U INDEXOVOJ rubrici Retrosportiva vraćamo se u prošlost i prisjećamo sportaša, klubova i događaja koji su fascinirali svijet prije 20, 30 ili 50 godina. Šavarš Karapetjan bio je višestruki svjetski i europski prvak te svjetski rekorder u plivanju perajama. No život Armenca rođenog za vrijeme SSSR-a nije obilježio sport, nego herojska akcija spašavanja utopljenika iz trolejbusa 1976. godine, što je sovjetska vlast pokušala zataškati.

ZIMSKE OLIMPIJSKE IGRE u Sočiju 2014. trebale su biti događaj koji će ispeglati imidž ruskog predsjednika Vladimira Putina. Prije no što je uopće označen početak sportskog spektakla, Igre su obilježili prekoračenje troškova organizacije koje su mjerilo u milijardama eura i propitkivanje sigurnosti homoseksualnih sportaša i navijača u Rusiji.

Krah prividno idealnog stanja simboliziralo je višestruko gašenje olimpijske baklje. Putin je na kraju taj, kako se hvalio, najmoderniji proizvod primio spreman izdržati najoštriju rusku zimu i svečano je zapalio olimpijski plamen, no na putu do moskovskog Crvenog trga pratili su ga problemi.

Jedan od nositelja bio je Šavarš Karapetjan, u tome trenutku 60-godišnjak, kojem se baklja ugasila dok je trčkarao. Zbunjen je stao i gledao što učiniti, a zatim je prišao muškarcu koji joj je upaljačem vratio život. "Odabrali su me da donesem plamen do Kremlja. Armencu su povjerili zadatak koji je propao", našalio se kasnije Karapetjan.

Rusko prikrivanje stvarnosti nasljeđe je Sovjetskog Saveza

Prikrivanje stvarnog stanja ruskog društva je nasljeđe prakse iz SSSR-a. Godine 1976. u Erevanu - danas glavnom gradu Armenije, a tada dijelu Sovjetskog Saveza - trolejbus je sletio u umjetno jezero pri čemu je poginulo 70-ak od 90-ak putnika. Ostalih 20 preživjelo je zahvaljujući herojstvu upravo Šavarša Karapetjana.

Jednu po jednu osobu, od djece i studenata preko radnika te domaćica do penzionera, izvlačio je iz vode, postavši junak ne samo komunističkog bloka nego i cijeloga svijeta. Vlastodršci su, ne želeći priznati da sovjetski stroj može zakazati i završiti deset metara ispod površine, njegov hvalevrijedni čin godinama skrivali.

Skrivali su da je fantastičan plivač - 17 puta svjetski i 13 puta europski prvak te 11 puta svjetski rekorder - spasio građane na štetu vlastitog života. A nije se stoga znalo ni da se na pravome mjestu u pravo vrijeme našao slučajno.

Da su sovjetski treneri donijeli logičnu odluku i uručili poziv 23-godišnjem sportskom čudu, Karapetjan bi u trenutku potonuća trolejbusa bio na Svjetskom prvenstvu u Hannoveru. Nitko nije objasnio zašto se nije našao među izabranicima, no spašene osobe i njihove obitelji doživotno su bile zahvalne bizarnom potezu Karapetjanovih trenera.

U gimnastiku je ušao prekasno, za plivanje nije bio dovoljno dobar

Šavarš Karapetjan rođen je 19. svibnja 1953. godine u gradu Kirovakanu, koji danas nozi naziv Vanadzor, dijelu tadašnjeg Sovjetskog Saveza. Šavarš je jedan od trojice braće, uz Kama i Anatolija, od kojih je otac Vladimir želio napraviti sportske prvake. Kada se obitelj 1964. preselila u Erevan, upisao je sinove u gimnastičku akademiju bivšeg olimpijca Alberta Azarjana.

Šavarš je momentalno impresionirao tjelesnom građom, strašnim refleksima i neslomljivom ambicijom. Predispozicije su bile tu, ali kasno uključenje u ovaj zahtjevni sport rezultiralo je stavom trenera da se Šavarš nikada neće boriti za najveća ostvarenja.

Savjetovali su mu odlazak na plivanje, što je objeručke prihvatio. Ponovo je na prvu zadivio stručnjake i konkurenciju plivajući fantastična vremena u leđnom i slobodnom stilu. Bio je elitni plivački talent armenskog područja, barem na početku, jer je ubrzo dosegnuo plafon.

"Imao je puno nedostataka u tehnici te mu fleksibilnost nije bila na razini", objasnio je tadašnji trener, kasnije predsjednik Armenskog plivačkog saveza Igor Safarjan. Šavarša, tek 17-godišnjeg mladića, to je potpuno slomilo. "Izbacivanje iz reprezentacije bilo je za mene veliki udarac. Međutim, shvatio sam da ne smijem odustati. Imao sam puno toga za pokazati", prisjetio se godinama kasnije.

Pijanac ga je uveo u plivanje perajama

Liparit Almasakjan, trener koji je bio istovremeno otpušten iz plivačke reprezentacije SSSR-a, preporučio mu je plivanje perajama. Taj je nišni sport u sedamdesetima iz bog zna kojeg razloga eksplodirao na armenskom području, koje nema izlaz na more niti je tada velik dio stanovništva uopće znao plivati.

Liparit, poznatiji pod nadimkom Lipo, zapravo je bio spasilac i pijanac koji se uključio u pokretanje programa podvodnih sportova. U Karapetjanu je kroz svoje pivom i votkom zamućene oči vidio potencijalnu zvijezdu. "Otišao sam kući, odmorio i vratio se na prvi trening", opisao je Karapetjan kako je reagirao na Lipov poziv.

Vodozemac koji se na rukama uspinjao na brdo

Plivanje perajama je najbrži vodeni sport koji se temelji na ljudskoj snazi, tj. donjem dijelu tijela koji sinkronizirano mora izvoditi zamahe. Karapetjanove moćne noge ugurane u jednu veliku peraju (monoperaja) ili dvije manje (stereoperaje) gurale su ga kroz vodu i osigurale mu nadimke Zlatna ribica i Vodozemac.

Iako zvuči rudimentarno, Karapetjan je trenirao poput kakvog dizača utega, a ne gracioznog plivača. Trčao bi 20 kilometara dnevno, često s torbom pijeska na leđima, ili je čak na nogama imao cipele s pričvršćenim drvenim daskama jer je Lipo vjerovao kako će na taj način ojačati stopala.

Karapetjan je bespogovorno radio gutajući vlastiti znoj dok je kolegu nosio na ramenima i trčao uzbrdo ili se uspinjao na rukama dok bi mu partner držao noge u zraku, pa bi zajednički tvorili oblik tačaka.

Uđi pod vodu i drži dah

Vodu bi, dojam je, vidio tek kad je radio na disanju, ključnom za plivanje perajama. Naime, zbog postojanja disciplina brzinskog ronjenja, a koje uključuju malu bocu ispunjenu zrakom koju plivači drže u rukama, ovaj sport pripada kategoriji ronilačkih.

Današnja natjecanja u plivanju perajama mogu biti u 50-metarskim bazenima ili u otvorenim vodama. U kontroliranim uvjetima plivaju se razne dužine, od 50 do 1500 metara, plus štafete. Prirodniji uvjeti namijenjeni su psihičkim i fizičkim borbama na dionicama od 6000 metara ili na štafetnih 4x3000. Postoji i kategorija podvodnog plivanja, tzv. apnea, za koju su obavezni naočale, maska i monoperaja.

Lipo je i u treniranju pluća bio, reklo bi se, stara škola - uđi pod vodu i drži dah. "Ključna je bila namjerna hiperventilacija s pet dubokih udisaja. To bi otupilo potrebu za uobičajenim disanjem i omogućilo dulji ostanak pod vodom", pojašnjavao je Lipo.

Junačke sklonosti pokazao je 1974. godine

Da se Karapetjan odlično snašao u tako grubim sportskim uvjetima pokazalo je Europsko prvenstvo u Moskvi 1972. godine. S 19 godina zgrabio je zlatne medalje na 50 i 100 metara, zasluživši crticu o sebi u sovjetskom časopisu vodenih sportova: "Sigurno ćemo još mnogo toga vidjeti od mladog Armenca na sljedećim prvenstvima."

Mnogo toga najavio je i 1974. godine. Putujući s 30-ak ostalih putnika, svjedočio je nemarnom ponašanju vozača. Autobus je ostavio upaljenim dok je provjeravao mehanički kvar. Duguljasto vozilo se pokrenulo, koturajući se prema provaliji. 

Karapetjan je skočio, probio ogradu koja je vozača dijelila od putnika, uhvatio i smotao volan i tako promijenio smjer autobusa. "Otac je mene i braću od treće godine učio voziti automobil. Imao sam sedam godina kada mi je dopustio voziti po gradu. Dakle, prije no što sam reagirao, znao sam da mogu spasiti sebe i putnike", ispričao je Karapetjan i tako premijerno pokazao junačke sklonosti.

Osvajao zlata i rušio rekord pa doživio šok

Bio je senzacija u, doduše, slabo praćenom sportu. Na narednim prvenstvima osvajao je medalje i redovito rušio rekorde. A onda je uslijedio novi šok - Karapetjan nije pozvan na Svjetsko prvenstvo 1976. u Hannoveru. Službeno objašnjenje na njegovu adresu nikada nije stiglo.

Imao je svega 23 godine i niz odličja na svojem zidu, no nije ušao u uski krug izabranih. Karapetjan vjeruje kako su sovjetski treneri smatrali da je prestar i da je vrijeme za mlađe, dok je američki novinar Carl Schreck nagađao kako bi razlog mogao biti i političke prirode s obzirom na to da je Karapetjan bio Armenac, čija se dominacija Sovjetima nije svidjela.

Neovisno o stvarnom razlogu, Karapetjanova reakcija bila je identična onoj kada je izbačen iz plivačke reprezentacije: želio je raditi više, jače i bolje kako bi se vratio i svima dokazao da su u krivu.

Misterij zašto je trolejbus sletio u jezero

"Uvjeren sam kako svijet pokreću nebeske sile. Taj sam dan trebao biti u Hannoveru na Svjetskom prvenstvu. Međutim, nisam uvršten u reprezentaciju, pa sam se vratio u Erevan. Obećao sam da nikome neću prepustiti titulu prvaka SSSR-a i da ću ponovo biti dio momčadi. Izašao sam iz aviona i odmah počeo trenirati", ispričao je kasnije Karapetjan.

Na toj je misiji s bratom Kamom radio 16. rujna 1976. godine. Uz Erevansko jezero, zapravo stvoreni rezervoar otrovan industrijskim otpadom i kemikalijama, odrađivao je klasični trkački trening kada je začuo zaglušujuću buku.

Trolejbus broj 15 - autobus na električni pogon koji energiju dobiva iz nadzemnog napojnog voda - sletio je s ceste, probio metalnu ogradu i pljusnuo u vodu. I dalje je nejasno što je uzrokovalo tragediju. Svjedočanstva govore da je sitni džeparoš udario vozača metalnom šipkom jer je odbio zaustaviti vozilo, dok druga teorija navodi srčani udar vozača.

"Isprva je bilo zastrašujuće. Glasni prasak, kao da je bomba eksplodirala", prepričao je Karapetjan dodavši: "Mogu zamisliti agoniju 90-ak ljudi, svjesnih da bi mogli umrijeti." Dok je trolejbus letio prema vodi, putnici su se u njegovoj unutrašnjosti odbijali s jedne na drugu stranu, gubeći svijest uslijed jakih udaraca glavom.

Putnike iz otrovnog mulja izvlačio s krvavom nogom

Šavarš nije dvojio ni sekunde. Bratu je naredio neka čeka uz obalu, a sam se zaputio u mulj podignut udarcem trolejbusa o dno. Lijevom nogom, onim što će kasnije opisati "karate udarcem", razbio je staklo i pritom si krhotinama raskrvario potkoljenicu. "Znao sam da nemam puno vremena", rekao je Karapetjan, kojem je hladnoća vode koliko-toliko usporila krvarenje, ali ne i smanjila bol.

"Shvatila sam da umirem, sjetila sam se majke, oca, braće i sestara", svjedočila je Žana Avetisjana, 17-godišnja putnica trolejbusa. "Nisam vidjela osobu koja me spasila jer me držala s leđa i vukla prema gore. Ali dobro se sjećam njegovih snažnih i mišićavih ruku. Osjećala sam kako me povlači, a onda sam se opet onesvijestila", prepričala je Žana ruskom novinaru Vadimu Leibovskom.

Snalažljivi Karapetjan izvukao bi putnika pa bi se od krova potopljenog trolejbusa lansirao na površinu. Prevaljeni kilometri s pijeskom na leđima i daskama na nogama dobili su životni, ne samo sportski značaj, jer je u akciji svaki mišić bio napregnut do krajnjih granica. Ponavljao je tu radnju dvadesetak minuta, dok je otac Vladimir razmišljajući s obale pratio sinove junake: "Dobro je što sam ih naučio plivati."

"Sjedalo me i danas proganja u snovima"

Svakome zaronu prethodilo je pet dubokih udaha. U želji da spasi što više ljudi, prekinuo je rutinu i udahnuo samo jednom. Pokazalo se pogrešnim jer tražeći ljude kroz otrovani mulj više nije mogao disati. Uhvatio je prvo što mu je došlo pod prste i krenuo prema gore.

Izmoren i u histeričnom stanju, nije shvatio da u rukama drži sjedalo umjesto čovjeka. "To je vrijedilo jedan život. Trebao sam udahnuti pet puta... Sjedalo me i danas proganja u snovima", otkrio je Karapetjan, kojeg su na jedvite jade natjerali da prestane ulaziti u vodu jer više sigurno nikoga živoga ondje nije bilo. Okupljena gomila nije htjela da i on umre.

Kao da nije bilo dovoljno iščupati nekoliko desetaka ljudi, od kojih su se neki već bili utopili, Karapetjan i Kamo pomogli su spasilačkoj službi zakačiti kablove dizalice za trolejbus. Šavarš je opet zaronio, razbio bočna stakla i provukao kablove - 45 minuta nakon što je završio u vodi, trolejbus je bio vani s 40-ak trupala u sebi.

Tajni spisi Armenske komunističke partije, koje je erevanska novinska agencija Mediamax uručila američkom Grantlandu, kažu da je 46 ljudi umrlo dok je 20 spašeno. Šavarš i Kamo vjeruju da su ih spasili i više, no tvrde da su neki jednostavno otišli kad su izvučeni iz bezdana.

Buncao je, imao grčeve, upalu pluća i otrovanje krvi

Istinski superheroj, kojem su sugrađani klicali zbog požrtvovnosti, počeo je gubiti svijest po izlasku iz vode. Otac Vladimir košuljom mu je omotao ranu na nozi, kroz koju su otrovne kemikalije ušle u krv, i zaputili su se kući. Iste večeri skočila je tjelesna temperatura njegovog izmučena tijela nakon napora proživljenih u hladnom jezeru namijenjenom svemu samo ne plivanju i ronjenju.

U deliričnom stanju i uz grčeve dočekao je jutro i dolazak liječnika Eduarda Nazaretjana. "Iskreno, čudim se što smo mu spasili život od infekcije. Borio se za živote drugih, pa mu je Bog dao snage za borbu za vlastiti", rekao je Nazaretjan. Preživjeli iz trolejbusa imali su sreće da je uz njih bio ekstremno spremni sportaš koji je izdržao neviđeni pothvat.

Karapetjan je zadobio tešku upalu pluća i otrovanje krvi. Mjesec i pol dana proveo je u bolnici, a hodao je tek nakon tri tjedna. "Nije bilo drugog izbora", rekao je Karapetjan osvrćući se na noć koja mu je promijenila život. "Znao sam da ne bi bilo u redu da je najbrži podvodni plivač na svijetu bio ondje a da nije ni pokušao pomoći."

Pluća su mu bila uništena

Karapetjan nakon kalvarije nije bio isti čovjek. "Odjednom sam osjetio da ne mogu preplivati ​​više od deset metara. Međutim, želio sam osvojiti još jednu medalju", izjavio je Armenac, kojem je upala pluća uništila sposobnost dugog zadržavanja daha, presudnu za plivanje perajama.

"Kada sam počeo s teškim treninzima, shvatio sam kako ih ne mogu podnijeti. Iz pluća mi je izlazila sluz i stalno sam kašljao", prepričao je Karapetjan, u čijoj glavi nije bilo straha od vode, nego mržnje.

Iako se gušio u vlastitoj sluzi, godinu dana nakon porinuća trolejbusa prijavio se na nacionalno prvenstvo. "Nikad se prije nisam utrkivao tako bijesan", rekao je Šavarš za Grantland. Obitelj se toliko bojala za njega da je Kamo tijekom utrke na 400 metara hodao uz bazen i pratio je li mu brat živ.

Posljednji svjetski rekord

Ne samo da je bio živ nego je daleko iza sebe ostavio konkurente, koji nisu znali u kakvom je Karapetjan zdravstvenom stanju jer je cijeli slučaj utapanja bio prikriven. Osvojio je prvo mjesto te postavio posljednji, 11. svjetski rekord.

"Prešutio sam koliko mi je teško i bolno bilo. Dokazao sam što mogu. Morao sam to učiniti, nije bilo druge opcije. Rekao sam si da će sve titule biti besmislene ako ne pobijedim. Skupio sam snagu i skočio u vodu. Rekord i medalja ubrzo su bili moji, a Kamo je uletio u vodu i zagrlio me.

Ali bilo je vrijeme da prestanem sa sportom. Osim toga, nisam mogao podnijeti vodu nakon incidenta. Kada sam napustio sport, godinama uopće nisam pokušavao plivati, nisam išao čak ni na more", priznao je Karapetjan.

Tajna je otkrivena šest godina nakon nesreće. O poginulima ni slova

Nesreća u Erevanskom jezeru otkrivena je tek 1982. godine. Ruski novinar Sergej Leskov o njoj je čuo od Šavaršovih trenera prateći natjecanje plivanja perajama u Moskvi. Urednici Komsomolske Pravde poslali su ga u Erevan da dozna što se dogodilo.

Kako je Pravda tada bila cijenjen list tako su, valjda u strahu od državne vlasti, lokalni dužnosnici novinaru otkrili strogo povjerljive podatke o nesreći. Članak je objavljen pod naslovom Bitka prvaka pod vodom, no čitateljima je rečeno da je spašeno 20 ljudi. O smrtnim slučajevima nije bilo ni slova.

"Sovjeti se ideološki nisu mogli složiti s činjenicom da je njihov trolejbus završio u vodi", smatra bivši armenski sportski dužnosnik Puškin Serobjan. Karapetjan je dobio tek mizernu novčanu nagradu od 38 rubalja, četvrtinu prosječne plaće sovjetskog radnika.

Ponosni otac Vladimir nije prihvatio dar, poručivši kako njegovi "sinovi to nisu napravili radi novca". Drugi tekst novinara Genadija Bočarova iz Literaturne Gazete potaknuo je sovjetsku vlast da Karapetjanu dodijeli Orden časti. Ni tada državni vrh nije bio do kraja pošten jer to nije bilo najviše priznanje koje je mogao dobiti. To je orden Heroja sovjetskog saveza.

Supruzi nije odmah otkrio svoja herojstva

Karapetjan dvije spasilačke akcije nije iskoristio kao džoker čak ni kada je upoznao suprugu Nelli, koju je lakoćom mogao osvojiti da se pohvalio samo jednim od tih djela. Ne, ona je to doznala iz novina. "Pitala me zašto joj nisam pričao o tome. Rekao sam da moramo raditi bebe, a ne pričati priče", tvrdio je Karapetjan.

"Nikada nisam pokušao pronaći ljude koje sam spasio, nisam ih želio podsjećati na njihovu bol. Ali mnogi od njih su me pronašli i došli mi zahvaliti", ispričao je armenski velikan koji se 1991. godine preselio u Moskvu i otvorio radionicu za popravak cipela znakovita imena Drugi dah.

Danas je, kao 70-godišnjak, počasni predsjednik Ruskog ronilačkog saveza i pokretač Zaklade Šavarš Karapetjan koja podržava podvodne sportove u Rusiji.