RUKOMET je brz, dinamičan i atraktivan dvoranski sport. Kad uzmemo u obzir i činjenicu da se utakmica može u samo nekoliko trenutaka promijeniti, a prednost ići s jedne na drugu stranu, uzbudljivost i neizvjesnost - naravno, kad igraju podjednako kvalitetne momčadi - zajamčene su.

Po svemu ovome rukomet bi trebao biti globalno puno popularniji nego što je. Ovaj sport se čak i rukometu tradicionalno naklonjenim zemljama poput Hrvatske prati uglavnom od siječnja do siječnja, kad su velika natjecanja, a i onda samo ako Hrvatska igra dobro. 

Rukomet se u posljednjih 15-ak godina značajno raširio, neke reprezentacije koje do jučer nisu znale ni pravila danas igraju sasvim pristojno, pa smo tako dobili Brazil, Portugal, Argentinu te sjevernoafričke zemlje koje su pokazale da mogu biti ozbiljni rivali i onima najboljima. Ipak, sve je to premalo da rukomet po popularnosti dođe i blizu nogometu, košarci ili tenisu. 

Zašto je to tako? Uglavnom zbog krutih, arhaičnih pravila, koja svjetska rukometna organizacija IHF tvrdoglavo ne želi mijenjati, a ako se i dogode neke promjene, one su uglavnom kozmetičke naravi.

Rukomet ima sličan problem kao i vaterpolo, a to je da gledatelji često ne znaju što im se upravo dogodilo pred očima i zbog čega su suci donijeli neku odluku. Na ovom SP-u smo vidjeli da su neke sudačke odluke bile nerazumljive čak i trenerima i igračima.

Ideje genija rukometa Vlade Stenzela

Ako u nogometu, koji je po pravilima drastično jednostavniji i u kojem gledatelji u 99 posto situacija mogu donijeti svoj zaključak o ispravnosti ili neispravnosti neke odluke, imamo golemih problema sa suđenjem, onda je prilično jasno zbog čega rukometu prijeti propast ako čelni ljudi tog sporta pod hitno ne unesu neke revolucionarne promjene. 

Vlado Stenzel, čovjek koji je kao izbornik Jugoslavije osvojio olimpijsko zlato 1972., a s Njemačkom svjetsko zlato 1978. i koji je jedan od najvećih rukometnih umova svih vremena, prije tri godine napisao je nekoliko značajnih inovacija koje bi, kako on kaže, "rukomet približile gledateljima, učinile ga lakšim za razumijevanje i učenje i samim time ga približile nogometu i košarci".

Stenzel je napisao 10 pravila, a mi ćemo se fokusirati na pet za koja mislimo da bi stvarno napravila puno u redefiniranju rukometne igre i njenoj aktualizaciji te popularizaciji.

PRAVILO BROJ 1 - NAPAD TRAJE 45 SEKUNDI

Ovim pravilom bi se napokon postiglo da ljudski faktor (suci) ima puno manji utjecaj na samu igru i nestao bi kontroverzni pasivni napad. Napad bi bio ograničen na čistih 45 sekundi. Vrijeme napada se broji od trenutka kad jedna od ekipa preuzme loptu. Sat se zaustavlja ako dođe do prekršaja, sedmerca, ako lopta izađe izvan terena ili ako je dosuđena kazna isključenja. Vrijeme od 45 sekundi mora biti vidljivo svima u dvorani - i igračima i gledateljima. 

PRAVILO BROJ 2 - FAUL U NAPADU (PROBIJANJE)

Probijanje je jedna od najkontroverznijih situacija u rukometu i nerijetko vidimo - naravno, ako nije očigledna situacija - da suci za gotovo istu stvar donose sasvim različite odluke. Za isti kontakt nekad se sudi faul u napadu, nekad faul u korist napadača, a nekad se čak i dosudi kazna od sedam metara.

Prema ideji hrvatskog stručnjaka faul u napadu bi se sudio samo u situacijama u kojima napadač aktivno koristi ruke, gura ili drži braniča kako bi ga lakše prošao. Prema ovim pravilima sucima i gledateljima bilo bi puno lakše prepoznati kada se dogodio prekršaj u napadu. 

PRAVILO BROJ 3 - VRATAR VIŠE NE MOŽE BITI EKSTRA IGRAČ U NAPADU

U slučaju da vratar nema kontrolu nad loptom nakon obrane, a lopta napusti njegov prostor od šest metara, dopušteno mu je izaći izvan svog prostora, uzeti loptu i dodati je suigraču. Nadalje, vratar smije aktivno sudjelovati u obrani kontre protivničke momčadi. Ako vratar presiječe dodavanje protivničke momčadi i zadrži loptu, ima pravo na jedno dodavanje suigraču.

Drugi dodir s loptom kaznio bi se sedmercem za protivnika. Ovim pravilom može se postići da vratar više ne može sudjelovati u napadu, odnosno više ga se ne bi moglo mijenjati za igrača u polju. Ovo pravilo dopušta momčadi koja se brani više taktičkih varijanti i više ne bi bilo napada 7 na 6.  

Zaživi li ovo pravilo, neće se više moći zabijati golovi na praznu mrežu, što se pokazalo neatraktivnim gledateljima. Akcije kojima vratar sprječava protunapad su učinkovite i mogle bi uzbuditi publiku i unijeti dinamiku u igru.

PRAVILO BROJ 4 -  SEDMERAC MORA IZVESTI IGRAČ NA KOJEM JE FAUL NAPRAVLJEN

Kazneni udarac mora izvesti onaj igrač na kojem je počinjen faul, a ako je ozlijeđen (to mora potvrditi liječnik), neće se moći vratiti u igru idućih pet minuta. Tada trener može izvršiti zamjenu po želji za izvođenje sedmerca. Ovim pravilom postiže se veća motivacija za svakog igrača, a kvaliteta nekog igrača više neće biti vrednovana samo po broju postignutih golova.

Postiže se veća igračka motivacija, kako u samoj igri tako i na treninzima. Trening postaje zanimljiviji jer svaki igrač mora trenirati i poboljšati svoje vještine šutiranja sedmeraca. S druge strane, golmanu se daju veće šanse da obrani sedmerac.

PRAVILO BROJ 5 - IZVOĐENJE DEVETERCA NAKON ISTEKA VREMENA

Deveterac se na kraju prvog poluvremena i na kraju utakmice može izvesti izravnim udarcem ili nakon jednog dodavanja suigraču. Obrana mora biti unutar devet metara, a napadači izvan devet metara se mogu slobodno kretati. Obrambeni igrači moraju biti udaljeni tri metra od lopte i mogu se kretati unutar prostora od devet metara.

Dopušteni su samo udarci izvan linije od devet metara. Ovim pravilom bi se postiglo da posljednji udarac ima puno veću važnost i mogućnost za postizanje gola.