BORISLAV CVETKOVIĆ (63), legendarni napadač Dinama, u Indexovom Intervjuu tjedna prisjetio se svojih igračkih dana u Zagrebu i slavne Dinamove generacije iz osamdesetih. Cvetković, koji danas živi u Beogradu, gdje smo ga i posjetili, ispričao je kako je kao mladić došao u Zagreb. Prisjetio se odnosa s Miroslavom Ćirom Blaževićem, izlazaka u kultnu Karaku te nevjerojatne epizode kada je usred sezone 1982. poslan na odsluženje vojnog roka.

Također je pričao o tome kako je zbog pokvarenih odnosa s Ćirom Dinamo zamijenio Crvenom zvezdom. Govorio je o razdoblju u Srbiji, velikoj utakmici protiv Reala, a dotaknuo se i današnjeg stanja u srpskom nogometu, kao i kratkog razdoblja koje je proveo u Italiji.

Borislav Cvetković u Indexovom Intervjuu tjedna

Cvetković je rođen 1962. u Karlovcu. Legenda je postao u Dinamu, za koji je igrao od 1980. do 1986. godine, u generaciji koju su pod vodstvom Ćire obilježili Zlatko Cico Kranjčar, Marko Mlinarić, Stjepan Deverić, Snješko Cerin, Velimir Zajec i drugi.

Kasnije je dvije sezone proveo u Crvenoj zvezdi, s kojom je 1988. osvojio naslov prvaka Jugoslavije, pa otišao u Italiju, gdje je igrao za Ascoli, Maceratese i Casertanu te Borac iz Čačka.

S Dinamom je 1982. osvojio naslov prvaka Jugoslavije i sezonu kasnije Kup, a još je s Jugoslavijom došao do bronce na Olimpijskim igrama u Los Angelesu 1984. godine. Zbog laganog koraka, brzine i elegancije u igri, sportski komentator Ivo Tomić prozvao ga je "Lane s Korane", nadimkom koji ga prati do danas.

Kakav je bio osjećaj biti zvijezda Dinama u to vrijeme?

Znate što, ja se nikad nisam osjećao kao zvijezda. Bio sam dosta povučen i sramežljiv. Na sve sam to više gledao kao na zabavu. Strašno sam volio igrati, biti u nogometu i to me ispunjavalo. Tada nitko nije razmišljao o profesionalizmu na današnji način. Više je to bila dobra zabava. Imali smo sreće doći do Dinama, do prve momčadi, i onda ti se, naravno, život mijenja.

Kako je izgledao neformalni dio života? Gdje ste izlazili, gdje ste se družili?

Imali smo Karaku, to nam je bila baza gdje smo svi dolazili. Tamo smo bili zaštićeni i imali smo slobodu, pogotovo poslije utakmice. Kad je bila važna pobjeda, tamo smo slavili. To je bilo mjesto gdje smo našli neku drugu kuću, gdje se osjećaš sigurno i mirno.

U Karaki ste se družili i s košarkašima Cibone, koja je tada bila europski velikan?

Da. Imam jako lijepu crno-bijelu sliku iz Karake na kojoj smo Dražen Petrović, Franjo Arapović, Predrag Jurić i ja. To mi je jako lijepa uspomena. I oni su dolazili, a i mi smo išli gledati njihove utakmice i finala te na njihove proslave.

Kakav je bio vaš odnos s Ćirom Blaževićem?

Uvijek sam imao veliko poštovanje prema njemu. Bio je strašno inteligentan čovjek. On je sigurno bio moj najutjecajniji trener. Pred kraj smo se malo razišli, ali to ne mijenja ono što mislim o njemu i koliko je utjecao na mene.

Kako su izgledali treninzi kod Ćire?

Na treningu je stalno vrištao i pištao, ali to je bio njegov način da nas podigne. Nije nas vrijeđao, psovke su bile simpatične. Sjećam se kad je bio trener u Švicarskoj pa je psovao na njemačkom. Dva dana sam se smijao tome.

Je li podizao tenziju pred utakmice?

Da, držao je disciplinu. Kad dođe petak, netko mora letjeti s treninga. Tada počinje dizati atmosferu i naglašavati značaj utakmice. Uvijek si gledao da se u petak negdje sakriješ da ne budeš ti taj. Bio je žustar i agresivan dva dana pred utakmicu, samo smo se sklanjali od njega.

Usred legendarne sezone 1982. otišli ste u vojsku. Kako je do toga došlo?

To je bila klupska odluka. Dobio sam neku kaznu od pet utakmica i nakon par dana već sam bio u vojsci. Na polusezoni sam odigrao devet utakmica, ali tako je ispalo. Poslali su me u vojsku i služio sam na Trsatu.

Kako vam je izgledao vojnički život? Jeste li kao poznati nogometaš imali neke povlastice?

U početku nisam imao nikakve povlastice. Morao sam prisustvovati svim predavanjima i na kraju polagati ispit. Obuka za telegrafista bila je najduža. Išli smo na Grobnik na gađanje, što je preko 10 kilometara u jednom pravcu. Rezultate Dinama pratio sam preko tranzistora i sportskih pregleda na televiziji.

Je li vam netko iz Dinama dolazio u posjet? 

Dolazio mi je brat, a jednom su došli i Ćiro sa Srećkom Bogdanom. Tek nakon obuke postalo je malo opuštenije. Starješina mi je bio veliki dinamovac i na kraju mi je nakon deset mjeseci dao neke nagrade i pustio me kući, iako sam trebao služiti godinu dana.

Pustili su me u petak, ja dolazim na stadion, a u nedjelju sam već bio u početnoj postavi protiv Vardara. Dobili smo 3:0, a ja sam zabio dva gola.

Kako danas pamtite šampionsku sezonu 1982.?

Bila je to savršena, neobična sezona. Mislim da je Štef Deverić tada odigrao sezonu za pamćenje. On je rješavao utakmice. Već te godine bio je kao klinac na Svjetskom prvenstvu, što je bila velika stvar i dokaz da je zaslužio biti tamo.

Kakva je tada bila atmosfera u Zagrebu?

Bilo je to neviđeno slavlje. O tome se pričalo danima, a kasnije i godinama. Ćiro je unio nešto novo. Stadion je bio neprestano pun, čak su i treninzi iza istočne tribine bili krcati. Vladala je strašna atmosfera, svi su bili uz Dinamo, i političari i važni ljudi iz grada. Bilo je bitno biti viđen uz klub.

Može li se to vrijeme usporediti s današnjim Dinamovim uspjesima?

Danas je pritisak sa svih strana, stalno se nešto mora. Tada je bilo sloge i dobrih rezultata. Nije bilo svađa ni zavisti. Kad pogledate svlačionicu Real Madrida danas, mislim da nitko s nikim ne priča.

Što je tu momčad činilo posebnom?

Zajedništvo. Nakon utakmice, nas 15 bi otišlo u Karaku, pa u Saloon. Bili smo stalno zajedno. Ne sjećam se da se itko ikada potukao. Bilo je normalno da si međusobno prigovorimo ako netko ne potrči, i to se prihvaćalo bez obzira na to je li kritika došla od suigrača ili trenera. Bili smo skromni i to se prenijelo na teren.

Kako je došlo do vašeg odlaska iz Dinama 1986. godine?

Bio sam već u sukobu s Ćirom oko novca koji mi nije htio isplatiti prema dogovoru. To se dogodilo u vrijeme onog zadnjeg kola prvenstva, Šajberovog kola, koje je poslije poništeno. Cijelo kolo je bilo namješteno, tu nema priče. Svatko je dobio što je htio i poništenje je bilo opravdano.

Mi smo već bili raspušteni, a ja sam otišao u Dubrovnik. Kad su nas pozvali da se vratimo na ponovljenu utakmicu, nisam htio. Rekao sam: "Vratite mi moje pare, pa ću doći."

Vratio sam se u klub, a Ćiro mi je rekao: "Vidi, ili ti ili ja iz kluba." Nije tu bilo galame, ali tako je moralo biti. Shvatio sam da moram ići. Ćiro je za klub napravio previše da bih se ja natezao s njim. Odmah sam rekao da nije problem i da ću otići.

Kako je onda došlo do transfera u Crvenu zvezdu?

Ironično, baš mi je Ćiro sredio taj transfer. Zvao me i pitao: "Hoćeš u Zvezdu?" Prvi put sam ga odbio i rekao mu da me pusti na miru jer sam htio sam odlučiti kamo ću. On je već imao rješenje i sve isplanirao. Dobro je bilo to što je Milko Đurovski otišao u Partizan, pa se Zvezdi oslobodilo mjesto, a nisu imali bolje rješenje.

Ćiro je onda ponovno zvao?

Da, nazvao je ponovno nakon sedam dana. Opet je pitao: "Zovu me iz Zvezde, hoćeš li ići?" Rekao sam: "Hoću." To je bilo ujutro, a već popodne su predstavnici Zvezde bili u Zagrebu. Našli smo se u Samoboru i sve dogovorili. Bio sam samostalan i to je bila moja odluka. Kad nešto odlučim, idem do kraja, bez obzira na sve.

Jeste li bili svjesni kako će Dinamovi navijači reagirati na taj potez?

Znao sam, bilo je očekivano. Takvi su prelasci tada bili rijetki. No, nisam bio konfliktan tip. S Ćirom nisam ulazio u probleme, ali smatrao sam da se dogovori moraju poštovati. Odbijanjem da igram ponovljenu utakmicu, koja ionako ništa nije značila, htio sam pokazati svoj stav.

Jeste li i danas u kontaktu s bivšim suigračima iz Dinama? 

Jesam, s nekima sam ostao u kontaktu. Recimo s Markom Mlinarićem i Stjepanom Deverićem. Štefa nisam dugo vidio i nedavno smo se dogovorili naći na Okrugljaku. Kad je došao, nisam mogao vjerovati da je to on. Rekao sam mu: "Jebote, bolje izgledaš nego kad si igrao."

Planirao sam da se ispričamo jedno dva sata jer sam morao za Beograd. Na kraju sam krenuo u 12 navečer. Bilo je to sjajno popodne, proveli smo nezaboravan dan u priči.

Tko su vam u Dinamu bili najveći idoli i autoriteti?

Zajec mi je bio idol. Bio je takav autoritet da, kad bismo nešto zabrljali, nismo bježali od trenera, nego od njega. Nisi smio izaći pred Zajeca da te ne bi otpisao. Kad sam prvi put ušao u svlačionicu i vidio ga, naježio sam se. Nisam mogao vjerovati da sam tu s njim.

Kako pamtite Zlatka Kranjčara?

Obožavao sam Cicu kao igrača. Imao je sve - tehniku, udarac lijevom i desnom nogom. Možda mu je samo malo nedostajalo brzine.

Kako ste se snašli kad ste došli u Beograd?

U početku sam bio malo zbunjen, ali živio sam u metropoli pa sam se vrlo brzo prilagodio. U startu sam počeo dobro igrati i onda je sve bilo lakše. Ljudi te prepoznaju na ulici, percepcija je dobra.

Što vam je donijela Zvezda?

U Zvezdi sam proveo dvije jako dobre godine. Sazrio sam kao igrač i kao osoba. Svaka promjena je drugačija. Negdje si malo sigurniji pa praviš pogreške. Ovo je bilo nešto novo, novo dokazivanje, novi ljudi, novi trener. Moraš grebati.

Koja vam je najljepša uspomena iz Crvene zvezde?

Bez dvojbe utakmica protiv Real Madrida 1987. godine u četvrtfinalu Kupa prvaka. Dobili smo 4:2, a oni su u uzvratu slavili 2:0 i tijesno prošli dalje. To je utakmica koja se i danas ovdje vrti i o kojoj se priča. Mnogi kažu da je to možda i najbolja utakmica ikada odigrana ovdje, jedna od tri-četiri najbolje.

Kakva je bila atmosfera na toj utakmici?

Sat i pol prije utakmice stadion je bio gotovo pun. Tada su počeli navijati i nisu prestali do kraja. Počinje utakmica, a na poluvremenu je već 3:0. Nismo imali kompleks ni strah od velikih ekipa. Čak smo se i šalili: "Što Real Madrid, pun stadion, tko ih šiša..." Imali smo puno samopouzdanja, što je ključno za takve utakmice.

Proglašeni ste igračem utakmice?

Da. Završila je utakmica, odigrao sam stvarno dobro, a gost utakmice bio je Gerd Müller. On me proglasio igračem utakmice. Imam sliku s njim. Poslije sam u klubu kao nagradu dobio televizor koji i danas čuvam. To je jedna lijepa uspomena.

Pratite li i danas Dinamo?

Pratim. Dinamo je moćan. On je kao Zvezda i Partizan u Srbiji u odnosu na ostale, koji su na granici raspadanja.

Kako gledate na ulogu Zvonimira Bobana u Dinamu?

On treba održati sve što je Ćiro započeo, a Mamić nastavio. Mislim da ima tu snagu i da dobro radi. Dinamu je uvijek trebala takva glava, osoba s takvim načinom vođenja. Nema zaštićenih.

Na što konkretno mislite kad kažete da ne smije biti zaštićenih?

Recimo, Petković je odličan igrač, jako dobar, ima sjajnu tehniku. Ali lude je glave. Takvi igrači misle da imaju toliko zasluga da mogu raditi što hoće i da su iznad kluba. Kad dođeš u tu fazu, onda si gotov. Nogomet se igra i bez Maradone, koji je bio najveći.

Za vas je Maradona najveći nogometaš svih vremena?

Da, ispred Messija. Maradona je bio i jako velika ličnost. Bio je dobar čovjek, nije razmišljao kao zvijezda. Uvijek je podržavao sve igrače, bio je istinski vođa. Svi ga hvale. To što je radio sa svojim životom je druga stvar.

Kako se u Srbiji gleda na hrvatsku reprezentaciju?

Ljudi su ovdje oduševljeni hrvatskom reprezentacijom. Kako se to vodi, kako se igra i kako se bore za državu, to je nešto fantastično. Kod nas u Srbiji je drukčije. Vlada razočaranje zbog neuspjeha u kvalifikacijama za Svjetsko prvenstvo.

Što je, po vama, najveća razlika između Hrvatske i Srbije?

Pristup. Jednom sam u Zagrebu pitao Slavena Bilića kako uspijeva motivirati igrače da se toliko trude. A on kaže: "Oni dođu ludi." Kaže da ga zovu prije okupljanja i govore: "Šefe, daj da se što prije skupimo." To je ono što nama u Srbiji fali. Naši igrači kao da dođu igrati po kazni, nitko se ne trudi, nitko ne trči.

Postoji li netko tko iskače iz toga?

Dušan Vlahović. On je stalno gladan golova.

Spomenuli ste i skautsku službu HNS-a. Što vas je tu impresioniralo?

Bio sam na jednom kadetskom turniru u Istri i tamo sam se susreo s ljudima iz skautske službe HNS-a. Napravili su nam prezentaciju svog rada i načina na koji prate igrače. Vidi se da je to vrlo ozbiljna organizacija na visokoj razini, a radi se o djeci. Hrvatska to mnogo bolje radi.

Što najviše nedostaje srpskom nogometu?

Najveći je problem što nema plana, programa, ničega. Ne radi se s mladima u bazi. Izbornici se stalno mijenjaju, postavlja ih tko kako stigne. Izbornik radi što hoće, nema zaštite, sustav nije usklađen. Smeta mi što se ljude koji su čvrsti, stabilni i ne podliježu pritiscima brzo potroši. Nama nitko takav ne odgovara.

Kako danas gledate na broncu s Olimpijskih igara 1984. u Los Angelesu?

S ponosom. Momčad je bila fantastična, vladalo je poštovanje. Imali smo sjajne igrače na svim pozicijama, od Nenada Gračana, Branka Miljuša, Deverića, Tome Ivkovića, do Piksija Stojkovića i Mirka Đurovskog. Ja sam s pet golova sa Štefom dijelio titulu najboljeg strijelca turnira.

Je li ostao žal za finalom?

Ostao je, jer mislim da smo trebali osvojiti naslov. Imali smo sve, ali u polufinalu protiv Francuske dogodio se ključni trenutak. Pri rezultatu 2:2, sudac je u prvom poluvremenu isključio mene i Jovicu Nikolića. Tu je bio kraj za nas. Francuzi su prošli dalje, iako smo bili puno bolji. Da smo ušli u finale, uvjeren sam da bismo ih pobijedili.

Kakav je bio Ivan Toplak kao izbornik?

Toplak je osjetio da smo dobri. Sjećam se kao danas, u avionu za Ameriku nam je u šali rekao: "Ako ne budemo među četiri najbolja, u povratku ću srušiti avion." Ipak, mislim da su Francuzi bili malo pogurani, jer je i delegat utakmice bio Francuz.

Nakon Dinama otišli ste u talijanski Ascoli. Kako pamtite te godine?

Otišao sam u strašno jaku ligu, u klub koji se uvijek borio za opstanak. Kao napadač, bio sam gore sam, igralo se defenzivno, dobivao sam malo lopti. Ako ne iskoristiš jednu ili dvije šanse po utakmici, gotovo je.

Kakav je tada bio interes za igrače s ovih prostora?

Krajem 80-ih nogomet na ovim prostorima bio je u padu. Nije bilo velikog interesa za naše igrače. Iz cijele Jugoslavije otišli smo Škoro u Torino, Katanec u Njemačku i ja u Ascoli. To je bilo to.