MARKO LIVAJA vratio se u pravu formu. U posljednje tri utakmice upisao je četiri pogotka i dvije asistencije te ukupnim utjecajem na terenu posdsjetio na verziju sebe iz prijašnjih sezona, kakvu svi navijači Hajduka očekuju u kontinuitetu.

Takva razina igre na malom uzorku nametnula je razna pitanja i teorije. "Kako to da tek sad igra tako?" I ono najčešće: "Zašto ga Garcia drži na klupi cijele sezone? Bi li se Hajduk i dalje borio za naslov da je Livaja igrao više?"

Odgovor je puno jednostavniji od načina na koji se ova priča stvorila među navijačima jer je situacija oko Livaje i Garcije zapravo uvijek bila veoma jednostavna, bar iz perspektive procesa kakav bi trebao postojati u ozbiljnom klubu.

Standardi su nametnuti od početka

Od trenutka kad je Garcia došao u klub, nametnuo je jasne standarde pri izboru igrača gdje i kad je god mogao. Pokušao je stvoriti kombinaciju svestranih igrača koji mogu ispratiti njegove zahtjeve u posjedu, rotirajući se na više pozicija s jednakom kvalitetom, ali isto tako i onih koji se mogu što bolje nametnuti intenzitetom s loptom i bez nje.

Odmah su tako otpali Gattusovi miljenici Anthony Kalik i Ismael Diallo kao igrači koji tehnički ne mogu pratiti ritam ozbiljnog pozicijskog nogometa. Ubrzo je istu sudbinu doživio i Fran Karačić, koji je ispao iz kombinacije pored svestranijeg dvojca Nike Sigura i Luke Hodaka. 

U tom kontekstu treba gledati i Livaju. Ozljeda koja ga je u jesenskoj utakmici protiv Lokomotive udaljila s travnjaka na nekoliko tjedana, a možda i onesposobila na duži period, neupitno je utjecala na ono što može pružiti u odnosu na ostale.

Vratio se, ali u slabijoj fizičkoj formi, a sustav je u međuvremenu počeo funkcionirati bez njega, i to zbog opipljivih, taktički stvorenih stvari u igri na koje se moglo osloniti. Bila je jasna uloga kakvu je Garcia postavio Šegi u vrhu napada koja se odlično nadopunjavala s ostatkom momčadi.

Šego je bio zamišljen kao igrač koji odrađuje pritisak na zadnju liniju, napada dubinu, otvara prostor za druge, što je funkcioniralo jako dobro u 3-2-5 strukturi gdje su dvije desetke iza njegovih leđa kreirale šanse.

To je bio drugačiji tip napadačke uloge kakvu Livaja ne bi mogao ispratiti ni na 100% snage, ali nešto na čemu je Garcia inzistirao za svoju ideju nogometa i što mu je donosilo rezultate u tom dijelu sezone.

Čak i u takvim trenucima, kad se naizgled činilo da se Livaja teško može uklopiti u takav sustav, Garcia je isticao da je riječ isključivo o fizičkim problemima. "Između mene i Marka nema nikakvih problema. Njegove tehničke kvalitete nikad nisu bile sporne nego jedino i isključivo fizičko stanje", govorio je Garcia u jesenskom dijelu sezone.

Garcia je napredovao puno prije Livaje

Ono što se nekad nazivalo tvrdoglavošću i alibijem u jesenskom dijelu sezone, sad se sigurno nije moglo nazvati tim riječima. Odmah u prvoj utakmici priprema, bilo je jasno da je Garcia radio na svom modelu igre kako bi mogao bolje uklopiti Livaju.

Stvoren je sustav koji se u 4-3-3 više oslanja na fluidnost i pomicanje lopte kroz dva široka trokuta i slobodnu ulogu napadača nego što se, kao dosad, oslanjao na čiste pozicijske prednosti i navlačenje protivnika.

Bilo je vidljivo u tim utakmicama da Livaja ima slobodu spuštanja, prilaska po loptu i razigravanja, tj. da ima istu ulogu kakvu ima u zadnje tri utakmice u kojima briljira. Jedina razlika je što tad, kao i u većem dijelu sezone, s loptom nije mogao raditi razliku.

Ako je Garcia prilagodio sustav gdje napadač ima veću slobodu, zašto onda Livaja nije upao odmah u prvi sastav te krenuo dominirati na način na koji to radi sad? Odgovor na to pitanje može dati samo Livaja.

Cijela situacija uzrokuje štetne zamjene teza

Apsolutno nema smisla da se ovakve stvari stavljaju treneru na dušu jer se time opet gubi osjećaj individualne odgovornosti. U jednom dijelu sezone trener se krivio za to što Livaja nije igrao na razini, dok se danas, kad je podigao formu, sva zasluga pripisuje isključivo njemu. Takva zamjena teza je štetna jer iskrivljuje realnost odnosa između igrača i trenera.

Realnost je jednostavnija i linearnija. Garcia je svoju razinu podigao vrlo rano i postavio jasne prilagodbe modela igre, dok je Livaji trebalo više vremena, prilagodbi i kontinuiteta da dođe na razinu na kojoj može raditi razliku. U zdravom okruženju to bi bila sasvim normalna nogometna dinamika, ali se u ovom slučaju pretvorila u nepotrebnu histeriju.

To je ujedno i uvreda temeljima kulture koju treba izgraditi u svakom klubu. Standard u kojem nitko nema zagarantirano mjesto ako nije na potrebnoj razini je temelj svakog ozbiljnog kluba. Bez takvog pristupa nema ni stabilnosti ni dugoročnog napretka igre i kulture kluba, bez obzira na to tko ispadne žrtva - legenda kluba ili šikanirani Španjolac na posudbi. 

Ako Livaja nastavi dokazivati da je sposoban u kontinuitetu odigravati utakmice na najvišoj razini i biti primjer cijeloj momčadi, iduće sezone ne bi trebao biti problem nijednom treneru, suigraču ni navijaču. S druge strane, ako se njegova forma ponovno počne kretati u negativnom smjeru, tada će jedini smisleni prioritet morati biti održivi standard i kontinuitet s drugim rješenjima.

I konačno, kako ove priče remete standarde prve momčadi, tako i iskrivljava standarde i očekivanja cijelog kluba. Prečesto je ova situacija uzrokovala svođenje na pojednostavljenu tezu da je ovo razlog zašto Hajduk nije konkurentan za naslov prvaka.

Dok se fokus javnosti tako zadržava na glasnim i površnim analizama onih najistaknutijih, stvarni problemi se ne riješavaju jer ostaju u drugom planu, a to nikad neće bit smislen put u budućnost.