NOVAK ĐOKOVIĆ je u finalu Roland Garrosa pobijedio Caspera Ruuda 7:6, 6:3, 7:5 i tako došao do 23. Grand Slam titule, kojom je preskočio Rafaela Nadala i izbio na prvo mjesto ljestvice igrača s najviše velikih titula. I ondje će, kako stvari stoje, ostati još desetljećima, a možda i dulje.

Nevjerojatni Srbin, koji u 37. godini izgleda i igra kao da mu je deset godina manje, sveo je još jedno finale Grand Slama na privatnu zabavu na kojoj je Norvežanin bio samo čovjek koji je popunio broj. Bio je u igri otprilike pola sata, dok nije poveo 4:1 u prvom setu, ali to je bilo sve što je mogao napraviti.

Đoković našao drugu dimenziju

Đoković se dovukao do tie-breaka i onda, kao toliko puta do sad, našao neku drugu dimenziju u svojoj igri. Dobio je prvi set, poveo je 4:1 u drugom i to je bilo to. Ruud, nošen podrškom velike većine gledatelja, imao je 0:30 kod 4:3 u trećem setu, ali kao da nije. Nakon što je odservirao za 5:4 Ruud je dobio samo jedan poen do kraja meča. Ako ništa drugo, iz prve ruke je svjedočio povijesti.

Ona će reći da je Novak Đoković najveći tenisač ikad, a 23. Grand Slam titulom u karijeri tu raspravu je sam sahranio. Jedini tko ga može dostići ili prestići je Rafael Nadal, ali trenutačno je realnije da se Đoković umirovi s, recimo, 28 titula nego da izubijani Rafa dođe do još jednog finala, a kamoli titule.

Može se voditi jedino rasprava tko je tenis ljepše igrao i tu bez previše rasprave pobjeđuje Roger Federer. No veliki Švicarac ispao je iz G.O.A.T. (Greatest Of All Time, odnosno najveći svih vremena) rasprave u trenutku kad se umirovio i kad je bilo jasno da će ga netko od preostale dvojice prestići.

Statistika je neumoljiva

Što se statistike u ovoj raspravi tiče, ona je neumoljiva i kaže: Najviše Grand Slam titula (23). Najviše tjedana na broju 1 (388). Najviše Masters naslova (38). Najviše ATP Finals naslova (šest, izjednačen s Federerom). Jedini igrač koji je barem triput osvojio svaki Grand Slam.

Pozitivan omjer s Nadalom (30:29). Pozitivan omjer s Federerom (27:23). Jedini igrač koji je Federera pobijedio na sva četiri Grand Slama. Jedini igrač koji je Nadala pobijedio na sva četiri Grand Slama.

Osim što je statistički najuspješniji od velike trojke, Đoković se prema vrhu probijao i osvajao Grand Slamove u vrijeme Federera i Nadala te vrhunaca njihovih karijera. Federer do pravog dolaska Nadala 2006. godine nije imao baš nikakvu konkurenciju u vremešnom Agassiju, Philippoussisu, Safinu, Rodicku ili Hewittu.

Do 2008. godine, kad je Đoković u finalu Melbournea pobijedio Tsongu i došao do prve titule, Federer ih je imao već 12, a Rafa tri iako će ih u sljedeće tri godine osvojiti još sedam. Sve što je radio Đoković je radio u vrijeme u kojem je protiv sebe imao i Rafu i Rogera, pa i Andyja Murraya, koji je tu i tamo itekako znao namučiti svu trojicu.

A osim njih protiv sebe je na gotovo svakom Grand Slamu imao i veći dio publike, kojoj je s godinama počeo izrazito ići na živce bez nekog pretjeranog razloga. Da, znao je kukati tu i tamo o svačemu i tražio je izgovore za neke poraze što se, recimo, od Nadala gotovo nikad nije moglo čuti.

Nije pomogao sam sebi

Sam sebi nije pomogao ni u doba korone, kad je prvo nekim izjavama, a onda i postupcima dodatno zapalio ionako naelektrizirano okruženje oko sebe. Sasvim je jasno da na terenima diljem svijeta Đokovića pretjerano ne vole, a na trenutke je to i pomalo bizarno, kao što je bio slučaj u meču s Carlosom Alcarazom.

Ubijen od grčeva, mladi Španjolac morao je predati gem kod 1:1 u trećem setu kako bi mogao pozvati doktora da ga izmasira. Nakon što je sutkinja na razglas rekla da će se to dogoditi, publika je izviždala Đokovića, a izviždala ga je i nakon što je na početku četvrtog seta, kad Alcaraz nije mogao hodati, burno proslavio osvajanje gema.

Neke druge labilnije tenisače i sportaše takva atmosfera bi razbjesnila ili izbacila iz takta, ali Đoković je cijelu karijeru baš iz takvih situacija crpio energiju koja ga je tjerala prema naprijed. Cijela povijest sporta trebala bi se jako dobro analizirati da se nađe mentalno stabilnija osoba u kritičnim trenucima od Đokovića.

Da je bio Španjolac, Švicarac ili Amerikanac, Đoković sigurno ne bi bio toliko negativno percipiran u svijetu. I nije to stvar konkretno Srbije, nego činjenice da dolazi iz male, uglavnom beznačajne zemlje, a takvi sportaši uvijek su trn u oku velikima. Sjetimo se samo Janice i Ivice. Primjera je jako puno.

No Đoković nikad nikoga nije uvrijedio, a najviše štete napravio je uglavnom sam sebi. Po svemu drugome ne samo da je najveći tenisač u povijesti nego ulazi u najužu konkurenciju za najboljeg sportaša svih vremena. 

Ne izgleda kao da će stati

A to su poražavajuće vijesti za konkurenciju jer Đoković ne izgleda kao da će prestati igrati za koji mjesec. Ove sezone ima povijesnu priliku da osvoji sva četiri Grand Slama u jednoj godini, što je u Open eri uspjelo samo Rodu Laveru 1969., a u ženskoj konkurenciji Margaret Court 1970. i Steffi Graf 1988. godine.

Kad bi se to dogodilo, Đoković bi došao do brojke od 25 Grand Slam titula, čime bi prestigao i 24 titule Margaret Court i postao bi najveći čovjek koji je ikad držao reket ruci na planetu. A kako trenutačno Tour izgleda, nema baš puno igrača koji ga na tom putu mogu zaustaviti.

Jedan je sigurno Carlos Alcaraz, koji za klinca od 20 godina ima sad već zabrinjavajući popis ozljeda zbog kojih je propuštao mečeve, a drugi je Danil Medvedev koji ga je već dobio u finalu US Opena, ali je izgubio u Melbourneu. Ostali ne izgledaju kao ozbiljna prijetnja ovako spremnom Đokoviću.

Jedini realni kontraargument u G.O.A.T. raspravi je činjenica koja Đokoviću iznimno ide na ruku, ali s kojom on nema ništa. Dva od četiri Grand Slama godišnje igraju se na betonu, koji je Đokoviću najbolja podloga. Na betonu je osvojio 13 od 23 titule. Zanimljivo bi bilo vidjeti poredak osvajača Grand Slamova da se, recimo, dva turnira igraju na zemlji.

Ne treba biti preveliki stručnjak da se zaključi da bi u takvom rasporedu Nadal vjerojatno već sad bio preko 30 titula, a Federer i Đoković na 15-ak i zvijezda ovog teksta bio bi Španjolac. No to spada u sferu znanstvene fantastike. Realnost je vrlo jasna, a ona kaže da je Novak Đoković najbolji tenisač u povijesti. I točka.