama se formacija 4-4-2 nikako nije igrala i to su mu jasno rekli pa je Ancelotti popustio.

Za početak je u polufinalu Lige prvaka 1999. na nevjerojatan način ispao od strašnog Uniteda. Nakon 1:1 na Old Traffordu, Juve je u 11. minuti uzvrata vodio 2:0 i na kraju uspio izgubiti 3:2. No Ancelotti je suvereno koračao prema novom naslovu prvaka do posljednjeg kola protiv Perugie na stadionu Renato Curi, imenovanom po čovjeku koji je 24 godine ranije oduzeo Juventusu titulu zabivši jedini gol u pobjedi Perugie 1:0.

Juventus je u prvom poluvremenu tog 14. svibnja 2000. godine potpuno dominirao, ali je Pippo Inzaghi promašio jednu veliku šansu, suigrači još dvije poluprilike i na poluvrijeme se otišlo bez golova. Nije se nitko previše brinuo iako je Lazio u Rimu na poluvremenu vodio 2:0 iz dva penala od kojih je jedan bio smiješan, ali takva su bila vremena u Italiji tih godina.

Kontroverzna odluka Colline

Kako se poluvrijeme bližilo kraju, za Juventus su se nad Perugiom počeli nadvijati jako crni oblaci. Doslovno. Nebo se u poluvremenu otvorilo, kiša je doslovno lijevala i Pierluigi Collina je igrače u svlačionici ostavio 82 minute.

Izlazio je na travnjak, isprobavao ga, ali lopta nije odskakivala i zaustavljala se u lokvama. Svi su očekivali da će utakmica biti definitivno prekinuta, ali je Collina, u jednoj od najkontroverznijih odluka u povijesti Serie A, vratio momčadi na teren koji je više nalikovao na livadu natopljenu vodom.

Calori, Perugiin stoper kojemu je odbijena lopta nakon centaršuta pala točno pred noge, reagirao je kao centarfor i preciznim udarcem smjestio je u malu mrežicu Van der Sarovog gola. Točno 170 kilometara dalje, u suncem okupanom Rimu, 80.000 navijača Lazija na Olimpicu je eksplodiralo od oduševljenja.

Njihova momčad odavno je pobijedila Regginu 3:0, ali su svi ostali na stadionu iščekujući vijesti s Renata Curija. Juve je krenuo u potpunu ofenzivu, ali po natopljenom terenu nije mogao ništa, Perugia se obranila i Lazio je osvojio prvi naslov prvaka nakon 26 godina, s bodom više od Juventusa.

Opet drugi

Ancelotti je opet uspio upropastiti sve i ponoviti to i sljedeće sezone. Navijači ga nisu mogli smisliti, a spasa mu nije bilo kad je i sljedeće sezone naslov prepustio Rimljanima, ovaj put Romi. Opet drugi, ovaj put s dva boda manje od Rome protiv koje je u ključnom derbiju pet kola prije kraja vodio 2:0 pa je Montella u sudačkoj nadoknadi zabio za 2:2. Roma je izdržala do kraja, a Juventus je objavio da je Ancelotti smijenjen u poluvremenu posljednjeg kola protiv Atalante, kad je bilo očito da će naslov opet u Rim.

"Nikad nisam volio Juventus, ni kao igrač ni kao trener. Nisam se ondje dobro osjećao jer sam bio samo jedan kotačić u sustavu. Umberto Agnelli je donosio sve najvažnije odluke i njega se slušalo. Poštovao sam Juventus, ali ga nikad nisam volio i nikad neću", napisao je Ancelotti kasnije u svojoj knjizi.

Luzer Ancelotti dobio je još jednu šansu. Nakon što je Fatih Terim sam sebi nasapunao dasku i dobio otkaz u Milanu, Ancelotti je u studenom 2001. preuzeo taj klub koji naslov nije osvojio već dvije godine, što je tad za Milan bilo apsolutno nezamislivo.

Najavio je novi projekt u Milanu u kojem je zatekao Ševčenka, Inzaghija, Rivalda, Ruija Costu, Pirla i Seedorfa. Svi oni morali su igrati jer je predsjednik Silvio Berlusconi to želio, a Ancelotti nije znao kako da ih uklopi. U veljači 2002. situacija je bila kaotična. Milan je bio daleko od prvog mjesta, nije igrao dobro u Ancelottijevoj formaciji "božićnog drvca", a Berlusconi je bjesnio.

Inzistirao je na lijepom nogometu i na igri s dva napadača, a znao je u poluvremenu nazvati potpredsjednika Andreu Gallianija da prenese Ancelottiju koga treba zamijeniti. Javila se i Ancelottijeva žena koja se pitala zašto njezinog Carla ne puste da radi svoj posao nakon što se Ancelotti posvađao s Gallianijem prije utakmice s Realom oko toga treba li igrati Laursen ili Nesta.

Zamolio igrače za pomoć

Bez rješenja i bez ideje, a s teretom da sve zvijezde moraju igrati, Ancelotti je porazgovarao sa svakim od njih i onda im rekao "riješite to sami" i tako učinio nešto što će ga krasiti kroz cijelu karijeru. Ancelotti nije govorio igračima, on je s njima - razgovarao.

"Pirlo mi je jako pomogao. Jedan dan je došao i ponudio mi da on s desetke ode na zadnjeg veznog i otvori prostor drugima. Bio sam jako skeptičan jer je on primarno bio ofenzivni igrač, ali uspjelo je. Seedorfa sam stavio široko, Rui Costa i Rivaldo su bili iza napadača i moje božićno drvce 4-3-2-1 je proradilo", napisao je Ancelotti u autobiografiji i priznao da je nekad znao dopustiti Berlusconiju da bude na sastancima s momčadi.

U prvoj punoj sezoni u Milanu stigao mu je klinac Kaka koji je i njega i sve u klubu očarao na prvom treningu na koji je došao mamuran od jet laga zbog leta iz Brazila. Kaka se savršeno uklopio u Ancelottijevu momčad, a luzer Carlo konačno je imao malo sreće u karijeri.

U polufinalu Lige prvaka u sezoni 2002./2003. izbacio je Inter na gol u gostima iako su dijelili isti stadion, a u finalu je na penale pobijedio Juventus. Tko zna kako bi karijera Carla Ancelottija završila da na Old Traffordu u tom finalu čudesni Dida nije obranio čak tri penala Trezeguetu, Zalayeti i Monteru i donio mu prvi trenerski trofej u karijeri...

"To je bio najvažniji trenutak moje karijere", rekao je Ancelotti prije tri godine.

S tim superjakim Milanom osvojio je samo jedan naslov prvaka, onaj sljedeće sezone, a u sezoni 2004./2005. opet je ušao u finale Lige prvaka, gdje ga je čekao Liverpool. Duh Carlovog luzerstva ponovo se vratio na najgori način. Milan je na poluvremenu vodio 3:0, ali je završilo 3:3 i Liverpool je slavio na penale. Dvije godine kasnije Milan je uzvratio Liverpoolu u finalu i slavio 2:1.

Miran i staložen

S jednom od najjačih Milanovih momčadi u povijesti Ancelotti je osvojio dvije Lige prvaka, ali samo jedno prvenstvo, što su mu mnogi prigovarali. No Ancelotti je u Milanu sazrio i naučio je ono što će ga voditi kroz cijelu karijeru. Naučio je kako održavati mir u svlačionici prepunoj zvijezda i velikih igrača, kako se s njima odnositi i kako raditi pod pritiskom. Kako? Mirno.

Roman Abramovič potajno je s njim pregovarao godinu i pol prije nego što je Ancelotti 2009. preuzeo Chelsea, koji je otpustio Guusa Hiddinka i Luiza Felipea Scolarija. Brazilac je bio u ratu s upravom i igračima, a po odlasku je rekao Ancelottiju da se pazi i da ulazi u osinje gnijezdo.

"Sva moć u klubovima je u rukama igrača. Treneri se nemaju snage nositi s njima, a uvijek su oni ti koji dobiju otkaz. Moj problem u Chelseaju bili su Ballack, Čech, Drogba i takvi tipovi koji nisu željeli prihvatiti moje metode treninga", rekao je Scolari.

Ancelotti je u Chelsea došao u vrijeme vladavine Manchester Uniteda, ulaska arapskih milijardi u Manchester City i neizvjesne situacije oko ugovora igrača. Naslijedio je momčad čije temelje je davno postavio Jose Mourinho i koja je slovila kao skupina igrača koje je nemoguće kontrolirati.

Ancelotti je bio dovoljno pametan da shvati da nema smisla ratovati s tipovima poput Terryja, Lamparda, Ashleyja Colea ili Drogbe. Umjesto toga, Ancelotti se s njima želio zbližiti. Odmah je upisao tečaj engleskog, treninge je učinio opuštenima, zafrkavao se s igračima, ali ni u jednom trenutku nije dopustio da anarhija preuzme momčad. Došao je s idejom da igra 4-4-2, ali je od nje ubrzo odustao.

Poveo psihologa u London

"U njegovom pristupu nema ni trunke arogancije. On je bio igrač i jako dobro zna kako igrači razmišljaju i što im treba. Opušten je, ali kad govori, onda to čini s puno samopouzdanja. Došao je u novu ligu, novu kulturu i novu državu, ali se sjajno snašao. Puno radimo na treningu, ali smo opušteni i u klubu je odlična atmosfera", rekao je Frank Lampard na pola sezone.

Jedina osoba koju je Ancelotti sa sobom doveo iz Milana bio je psiholog, a ostatak stručnog stožera je naslijedio. Odustao je od 4-4-2 i počeo igrati 4-3-3, koji je igračima puno bolje odgovarao i momčad ga je savršeno prihvatila. Chelsea je eksplodirao. Didier Drogba zabio je te sezone 37 golova, Chelsea ih je zabio ukupno 103 u prvenstvu i osvojio naslov prvaka s bodom više od Uniteda.

"On je najbolji trener na svijetu. Došao je u potpuno novu sredinu i fenomenalno se prilagodio. On je pobjednik. Obožavam način na koji vodi momčad i njegovu mirnoću koju je prenio na sve nas. Radimo puno, ali s osmijehom na licima i na treningu i u svlačionici", rekao je Didier Drogba nakon što je Chelsea osvojio naslov.

Ancelotti je znao da je Jose Mourinho umorio Chelseajevu momčad i da su odnosi bili napeti. Mudri Talijan uveo je potpuno drugi način rada s Chelseajevim zvijezdama i, kao što će biti slučaj i u budućnosti, pogodio je. 

"Ima taj talent da se jako brzo zbliži s nogometašima i točno zna kako ih pridobiti na svoju stranu. Uvijek im je pristupao sa stavom 'ljudi smo, razgovarajmo'. Nije smatrao da je važniji od njih i nije ga bilo sram pitati ih što da radi. Igračima se to jako svidjelo. Uz to, on je ogroman radnik, obožava nogomet i nikad nema slobodan dan", rekao je tadašnji pomoćni trener Paul Clement.

Sljedeće sezone bio je drugi i Abramovič ga je smijenio dva sata nakon posljednjeg kola i poraza kod Evertona. U autobusu za London igrači su doznali da je Ancelotti smijenjen.

"Inzistirali su da izađemo zajedno van. Ja sam rekao da ne mogu jer mi je deset prijatelja dolazilo na večeru. Joea Colea to nije zanimalo i rekao je da i oni mogu doći. Poslao je minibus po nas i svi zajedno smo otišli s igračima na večeru", rekao je Ancelotti.

Revolucija u PSG-u

Otišao je u PSG, koji je morao nešto osvojiti, ali nije znao kako. Ancelotti, koji je puno naučio u Londonu, iskoristio je to u Parizu. Sa sobom je poveo stopera Alexa i pomoćnika Paula Clementa i prva stvar koju je napravio bila je uvođenje pravila da momčad prije i poslije treninga mora zajedno objedovati.

Po uzoru na Chelsea, popravio je sve terene za treninge, uveo je praćenje igrača GPS-om, što PSG nije radio, i postavio je temelje za ono što će uslijediti. PSG nije bio prvak prve sezone, ali jest sljedeće, u kojoj je Ancelotti ponovo napravio ono u čemu je najbolji na svijetu.

Momčad prepunu zvijezda i velikih ega poput Thiaga Silve, Zlatana Ibrahimovića, Edinsona Cavanija ili Davida Beckhama pretvorio je u klapu čiji je i sam bio član. Jednom prilikom igrači su se napili i Ezequiel Lavezzi ga je nazvao u 2 sata ujutro i pozvao ga da im se pridruži.

Nitko ga nije očekivao i svi su se šokirali kad su ga 20 minuta kasnije vidjeli za stolom. Naručio je svima piće, podružio se dva sata i otišao kući i tako kupio puno kredita među igračima. Ancelotti je na kraju sezone 2013. godine raskinuo ugovor s PSG-om i prihvatio novi veliki izazov u karijeri - Real Madrid.

Na Santiagu Bernabeuu opet je upao u svlačionicu punu igračina. Benzema, Ronaldo, Bale, Modrić, Ramos… Ancelotti je smatrao da je sustav 4-3-3 najbolji za njih, a Ronalda je vidio kao devetku. Sjeo je s Portugalcem i rekao mu što misli, a Ronaldo mu je rekao da se bolje osjeća kad ulazi s krila.

Ancelotti ga je poslušao jer nije bio lud da se svađa s ponajboljim igračem na svijetu. Gareth Bale igrao je nogomet karijere pod Ancelottijem, koji je u finalu Lige prvaka, nakon što je u prvenstvu bio drugi, opet imao malo sreće, bez koje ne ide.

Najvažniji gol u novijoj povijesti

Real je do sudačke nadoknade gubio od Atletica 1:0, a onda je Modrić nabacio iz kornera, a Ramos zabio glavom za 1:1. Real je u produžetku pregazio Atletico i slavio 4:1. Taj Ramosov gol je vjerojatno najvažniji gol u novijoj povijesti nogometa jer tko zna kako bi Real izgledao sljedećih sezona i bi li svi ti igrači ostali na okupu i osvojili još tri Lige prvaka pod Zidaneom da ga nije bilo.

Ancelotti je sljedeće sezone također bio drugi u prvenstvu i nakon što je od Juventusa ispao u polufinalu Lige prvaka Florentino Perez ga je smijenio. Španjolski mediji su tvrdili da su igrači jako bili za to da Ancelotti ostane, ali Perez nije podnosio da je Talijan bliskiji s njima od njega. 

Nevjerojatnu društvenu inteligenciju i moć shvaćanja situacije i okolnosti Carlo Ancelotti je potom pokazao u Bayernu, iz kojeg je upravo bio otišao revolucionar Pep Guardiola. Španjolac je s Bayernom osvojio tri naslova prvaka, ali nije uspijevao u Ligi prvaka te je na kraju morao otići. Nakon golemih zahtjeva koje je Guardiola postavljao pred momčad, Bayernovim zvijezdama trebalo je malo oduška.

"Ja ne dolazim ovdje započeti revoluciju", rekao je Ancelotti po dolasku u München. Niti je mogao nakon Guardiole niti je to želio. Po riječima direktora Michaela Reschkea, Ancelottijev posao bio je da zadrži nivo koji je Guardiola postavio i da smiri tenzije u klubu.

"Bayern je klub u kojemu nikad nema mira, a Ancelotti je bio nevjerojatno miran čovjek u vrijeme kad je u klubu bilo turbulentno. Ništa ga nije moglo izbaciti iz takta i igračima se to u početku jako svidjelo", rekao je Reschke.

No Bayern je bio prvi klub u kojemu su Ancelottiju na kraju ti isti igrači okrenuli leđa. Nakon što su osvojili naslov prvaka 2017. godine, Bayernovi igrači počeli su javno kritizirati Ancelottija. Lewandowski je rekao da moraju igrati sistematičnije, a Thomas Muller je vapio za promjenama kad je došao Jupp Heynckes.

"Igrači su bili navikli na Guardiolin sustav i teško su se mijenjali. Ancelotti je imao peh da su glavni igrači poput Lahma, Robbena i Riberyja bili na zalazu karijere, a mlađi ih još nisu bili spremni zamijeniti. Imao je i dosta problema s njemačkim jezikom, a to je u Bayernu uvijek jako važno", rekao je Reschke.

Loš u Evertonu i Napoliju

Ancelotti je otišao iz Bayerna, šestog velikoga kluba koji je vodio u karijeri. Potom je bio trener Napolija i Evertona, ali to nije funkcioniralo. Zašto? Mnogi kažu zato što u tim klubovima nije imao toliko kvalitetne i iskusne igrače kao što je imao u prijašnjim klubovima. Ancelotti više nije bio tip trenera koji će stvarati neku novu priču i klub poput Evertona dizati iz sezone u sezonu.

U Napoliju je za šefa imao temperamentnog Aurelija De Laurentiisa, koji je smatrao da Ancelotti mora biti stroži prema igračima. Ancelotti se pobunio pa onda ipak popustio, ali dugoročno odnos s De Laurentiisom nije mogao funkcionirati. Pobunili su se i neki glavni igrači kojima se nisu nudili novi ugovori i Ancelotti je smijenjen nakon što je u sezoni 2018./2019. uveo Napoli u drugi krug LP-a.

Nakon u početku dobre, a kasnije neuspješne epizode u Evertonu, Ancelotti se prošlog ljeta vratio u Real Madrid. Nakon titula u četiri različite lige i još toliko naslova prvaka Europe, iskusni Talijan vratio se u Madrid. Unatoč razlazu s Perezom sedam godina ranije, Ancelotti je znao da s Realom ima nekog nedovršenog posla.

Iako je tad osvojio Ligu prvaka, prvenstvo mu je bilo dvaput pobjeglo i to mu je bio primarni cilj. A šansa mu nikad nije bila veća. Barcelona je ostala bez Messija i bez novca, a od branitelja naslova Atletica nije se očekivalo da opet bude prava konkurencija.

Nije Real više bio onako jak kao kad je Ancelotti posljednji put otišao i situacija je bila puno drukčija. Klub je bio omražen zbog priče sa Superligom, nije bilo novca za previše novih igrača i bila je potrebna rekonstrukcija.

Real u velikim problemima

Srce obrane Sergio Ramos i Raphael Varane su otišli, svi glavni igrači bili su u veteranskim godinama, a mlade nade Vinicius Junior i Rodrygo nikako nisu uspijevali isplivati u prvi plan. Imao je i problem zvan Eden Hazard, Benzema mu je bio jedini pravi napadač, a vezna linija bila je debelo u veteranskim godinama.

No stari dobri Ancelotti opet je sve napravio kako je trebalo. Olakotna okolnost sigurno mu je bila da je ovo bila vjerojatno najslabija sezona La Lige u posljednjih dvadeset i više godina i Real je kroz ne pretjerano teške utakmice uspio praktički presložiti u tišini.

Pod njegovim vodstvom Vinicius Junior je izrastao u fantastičnog igrača, Karim Benzema dobio je sve ovlasti u Realovoj igri, Modrić je igrao jednu od najboljih sezona u karijeri i brzo je bilo jasno da će Real osvojiti naslov prvaka i da Sevilla nije ozbiljna konkurencija.

No u Ligi prvaka malo tko im je davao šanse pokraj engleskih megamomčadi i PSG-a. Pa ipak, Ancelotti je baš preko njih došao do najnevjerojatnije titule europskog prvaka bilo kojega kluba. Nije dopustio da momčad previše pogodi grozan poraz 0:4 u El Clasicu od nove Xavijeve Barcelone, nego je opuštenim i prijateljskim gardom s ljudima koji su u karijerama osvojili sve živo nastavio gaziti kroz Europu.

Epski preokreti u Ligi prvaka

Nije slučajno da je Real na praktički isti način okrenuo i protiv PSG-a, i protiv Chelseaja, i protiv Manchester Cityja, i na kraju protiv Liverpoola. I baš tu se vidi potpis Ancelottija, najuspješnijeg trenera na svijetu. Dovoljno je samo bilo vidjeti reakcije Realovih veterana dok su s klupe gledali kako klinci okreću protiv Manchester Cityja. 

Guardiolina momčad potpuno je kontrolirala susret, mogla je voditi 3:0 do trenutka kad je Rodrygo zabio prvi gol, ali - nije. Ancelotti više ni sam nije znao što da radi pa je mrtav-hladan pitao igrače na klupi koji potez da povuče. 

"Imao je neke dileme, ali nije znao koga da uvede. Svi mi smo ipak iz prve ruke vidjeli pokoju utakmicu u karijerama pa smo imali neke ideje. To najbolje opisuje Carla i njegov pristup nogometu i igračima i zašto uvijek ima dobar odnos s momčadi. Naravno da na kraju on odlučuje, ali zanimalo ga je što imamo reći", prepričao je Toni Kroos.

Je li Ancelotti imao sreće što je City prije Rodrygovog showa pogodio stativu i promašio još jedan zicer? Naravno da jest. Sreća u nogometu, a osobito u natjecanju kao što je Liga prvaka, igra puno veću ulogu nego što su ljudi spremni priznati. No način na koji je Real okretao utakmice cijele sezone puno govori o onome tko klub vodi.

Jer kako drukčije objasniti glad s kojom su igrali Benzema, Kroos, Modrić i ostali koji su osvojili sve što su mogli i to nekoliko puta? Reakcije svih njih nakon tih preokreta dovoljno govore same za sebe. Liverpool je u finalu bio veliki favorit i da neviđeno dobri Courtois nije skinuo jednu od prve dvije velike šanse Salahu i Maneu, ovaj tekst vjerojatno ne bi bio napisan.

Carletto - najveći u povijesti

Ancelotti je Real protiv superiornog protivnika postavio na jedini način na koji je mogao. Poduplao je stranu na kojoj je ordinirao Luis Diaz i učinio ga nevidljivim. Momčad se branila čvrsto i organizirano, s idejom da će neka šansa doći.

Je li imao sreće da je jedan od samo dva Realova udarca na gol završio iza Alissona, a da je Courtois obranio sve živo? Naravno da jest. Je li imao peh da je 2000. na Renatu Curiju u poluvremenu nastao opći potop? Naravno da jest. 

Malo je u onom finalu LP-a 2003. protiv Juventusa nedostajalo da Ancelotti bude najveći luzer, što je Jürgen Klopp ovim porazom postao. Četiri Kloppova poraza u pet europskih finala. Slučajno? Možda. Previše? Svakako. Da je bilo obrnuto, Klopp bi danas bio genijalac, Ancelotti "sretnik kojega je sreća ipak napustila u finalu", a ovaj tekst ne bi bio napisan.

Nogomet je to. Tanka je linija između rođenih pobjednika i gubitnika. Nekad je to stativa, nekad jedna obrana golmana, nekad sudac. No popis trofeja u karijeri Carla Ancelottija jednostavno je predug da bi ga se tako banaliziralo. Talijanski genijalac je i u 63. godini napravio ono u čemu je najbolji.

Od grupe zvijezda napravio je prijatelje, od njih je izvukao najbolje što je mogao, a od veterana je napravio klince gladne uspjeha. Tu sreće nema, a ona te tu i tamo malo pogurne. Mbappeovi i Grealishevi promašeni ziceri i Courtoisove obrane brzo će se zaboraviti. Pamtit će se samo četvrta Liga prvaka i titule u pet različitih liga velikog Carla Ancelottija. Najuspješnijeg trenera u povijesti.