"REKAO sam majci da me ubije ako me voli."

Alergija na lijekove protiv bolova značila je da Roberto Baggio osjeća svaki od 220 unutarnjih šavova kojima su bili ponovno spojeni ligamenti desnog koljena i činilo se da je njegova nogometna karijera završena već na samom početku. Baggio je imao samo 18 godina kad je pretrpio prvu ozbiljnu ozljedu koljena. Bilo je to 1985. godine i upravo je pristao na transfer u Fiorentinu iz lokalnog kluba Vicenze u Serie B, ali rekli su mu da više nikad neće zaigrati, piše Planet Football.

Bilo je to prvi, ali svakako ne i posljednji put da ga otpisuju. Nakon što je prkosio liječnicima i vratio se nogometu prije nego je prošlo 18 mjeseci, obnovio je ozljedu ubrzo nakon dolaska u Fiorentinu, koja je ispoštovala dogovor da ga angažira unatoč strašnoj ozljedi, te se morao podvrgnuti drugoj operaciji. U prve dvije sezone u klubu upisao je samo pet nastupa u Serie A.

Kritičari su nastavili preispitivati Baggiovu umjetnost, dok je on usavršavao umjetnost rata. Kad se doimao najranjivijim, obično je bio najubojitiji. Kad se doimao savladanim, često bi bljeskom briljantnosti odlučio utakmicu. Kad je izgledalo da je svjetlost prigušena, vratila bi jednakim sjajem kao prije.

Nije mogao više od par utakmica po sezoni, ali...

Koljeno ga je nastavilo mučili kroz karijeru. Baggio će kasnije priznati da nije bio potpuno spreman više od tri ili četiri utakmice po sezoni, ali dvije sezone uoči Svjetskog prvenstva 1990. godine bile su senzacionalne. S talijanskim fantazistom u najboljem izdanju, podario je radost milijunima. Talijanski trijumf na Svjetskom prvenstvu 1982. nadahnut catenacciom učvrstio je uvjerenje da poletan nogomet nije nužno neophodan, budući da su nadahnuti ispadi Brune Contija bili jedina fantazija u toj momčadi. Stranci poput Platinija, Maradone i Zica davali su fantaziju u Serie A, ali Italija nije imala takve igrače još otkako se Gianni Rivera povukao.

Kvaliteta i raznolikost golova koje je Baggio postizao zacijelo su bili temelj razmišljanja izbornika Azeglija Vicinija kad ga je odlučio pozvati u reprezentaciju za Svjetsko prvenstvo. Bilo da se radilo o dolasku u kazneni prostor u pravo vrijeme, udarcima iz daljine ili njegovoj specijalnosti, driblinzima pored suparnika koji su odgovarali ragbijaškim prekršajima, Baggiov je repertoar bio opsežan. Vicini ga je pozvao uz zanimljivo upozorenje:

"Baggio je tempirana bomba za suparnika, ali to nije nužno u našu korist."

Neizbrisiv trag zamjene s klupe

Baggio je na tom Svjetskom prvenstvu ostavio neizbrisiv trag, postigavši najbolji gol turnira, ali njegova je uloga uglavnom bila svedena na zamjenu s klupe.

Najbolji na svijetu 

Još uvijek nije bio zvijezda. U to vrijeme Baggio je izazvao pažnju selidbom u Juventus. Fiorentina je bila prilično zadužena nakon nadogradnje stadiona prema standardima Svjetskog prvenstva kako bi mogla ugostiti utakmice reprezentacija i Juventus je zgrabio priliku. Torinska je momčad tada bila u padu, a domaće i europske trofeje osvajala su dva milanska kluba, Napoli, pa čak i Sampdoria. Očekivalo se da će Baggio preuzeti dres s brojem 10 kojeg je 80-ih godina nosio Michel Platini i da će vratiti slavu Juventusu.

Bila je ovo potpuno drukčija misija za igrača koji će uskoro nositi rep i dobiti nadimak Božanski repić. Ponovno se rodio novi Baggio. Ponekad je Baggiov sjaj njegove kvalitetne suigrače (Vialli, Paulo Sousa, Ravanelli, Möller...) gotovo svodio na sporedne uloge. Pokazivao je virtuoznost u čestim intervalima i često bez podrške dirigenta. Pogledati kompilaciju njegovih golova za Juventus, koliko god briljantni bili, nije dovoljno ako se ne uzme obzir kvaliteta tadašnjeg talijanskog nogometa, te momčadi i obrane s kojima se Baggio morao nositi. Dokaz je njegovog genija što je to uspio učiniti, ali unatoč tome što je osvojio Zlatnu loptu i bio proglašen europskim i svjetskim nogometašem godine, Baggio je prije Svjetskog prvenstva 1994. godine u Americi s Juventusom uspio osvojiti samo Kup UEFA-e. U to vrijeme Baggio je također bio stožerni igrač reprezentacije, u kojoj je morao izgurati Gianfranca Zolu, Roberta Mancinija i Bepea Signorija da bi dobio mjesto u prvoj postavi kod Arriga Sacchija.

Istini za volju, bio je to brak iz kompromisa, jer je Sacchi shvaćao Baggiovu briljantnost, pa si nije mogao priuštiti da ga izostavi iako se nije uklapao u njegov sustav presinga. Nakon što se Italija kroz slabu skupinu na gol-razliku provukla u osminu finala, Božanski repić napokon se ukazao kad je njegova momčad bila na rubu eliminacije protiv Nigerije. Postigao je pogodak za izjednačenje u posljednjim minutama, a potom realizirao i kazneni udarac koji je Italiji donio pobjedu.

Slika koju svi pamte 

Unatoč tome što je Italija bila podređena gotovo kroz cijelu utakmicu protiv Španjolske u četvrtfinalu, ponovno je Baggio bio igrač odluke. Potkraj utakmice u situaciji jedan-na-jedan svladao je vratara Andonija Zubizaretu i poslao Italiju u polufinale. Baggio je bio raspoložen protiv Bugarske u polufinalu i postigao dva pogotka u prvih pola sata, što je Italiji osiguralo plasman u
finale, ali se potom ozlijedio. U finalu protiv Brazila predvođenog Romarijom, Baggio nije blistao. Uslijedila je drama izvođenja jedanaesteraca, a Baggio je promašio udarac kojim je Brazil nakon 24 godine ponovno postao svjetski prvak. Slika Baggia s rukama na bokovima, pognute glave, obišla je svijet i ostala za povijest. Ikar talijanskog nogometa doveo je reprezentaciju blizu sunca, da bi potom izgorio.

Najgore je tek slijedilo. Unatoč tome što je bio u zenitu karijeru, novi trener Juventusa Marcelo Lippi nije smatrao Baggia okosnicom nove momčadi, umjesto njega povjerenje je ukazao mladom Alessandru Del Pieru, te Gianluci Vialliju i Fabriziju Ravanelliju. Ozljede i klupa utjecati negativno će utjecati na igrača koji je upravo zablistao na Svjetskom prvenstvu. Manje od 20 nastupa u početnoj postavi i osam golova bio je Baggiov doprinos u prvoj Juventusovoj tituli u deset godina. Juventusov napredak i Baggiov neizmjerni doprinos kao da su bili zaboravljeni i klub se želio riješiti zvijezde. Ponudili su svjetskom igraču godine novi ugovor s 50 posto manjom plaćom, što je bila jasna poruka. Među Baggiovim štovateljima bio je i AC Milan. Začudo, Juventus mu je dopustio da se pridruži glavnom suparniku.

Kombinacija dolazaka reprezentativaca (Baresi, Maldini, Albertini...) i angažiranje eksplozivnog Georgea Weaha, čiji će tempo i poduzetnost omogućiti Baggiu više slobode na terenu, stvorila je sjajnu momčad. Međutim, unatoč osvajanju Serie A prve sezone, odnosno otimanju iz ruku Juventusa, Baggiov neto doprinos pao je ispod standarda koje je postavio u svim sezonama, osim posljednje sezone u Torinu. I dalje je bilo trenutaka virtuoznosti koje su obilježile njegovu karijeru, ali bili su isprekidani. Bio je toga svjestan i sam Baggio. Činilo se da je ljutnja prevladala prethodno stanje zena koje je dosegnuo na vrhuncu u Juventusu.

Milanov uspjeh u Serie A više je bio posljedica nadahnuća ljetne prinove iz PSG-a, nego iz Juventusa. Baggio je u dvije sezone osvojio dva naslova s različitim klubovima, ali njegova uloga u osvajanju nije bila ključna. Nikad više nije osvojio scudetto. Tog ljeta, čovjek koji ga je doveo u Milano, Fabio Capello, otišao je put Real Madrida, a na klupi ga je zamijenio Oscar Tabarez.
Baggio je sezonu 1996./1997. započeo u dobroj formi zajedno s Weahom, ali rano ispadanje iz Lige prvaka, pad forme i slaba izdanja ljetnih prinova doveli su do otkaza Tabarezu. Naslijedio ga je bivši talijanski izbornik Sacchi.

"Osjećam se kao Ferrari kojeg vozi čuvar parkirališta", rekao je Baggio opisujući svoje ograničeno vrijeme u prvoj momčadi od tog trenutka. Pokazalo se da će to biti jedna od najgorih Milanovih sezona. Capello se vratio u Milan nakon samo jedne sezone u Madridu, ali potom je pustio Baggia da napusti klub bez odštete. U samo tri godine njegova je reputacija potonula, daleko više nego je zaslužio. Više nije bilo lakoće u njegovoj igri, ali ipak je u tri sezone osvojio dva naslova i pritom nije baš bio promatrač. No, s 30 godina Božanski repić ponovno je otpisan, ovaj put zauvijek.

Baggio je prešao u Bolognu, nakon što ga je u Parmi odbio Carlo Ancelotti, namjeravajući izboriti mjesto u reprezentaciji na Svjetskom prvenstvu 1998. U to vrijeme, činilo se to preambicioznim. Uz Del Piera, Zolu, Vierija, Inzaghija i Francesca Tottija, kome je trebao Baggio?

"Nogomet ima vrlo kratko pamćenje. Od onih koji trenutačno igraju, ja sam postigao najviše golova za Italiju, a jedva da sam zaigrao za reprezentaciju u posljednje tri godine", rekao je Baggio.

Baggio je u Bologni odrezao repić. Neki su u tom potezu tražili simboliku ponovnog rođenja, ali Baggio je objasnio:

"Nema posebnog razloga. Umorio sam se od repića i odlučio ga odsjeći"

Ne štuje bogove, a za milijune navijača je ostao bog 

U svakom slučaju, sezona 1997./1998. bila je jedna od najboljih u Baggiovoj karijeri. Iako više nije bilo solo prodora i pogodaka, pokazalo se da je Baggio u novom izdanju ubojitiji i učinkovitiji. I dalje je zračio smirenošću u posjedu lopte, a njegova sposobnost da djeluje na malom prostoru nije nestala. Igrajući dublje u napadu nego inače, Baggio je sklopio odlično partnerstvo s visokim Šveđaninom Kennetom Andersonom. Te sezone Baggio je postigao najviše pogodaka ikad u Serie A, nadmašivši Gabriela Batistutu i Del Piera koji su bili na vrhuncu. Genijalnost se vratila, s nekoliko fantastičnih lobova, slobodnih udaraca i driblinga oko vratara. Mnogi su se počeli zalagati za Baggiov povratak u Azzurre. Izbornik Cesare Maldini odlučio ga je povesti na Svjetsko prvenstvo, a Baggio je učinio točno ono što je naumio.

"Vjerujem da sam svu patnju pretvorio u nešto pozitivno", rekao je Baggio, kome je sada bio otvoren put brisanju bolnih sjećanja na SAD 1994. Italija je ispala u četvrtfinalu nakon izvođenja jedanaesteraca, ali Baggio se ipak iskupio. Potkraj prve utakmice Italije i Čilea, bio je dosuđen kazneni udarac. Bila je to prilika da se spasi bod i Baggiov prvi kazneni udarac za reprezentaciju
nakon onog dana na Rosebowlu u Pasadeni. Na zadovoljstvo sviju, osim dakako Čileanaca, Baggio je postigao gol. Više nikad neće zaigrati na velikom natjecanju, ali donio je barem malo utjehe. Baggio će sljedeće dvije sezone provesti u Interu gdje je tek na trenutke blistao, a potom se na četiri godine skrasio u Brescii. Njegovi su nastupi bili toliko dobri da je bilo apela da ga se pozove u reprezentaciju za Euro 2004., ali njegovo je vrijeme prošlo. Nakon nepreglednih ciklusa smrti i ponovnih rođenja, Baggio je nirvanu dosegnuo tek kad se povukao iz nogometa.

"Kad sam objesio kopačke o klin, kao da sam bio oslobođen", rekao je za Corriere dello Sport.

Baggio se danima nakon utakmica mučio s bolovima, a igrati gotovo 20 godina nakon što te kao 18-godišnjaka otpišu, svakako je bilo postignuće.

Za igrača koji je 1993. godine osvojio Zlatnu loptu (koji je dao na dražbu kako bi prikupio novac za pomoć postradalima u poplavi u Italiji 1994.), bilo je gotovo perverzno gledati koliko su ga puta zlobnici otpisivali. Ali ironija je u tome što je čovjek koji je odabrao religiju koja ne štuje bogove zapravo postao bog milijunima navijača širom svijeta. I danas je tako.