RONALDO NAZARIO (46) je u novom biografskom dokumentarcu "Fenomen: Uspon, pad i iskupljenje Ronalda" u produkciji DAZN-a progovorio o nizu kontroverzi i nepoznatih detalja iz bogate karijere. Povodom premijere filma dao je intervju za Marcu u kojem kaže: "U karijeri sam osvojio sve osim Lige prvaka, ali ne bih za nju mijenjao naslov koji sam osvojio na SP-u '94. iako na tom prvenstvu nisam igrao ni minute, zato što mi, kao i svakom Brazilcu, nema ništa bitnije od titule svjetskih prvaka u nogometu.

"Osvojio sam sve osim Lige prvaka, ali za nju ne bih dao ni svjetski naslov za koji nisam zaigrao"

Zato mi je svjetski naslov 2002. bez dvojbe najveći uspjeh u karijeri, posebno nakon svega što sam proživio na SP-u četiri godine ranije i svih tih godina: ozljede, poraz u finalu '98., napadaj koji sam preživio večer prije finala..." Ronaldo je zatim dobio pitanje na koliko posto je bio u tom finalu jer se zna da je jedva preživio spomenuti napadaj koji je dobio u snu i koji je izgledao kao epileptički.

"U finalu SP-a '98 sam bio na 100 posto iako sam noć prije preživio napadaj"

"Bio sam na 100 posto i toliko od sebe sam dao, a to radim na svakoj utakmici. Taj naš poraz 3:0 i moju lošiju igru ne treba mistificirati. Znate, nogomet je daleko jednostavniji od onog kako ga ljudi predstavljaju i što od njega rade. Jednostavno, tog dana Francuska je bila bolja od nas i mi smo morali to prihvatiti te učiti iz tog poraza."

Ronaldo je otkrio da ga je u drugoj polovici 90-ih, kada je imao niz teških ozljeda, oduševio Zinedine Zidane: "Uvijek sam ga nevjerojatno cijenio, još od našeg prvog susreta dok je on igrao za Juventus, a ja za Inter. Tada je počela naša veza puna uzajamnog štovanja i divnog odnosa. Međutim, to se sve svodilo na teren, van njega nismo se čuli ili družili.

"Ležao sam u bolnici, a onda je u sobu ušao Zidane i rekao mi nezaboravne riječi"

Zato me oduševilo što je napravio kada sam doživio drugu tešku ozljedu u karijeri. Završio sam u bolnici, operiran sam i Zidane me iznenadio kada me došao posjetiti kao prva osoba nakon članova moje obitelji. Sjeo je pokraj mene i rekao mi 'Samo hrabro, ozdravi što prije jer nogomet te treba'. Nakon toga smo srdačno pričali i neopisivo mi je značilo imati ga uz sebe u tako teškom životnom razdoblju."

U tom periodu Ronalda je pogodila depresija. U filmu o tome govori suigraču i prijatelju Robertu Carlosu. Marci je sad o tome rekao: "Već dvije i pol godine idem na psihoterapiju i sada daleko bolje shvaćam sve što mi se događalo i od čega sam sve patio. Morate, međutim, znati da sam ja dijete generacije u kojoj se sazrijevalo tako da te se kao dijete baci u džunglu. I to se moralo raditi bez ikakvog dramljenja.

"Godine psihoterapije pomažu mi pojmiti od čega sam sve patio"

Osvrćući se na to vidim da smo mi, nogometaši te generacije, bili izloženi ogromnom mentalnom stresu bez da smo za to bili pripremljeni. Osim toga, to se događalo na početku ere interneta, kada su informacije počele putovati do tada nevjerojatnom brzinom. U to vrijeme nije se uopće vodilo računa o mentalnom zdravlju igrača.

Danas svaki klub ima psihologa koji je svakodnevno na raspolaganju nogometašima, rade se njihove analize i ekspertize, tretmani... Igrače se prilikom praćenja zbog eventualnog dovođenja u klub procjenjuje i psihološki. U moje vrijeme nije bilo ničega od navedenog.

"Nogometaši moje generacije su strašno patili, ali svi smo se pravili da depresija ne postoji"

Nažalost, jer znalo se ne samo tada nego i daleko ranije da nogomet donosi ogroman stres, koji može odigrati ključnu ulogu na čovjekovo zdravlje i psihu do kraja života." Ronaldo ističe da se u njegovo vrijeme o ovom velikom problemu nije pričalo među nogometašima:

"Svi smo ga itekako bili svjesni, ali smo se pravili da ne postoji. Vladalo je apsolutno ignoriranje depresije u mojoj generaciji nogometaša. Mnogi od njih proživljavali su užasna razdoblja depresije zbog nedostatka privatnosti, slobode... Ti problemi bili su jako očiti, ali nitko nam nije nudio rješenja."