U TURSKOJ je prošao put od velikog talenta do otpisanog napadača bez postignutoga gola u cijeloj sezoni. Vrijedio je milijune, ali su ga puštali bez odštete i slali ga u druge klubove uz novac kako bi dobili boljeg igrača. Pratile su ga velike kritike, ozljede i suspenzije, ali i nadimak Kralj.

U 35. godini Bešiktaš mu je dao čiste papire, a on je tad prvi put odlučio zaigrati u ligama petice. Odabrao je Lille. Premda je odluka bila čudna i rizična, ispostavila se kao najbolja u cijeloj karijeri. 

Navikao je i na preokrete u privatnom životu, to najbolje zna njegova supruga

Burak Yilmaz je u posljednjih pet ligaških utakmica zabio šest golova i doveo Lille na korak od iznenađujućeg osvajanja naslova prvaka ispred velikog favorita Paris Saint-Germaina. Zbog impresivnih igara i ključne uloge u svojoj momčadi nominiran je za najboljeg igrača prvenstva u konkurenciji Neymara, Kyliana Mbappea, Memphisa Depaya i Wissama Ben Yeddera.

Lille sada ima tri boda više od PSG-a i čekaju ga dva susreta u kojima je izraziti favorit - kod kuće protiv Saint-Etiennea i u gostima kod Angersa. Za titulu su mu dovoljna četiri boda.

No, za Yilmaza to neće biti kraj fenomenalne sezone. Nakon posljednjeg kola čekaju ga izazovi na Europskom prvenstvu, na kojem će kao kapetan predvoditi Tursku.

Sve to nalikuje dobroj filmskoj priči, ali za Buraka Yilmaza su to sasvim normalne stvari. Osjetio je uspone i padove, hvalospjeve i kritike, ulogu glavnog igrača i gledatelja s tribina. 

Uostalom, na velike preokrete je navikao i u privatnom životu. Nakon što se 2018. godine razveo od Istem Atille s kojom ima dvoje djece, početkom ove godine stigle su njihove zajedničke fotografije i vijest da čekaju treće dijete i ponovno vjenčanje.

U svijetu nogometa poznati su primjeri igrača koji su igrali u slabijim ligama ili klubovima, a onda zablistali na najvećoj sceni. Slični junaci takvih priča su N'Golo Kante i Riyad Mahrez, koji su iz relativne anonimnosti u francuskoj ligi stigli u Leicester i osvojili srca cijelog svijeta te nadogradili uspjehe u Chelseaju i Manchester Cityju. Samo što su oni to učinili dok je pred njima bilo još puno utakmica, a Yilmaz je već u fazi karijere u kojoj se uglavnom ide silaznom putanjom.

Grafika: Sofascore za IndexSport

Puno je više onih koji su bili veliki talenti pa onda nestali. Takvi su se vrlo rijetko vraćali na staru razinu. Jednostavno, skoro svaki klub ima svog Freddyja Adua ili Ravela Morrisona, za kojeg su u Manchester Unitedu smatrali da je veći potencijal od Paula Pogbe.

Burak Yilmaz je spojio oba navedena puta i po tome je unikat. S U-19 reprezentacijom Turske bio je viceprvak Europe 2004. godine kada je u finalu izgubio od Španjolske, za koju su, među ostalima, igrali Sergio Ramos, David Silva, Roberto Soldado i Raul Albiol. 

Igrao je finale Eura za juniore protiv legendi Španjolske, a kasnije je nestao

Od svakog igrača koji u juniorskom uzrastu ostvari takav uspjeh očekuje se velika karijera. Tako je Yilmaz prije 21. rođendana debitirao za reprezentaciju Turske, ali je kasnije upao u veliku krizu i više od četiri godine nije ga bilo u državnoj momčadi. U tom periodu izgubio je svu reputaciju koju je imao kao tinejdžer.

Ipak, takav pad nije ga naveo na to da odustane. Tražio je svoju sreću po raznim klubovima, sve dok mu se nije pružila prilika da ispuni stara očekivanja. Samo što ih je on nadmašio.

Od 16. godine je redovito igrao za omladinske selekcije Turske, u kojima je stekao veliko prijateljstvo s veznjakom Selçukom Inanom, koji je kasnije postao jedna od najvažnijih osoba u njegovoj karijeri.

Svom prvom klubu Antalyasporu je pomogao da 2006. izbori povratak u Super ligu i time je zaradio prve pozive u seniorsku reprezentaciju. Potom je za milijun eura otišao u Bešiktaš i sve je upućivalo na impresivnu karijeru. Međutim, nije se najbolje snašao, pa je samo godinu i pol dana kasnije bio dio razmjene. Turski velikan je iz Manisaspora doveo slovačko krilo Filipa Hološka, a u suprotni smjer poslao Buraka Yilmaza, Koraya Avcija i pet milijuna eura.

Buraku sigurno nije bilo svejedno, ali u novom klubu je zatekao velikog prijatelja Selçuka Inana, što mu je pomoglo da se nastavi dokazivati. U 16 utakmica do kraja sezone postigao je devet golova. To nije bilo dovoljno da spasi Manisaspor od ispadanja, ali je bilo dostatno da ostane na najvećoj razini u Turskoj i zavrijedi poziv iz Fenerbahčea.

No, umjesto novih golova i velikih pobjeda, uslijedilo je veliko razočarenje i najgora sezona u njegovoj karijeri. Završio ju je bez pogotka u samo 16 utakmica u svim natjecanjima, a većinu ostalih gledao je s tribina.

Ni na posudbi u Eskisehirspor nije briljirao. U 17 utakmica zabio je samo dva gola u polusezoni, a onda je ponovno poslužio kao dodatno sredstvo da klub dovede novog igrača. Fenerbahče ga je povukao s posudbe kako bi ga poslao u Trabzonspor i dodao 3.2 milijuna eura za napadača Gokhana Ünala.

Davali su novac i njega da dovedu novog igrača, a onda im se osvetio i spriječio ih da osvoje titulu

Ponovno otpisan, Yilmaz je vrlo lako mogao posumnjati u svoj put, ali dolaskom u treći od četiri najveća turska kluba njegova karijera je konačno krenula uzlaznom putanjom. Već u startu je imao velik razlog da bude sretan, jer je i u Trabzonu zatekao Selçuka Inana, a na njegov povratak samopouzdanja ogroman je utjecaj imao i trener Şenol Güneş. Riječ je o jednom od najvećih turskih stručnjaka svih vremena, onom koji je Tursku 2002. godine odveo do brončane medalje na Svjetskom prvenstvu.

Güneş je poznat kao trener koji izvlači maksimum iz igrača, posebno iz onih koji su upali u krizu. Tako je bilo i s Yilmazom. U Trabzonu je imao veliku minutažu i do kraja sezone 2009./10. nastupio je u 14 utakmica za klub, a najviše će pamtiti onu iz posljednjega kola u gostima protiv Fenerbahčea, koji se borio za titulu i trebao pobjedu da osvoji naslov. Yilmaz je zabio za konačnih 1:1, pomogao Bursasporu da osvoji prvo mjesto i zapaprio bivšem klubu koji ga je odbacio.

Taj gol iz današnje perspektive djeluje kao prekretnica njegove karijere. S nepune 24 godine iza sebe je ostavio najveće krize na terenu i krenuo pisati priču koja ga vodi prema statusu legende.

Tijekom dvije naredne sezone zabio je čak 51 gol u 60 ligaških utakmica za Trabzonspor, a sjajna forma pomogla mu je da se i nakon četiri i pol godine vrati u reprezentaciju Turske. Potom je iz Trabzona na ljeto 2012. godine za osam milijuna eura otišao u Galatasaray i u životopisu objedinio sva četiri najveća turska kluba.

Jedan igrač mu je bio najveća podrška. S vremenom je došao u rang Messija i Ronalda

Uz Didiera Drogbu, Wesleyja Sneijdera i vjernog prijatelja Selçuka Inana nastavio je briljirati. U 39 utakmica zabio je 32 gola u prvoj sezoni, od čega osam u Ligi prvaka, u kojoj je vodio klub do četvrtfinala. Takav golgeterski učinak u najjačem klupskom natjecanju bio je dovoljan za treće mjesto na listi strijelaca uz Lionela Messija i Thomasa Mullera, a ispred su ostali samo Cristiano Ronaldo (12) i Robert Lewandowski (10).

Igrama u Trabzonsporu, Galatasarayu i reprezentaciji Turske zaradio je nadimak Kralj, ali i dalje su ga pratile sumnje i kritike navijača.

"Ljudi me iz nekog razloga ne prihvaćaju. Govorili su da ne znam zabijati glavom, da sam stalno u zaleđu, da stalno padam, pričam sa sucima, stalno me kritiziraju. Uvijek će biti kritika, ali nekada je potrebna i podrška", govorio je tijekom prve sezone u Galatasarayu.

Ipak, nakon svega što je prošao u ranijoj fazi karijere, nije se osvrtao na negativne komentare. S Galatom je dva puta osvojio titulu prvaka Turske i u veljači 2016. godine prešao u kineski BJ Guoan. Iako je nastavio s impresivnom formom, njegova epizoda u Kini nije trajala dugo. Samo godinu i pol kasnije vratio se u Tursku, a bitnu ulogu u tome odigrala je suspenzija na pet utakmica zbog udaranja protivničkog igrača.

Povratak u Trabzonspor obilježile su ozljede, uglavnom lakše, ali učestale.Tada je do izražaja došao njegov karakter. Primjerice, u sezoni 2017./18. u pet različitih perioda bio je ozlijeđen i zbog toga je propustio osam ligaških susreta, ali je svejedno na kraju imao učinak od 23 gola i četiri asistencije.

Iz Trabzona je otišao u još jedan bivši klub - Bešiktaš. Tamo je također pokazao klasu nakon što je u prošloj sezoni u 25 nastupa zabio 13 golova i podijelio sedam asistencija.

Međutim, s klubom nije dogovorio novi ugovor i kao slobodan igrač je odlučio u završnoj fazi karijere konačno se okušati u nekoj od najjačih europskih liga. Imao je nekoliko ponuda i odabrao je Lille, kojem je trebao novi napadač nakon što je za 70 milijuna eura Victor Osimhen prešao u Napoli.

U 36. godini piše najbolje stranice karijere

Prvi odlazak u lige petice za bilo kojeg igrača je uvijek veliki skok, a pogotovo za nekog tko ima 35 godina. Ipak, za Buraka je najvažnije bilo da bude prihvaćen u novoj sredini. Trebao mu je neko poput Selçuka Inana, a u Lilleu je zatekao dva suigrača iz reprezentacije, Zekija Çelika i Yusufa Yazicija.

Iako je dovođenje Yilmaza izgledalo kao rizik, u francuskom klubu nisu tek tako donijeli takvu odluku. Znali su da je Yilmaz rođeni golgeter, što je pokazivao u posljednjih 10 godina, a osvojene titule i životni put ukazivali su da se radi o snažnom karakteru. Igrač takvih karakteristika bio je potreban Lilleovoj mladoj svlačionici. 

Skoro sva iskustva koja su tijekom njegove karijere zahtijevala strpljivost i ustrajnost Yilmaz je pokazao već u ovoj sezoni. U prva četiri kola nije zabio gol, a onda je u narednih šest ligaških utakmica zabio šest. Potom je od siječnja do ožujka zbog ozljede propustio čak devet utakmica, a onda je u preostalih osam postigao šest golova. 

Najvažniju ulogu odigrao je u pobjedi nad Lyonom u 34. kolu kada je Lille gubio 2:0, a Yilmaz zabio i s dva gola i asistencijom donio veliki preokret te doveo svoju momčad na korak do titule.

Turski napadač će u srpnju proslaviti 36. rođendan, a do tada ga čekaju dva susreta za prvaka Francuske i Europsko prvenstvo na kojem će kao kapetan predvoditi svoju zemlju. Bolji epilog pred kraj karijere teško je zamisliti, ali za Buraka je ključno da je on vjerovao u sebe i onda kada su svi mislili da ga čeka karijera propalog talenta.