DINAMO u četvrtak nastavlja svoj europski put. Na Maksimiru će protiv Betisa tražiti tri boda koja bi mu mogla biti dovoljna za prolazak među 24 najbolje momčadi u natjecanju. Nakon toga mu predstoje dva posljednja izazova polusezone, Slaven Belupo u gostima i Lokomotiva kod kuće.

Ovo ljeto obilježila je neviđena čistka Zvonimira Bobana. U klub je ušlo oko milijun igrača, a otišlo ih je još više. Nakon otprilike četiri mjeseca sezone Novog Dinama jasno je samo da će trebati više od jednog prijelaznog roka da se ova ekipa selektira i definira.

Neki igrači poput Gabriela Vidovića i Gonzala Villara, koji su bili projicirani prvotimci, odavno su na začelju klupe. S druge strane, igrači poput Arbera Hoxhe, Monsefa Bakrara i Mihe Zajca prometnuli su se u nositelje igre. Kao i u svakoj svlačionici, ima i onih koji praktički nisu dobili šansu. No, na tribinama Maksimira priča se samo o jednom, Robertu Mudražiji.

Miljenik tribina

Nemoguće se je sjetiti kada je neki igrač Dinama istovremeno uživao toliku ljubav navijača i imao tako zanemarivu ulogu u ekipi. Pomalo je nevjerojatno da igrač koji s 28 godina nije neka mlada senzacija dobiva podršku i pljesak cijelog Zapada kada izađe na zagrijavanje.

Nerijetko ćete naići na njegov dres među maksimirskom publikom, a razloge nije teško detektirati. Mudražija je prototip domaćeg dečka u kojega su se dinamovci zaljubili prije dvije sezone. Tada je od šest golova u sezoni tri zabio Rijeci i Hajduku, direktnim Dinamovim konkurentima u utrci za naslov.

Svoj status zapečatio je time što nikada nije skrivao ljubav prema plavom dresu, a na proslavi titule navijači su ga prepoznali na raskrižju nedaleko stadiona i počeli bacati u zrak. U eri nogometa u kojoj je sve veći broj stranaca u ekipi praksa, domaći dečki uživaju poseban sentiment, posebno od starijih navijača. Mudražija je postao simbol dinamovštine prije nego je odigrao ijednu jedinu utakmicu za klub.

Dolazak u krivi trenutak

Na pripremama je krenuo kao dio druge jedanaestorke. Odigrao je nekoliko odličnih utakmica u kojima je još jednom potvrdio da je po osjećaju za gol i snalaženjem u završnici među najboljim igračima lige. Dao je gol Radomlju, dva je zabio Ujpeštu i bilo je za očekivati da će prije ili kasnije dobiti šansu i u službenim utakmicama.

No, ne treba zaboraviti da se ova Dinamova momčad konstruirala bez njega u priči. Mudražija je bio transfer koji je odradila Dinamova prijelazna vlada, ona koja je preuzela sportski sektor sve do dolaska Zvonimira Bobana. Da stvar po Mudražiju bude gora, gotovo nijedna taktička i kadrovska odluka nije mu išla u prilog.

Dinamo je potrošio preko četiri milijuna eura na odštete za Villara i Vidovića, iz Njemačke je zgrabio Dejana Ljubičića, a Josip Mišić ostao je jedini preživjeli senator u sredini terena. K tome, u zadnjim danima prijelaznog roka u klub su stigli Miha Zajc i Ismael Bennacer pa je Kovačević imao nikada veći luksuz odabira igrača.

Još je jedan problem i to što je Dinamo "uklesao u statut" igru u 4-3-3 formaciji u kojoj prednost imaju šestice i osmice, dok desetke vrlo rijetko dobivaju šansu. Mudražija, iako ga se stalno reklamira kao veznjaka, zapravo je desetka koja postaje drugi napadač.

Najbolje funkcionira kada uz sebe ima fizički dominantnog napadača koji drži fokus obrane kako bi koristio svoju najveću kvalitetu, a to je ulazak iz drugog plana. No, to bi u praksi značilo da Dinamo igra samo s dva veznjaka, a to jako odudara od vizije i strukture kakva se u momčadi želi posložiti.

Dinamo ga je mogao iskoristiti

Dinamo u ovom trenutku ima puno kompletnije veznjake od Mudražije, koji mogu puno više dati u izgradnji napada u početnim fazama, kreaciji u sredini terena i držanju stabilnosti. Isto tako, Mudražija je mogao u određenim situacijama biti dobro rješenje.

Dinamova vezna linija krcata je metronomima, igračima koji savršeno razumiju nogomet i ritam utakmice, ali jako teško prebacuju napad u višu brzinu. Zbog toga (između ostalih razloga) Dinamovoj igri često fali doza nepredvidljivosti i divljine.

Nemoćni Dinamo, koji na oranici u Vukovaru ne može organizirano prići golu nego mora nabijati duge lopte, idealna je pozornica za igrače poput Mudražije, odrasle na blatu domaćih pašnjaka. U situacijama kada Dinamo lovi zaostatak i treba mu gol "ni iz čega", nema na klupi puno opasnijih igrača.

Krivo vrijeme na pravom mjestu

Kada se sve zbroji i oduzme, najpoštenije bi bilo reći da je Mudražija u Dinamu, što se njegove uloge u momčadi tiče, jednostavno krivi tajming. U velikoj rekonstrukciji momčadi i ozbiljnim taktičkim problemima njegov status nije ni u jednom trenutku bio prioritet. I to je, iz aspekta trenera, sasvim normalno.

Dugoročno je transfer Mudražije simptom jednog drugog trenda Proljećara koji je, čini se, na vrijeme zaustavljen. Dovođenje prototipnog dinamovca nije imalo pretjeranog smisla u ekipu koja je prije odlazaka Baturine, Kačavende, Vrbančića i Bulata i dalje bila krcata veznjacima.

Transfer Mudražije nije bio ništa drugo nego populizam i privremeno kupovanje mira kod navijača koji su usred loše sezone bijesnili na najlakše mete, strance koji otimaju kruh iz usta i minute iz kopački našoj djeci.

Na kraju, ni Dinamo ni Mudražija nisu imali ništa od ovoga transfera. Plavi su potrošili određeni novac na odštetu i plaću za vrlo dobrog SHNL igrača kojega nisu koristili, a Mudražija je ispunjenje dječačkog sna dobio na vjerojatno najgori način kojemu se nadao.

Naravno, situacija se može preokrenuti. Nije nezamislivo da Kovačević da Mudražiji šansu zbog akumulacije umora, kartona i ozljeda. I nije nemoguće da Mudražija iskoristi tu šansu i postane dio šire rotacije kakva se zagovara od početka sezone. Dotad je Mudražija sa svojim kvalitetama, manama i željama jednostavno čovjek na pravom mjestu u krivo vrijeme.