NOGOMET u svijetu nacija i nije toliko sporedna stvar.

U seriji tekstova Hrvoja Petrovića, autora stranice Imaginary Football History (ifh.world), predstavljamo sudionike Svjetskog prvenstva 2018. putem povijesnih priča o temeljnim nacionalnim simbolima reprezentacija - dresu, grbu i himni. Odmah ćemo vas razočarati: Modrić nije potomak plemena Hrvata, kao ni Salah antičkih Egipćana. 

Suprotno prevladavajućem mišljenju, nacija nije nekakav drevni ili prirodni fenomen nego je ona društvena, politička, ekonomska i kulturna konstrukcija nastala ljudskim djelovanjem tijekom 19. i 20. stoljeća, kako elita tako i puka. Najprikladnije je možda možemo opisati izrazom ''zamišljena zajednica'' koja, svjesna svog postojanja, posjeduje ili traži svoja politička i društvena prava te kontrolu određenog područja.

Upravo je nogometna reprezentacija vrlo važna za konstruiranje nacionalnog identiteta. Osim što oblikuje svijest o pripadnosti i razlikovanju od drugih, jasno odvajajući nas od njih, zamišljena zajednica sačinjena od milijuna ljudi čini se stvarnijom kada je predstavlja jedanaest osoba s imenima. Istovremeno, boje njene sportske opreme i grb na prsima obično su izvedeni iz elemenata nacionalne zastave ili nacionalnog grba koji, uz himnu, predstavljaju tri temeljna simbola kojima nacija objavljuje svoj identitet. Tekst koji slijedi nije samo priča o simbolici dresa, grba i himne kao takvih. Stavljajući ih u kontekst vremena u kojem su nastali, nudi se sažet prikaz povijesti svake nacije i nacionalne države kao konstrukcija modernog doba.

Danas objavljujemo profil Rusije i njezinih obilježja. 

Samoproglašeni nasljednici Rimskog Carstva

Dvoglavi orao na grbu ruske reprezentacije izveden je iz državnog grba, a svoje porijeklo vuče iz vjerovanja moskovskih vladara i kasnije ruskih careva kako su oni, nakon pada Carigrada ili Drugog Rima pod Osmanlije (1453.) pravi nasljednici propalog (Istočnog) Rimskog Carstva (ili Bizanta), koje je u svom grbu imalo spomenutu životinju.

Moskovska kneževina nastala je u drugoj polovici 13. stoljeću, u razdoblju kada je labava federacija mnoštva slavenskih kneževina, tzv. Kijevskom Rus' ili Zemljom Rus', priznavala vrhovnu vlast azijskih Tatara. Usput rečeno, termin Rus nije značio da su stanovnici tadašnje federacije bili Rusi u današnjem nacionalnom smislu nego je njim lokalno stanovništvo nazivalo utemeljitelje federacije iz 9. stoljeća, varjaške knezove (iz Skandinavije), a budući da su se ubrzo i oni sami slavenizirali i da su Slaveni ulazili u njihovu vojsku, Rus će postati oznaka za sve stanovništvo te države. Moskva je prije formiranja vlastite kneževine bila dio kneževine Vladimir-Suzdal, a prekretnica u njenom usponu bit će početak 14. stoljeća kada je tatarski kan moskovskom knezu i njegovim nasljednicima priznao titulu velikog kneza, oduzevši je Kijevu, kao i pravo da uz pomoć svojih posrednika skuplja poreze za Tatare u svim kneževinama. U 15. stoljeću vojnom silom uspjeli su se osloboditi tatarskog jarma i krenuti u ofenzivu, tj. okupljanje preostalih kneževina Zemlje Rus.

Ruska pravoslavna crkva se nakon pada Carigrada (1453.) pod islamsko Carstvo nameće kao novo uporište pravoslavne vjere. Istovremeno, knez Ivan III. Vasiljević (vl.1462.-1505.) počinje svoju zemlju smatrati nasljednicom propalog Bizantskog Carstva, Moskvu Trećim Rimom, a sebe skupljačem ''svih zemalja Rus'' i nasljednikom Kijevske države. U razdoblju od 14. st. do sredine 16. st. Moskva je osvojila susjedne kneževine Vladimir, Suzdal, Novgorod, Smolensk i Ryazan. Vjernost snažnoj državi se održavala zbog straha od vanjskih osvajača, što će u konačnici imati veliki utjecaj na razvoj ruskog identiteta među njihovim pripadnicima.

Nogometni grb sadrži i konjanika koji ubija zmaja. I dok se konjanik u grbu moskovskih vladara nalazio još od 14. stoljeća, zmaj će mu se pridružiti stoljeće kasnije. Ali tek nakon što se Ivan IV. Vasiljević zvan Grozni (vl.1533.-84.) proglasio carem Rusije (1547.) oni će se u grbu međusobno početi kombinirati s dvoglavim carskim orlom. On je, između ostalog, proširio granice svoje države do Donjeg toka Volge i Dona, koje su kontrolirali Kozaci, i nastavio prodirati prema Sibiru. Time će nekadašnja Moskovska kneževina prerasti u golemo euroazijsko carstvo. Istovremeno, sredinom 16. stoljeća osvajačke težnje Moskve okreću se u smjeru Baltika budući da Rusi nisu posjedovali luke. Tada započinju i njeni sukobi s tamošnjim silama, raznim viteškim redovima, Poljsko-Litavskom Unijom te Švedskom. U unutarnjoj politici je car sustavno slamao otpor nezavisnih velikaša i, pogubivši ih na tisuće, prisvojio njihovu zemlju te je podijelio svojim ljudima - opričnikima - velikašima u službi koji drže zemlju doživotno. Također, tijekom 17. st. dolazi i do odvajanja ruskog patrijarha i Crkve od grčkog pravoslavlja, što će ujedno utjecati i na stvaranje ideje o Rusiji kao božjoj odabranici te Rusima kao braniku pravog kršćanstva, kako od zapadnog kršćanstva tako i od pogana.

Go West

Elementi bijele, plave i crvene boje na ruskoj reprezentativnoj opremi izvedeni su iz nacionalne trobojnice koja je kao takva kreirana na prijelazu iz 17. u 18. st. u vrijeme cara Petra I. Romanova (vl.1672.-1725.) znanog i kao Petar Veliki. Stvaranje nove zastave izravna je posljedica Petrovog otvaranja prema Europi. Prema najvjerodostojnijoj teoriji, ruska trobojnica je inspirirana onom Nizozemske koju je uočio kada se počeo zanimati za gradnju brodova u europskom stilu, točnije po modelu amsterdamske fregate. Doduše, Petar je odlučio izmijeniti redoslijed pa su boje navodno poredane po prioritetima: bijela simbolizira Boga, plava kralja, a crvena narod i/ili zemlju. Ipak, ona tada nije bila nikakva ruska zastava u suvremenom nacionalnom smislu tog pojma. Ispočetka je služila kao zastava na ruskim trgovačkim brodovima.

Rusija se u njegovo vrijeme počela odmicati od elemenata tatarske baštine. Impresioniran kulturnom nadmoći Zapada, Petar se upustio u proces prisilnog pozapadnjavanja pri čemu je mijenjao velik dio dotadašnje ruske tradicije. U književnosti, kao i na dvoru, dolazi do poplave njemačkog i francuskog kulturnog utjecaja, a još u 19. st. mnogi će aristokrati govoriti francuski. Najveći simbol cijelog procesa bilo je osnivanje nove prijestolnice - Sankt Peterburga ili Petrograda, na obalama Baltika - koja je trebala zamijeniti Moskvu i njezine srednjovjekovne i vjerske asocijacije. Istovremeno, smatralo se da je Petrograd predstavljao realizaciju ruske misije o Trećem Rimu, ideje koja će ruske vladare pratiti kroz cijelu povijest. Petrove reforme pretvorile su Rusiju u veliku silu, ali i uvele duboku podjelu u rusko društvo i kulturu. Plemstvo se tijekom 18. st. sve više pozapadnjavalo udaljujući se sve više od svećenstva, trgovaca i seljaštva koji su ostali vezani za tradicionalnu kulturu. Što pod njegovom vlašću, što pod njegovim nasljednicima u 18. st. - osobito Katarine Velike - Rusija se silno proširila, osvojivši duž Crnog mora područja istočno od Sibira te veći istočni dio Poljsko-Litvanske države, koja će diobom teritorija njenih susjeda i nestati do kraja 18. st.

Pretvaranje višeetničke i višejezične države u nacionalnu

Iako kreirana još krajem 17. st., trobojnica je ruska nacionalna zastava postala tek u drugoj polovici 19. st. kada je ovlaštena za uporabu na kopnu, odnosno u doba sve većeg prestiža ideje nacije i nacionalne države što je zahvatilo tadašnju Europu. Od početka 18.st. službeno carsko obilježje je bio crni dvoglavi orao na žutoj podlozi. Iz nje je sredinom 19.st. izvedena i carska trobojnica (crno-žuto-bijela) koja je predstavljala cijelo euroazijsko Rusko Carstvo. Ipak, među ruskim nacionalistima nije bila popularna poput bijelo-plavo-crvene trobojnice.

Također, njene su boje inspirirale brojne slavenske nacionalne pokrete (Slovake, Slovence, Srbe, Hrvate, dijelom i Bugare) u kontekstu panslavenskog pokreta - odnosno političke i kulturne suradnje nastajućih slavenskih nacija s ciljem obrane od dominirajućih njemačkih, mađarskih ili turskih elemenata u društvu. U jednoj takvoj (nerealiziranoj) političkoj opciji Rusija treba stati na čelo svim slavenskim narodima, a takva će ideja osobito zaživjeti među pravoslavnim stanovništvom. Rusija u ime panslavizma u svojoj vanjskoj politici, osobito u ratovima s Osmanskim Carstvom, a za ostvarenje svojih geostrateških ciljeva - prije svega zauzimanje Istanbula i tjesnaca. Oslobođenje Carigrada bilo je povezano i s višestoljetnom misijom Moskve kao Trećeg Rima. Često je tijekom 19. st. svrha isticanja nacionalnog identiteta bila uopće stvoriti ga, pa tek onda da ga se prizna od strane drugih. Rusija je uvijek bila višeetnička i višejezična država, prije nego nacionalna.

Rani nastanak Ruskog carstva, puno prije procesa konstruiranja ruske nacije, orijentiranost države na kopneno širenje i visoki nivo međusobnih kulturnih utjecaja i asimilacije između osvajača i osvojenih do određene su mjere zamaglile razlike između carskih pristaša i naroda kojima je on vladao. Razlikujući se od nacionalizama ostalih imperijalnih nacija, ruski nacionalni identitet se počeo konstruirati slično kao u kolonijalnim i postkolonijalnim društvima Azije i Afrike, gdje je nacionalizam također bio jačao kao posljedica razlikovanja od Zapada. Moskva je sredinom 19. st. doživjela velik kulturni procvat. Počelo se predstavljati stari ruski glavni grad u kontekstu oživljavanja nacionalne tradicije, nasuprot kozmopolitskog carskog Petrograda pod zapadnjačkim utjecajem. Također, mnogi su ruski intelektualci predstavljali jezik kao ujedinjujući faktor bezbrojnih etničkih i društvenih grupa u Carstvu. Pod dinastijom Romanov je poistovjećivanje ruskog i pravoslavnog bilo teoretski apsolutno. Kako je carizam poprimio rusificirajući nacionalistički oblik, ono je dovelo do stvaranja brojnih nacionalističkih pokreta  među kojima su se poklapali zahtjevi za autonomiju i za jezik i kulturu (Poljaci, Ukrajinci, Finci itd). Ruski povjesničari su Ukrajince i Bjeloruse jednostavno ubrajali u rusku naciju, opravdavajući takvu praksu etničkim i jezičnim sličnostima te navodnim zajedničkim porijeklom Rusa s ostalim istočnim Slavenima u carstvu.

Borba za Kijevsku Rus'

Uz glorificiranje oslobađanja od Tatara i Moskve kao Trećeg Rima, ruski nacionalni ideolozi su postali opsjednuti kontinuitetom tj. traženjem legitimnih predaka. Kako bi dokazali vlastita etnička, državna i povijesna prava na vlastitu državu, oni su, kao i svi drugi nacionalni ideolozi u Europi, postali zaraženi projiciranjem suvremenog nacionalnog identiteta na srednjovjekovno razdoblje. Tako su, u borbi s ukrajinskim nacionalnim ideolozima, počeli svojatati Zemlju Rus ili Kijevsku Rus kao legitimnu prethodnicu Moskovske kneževine, odnosno carske Rusije. U prošloj stvarnosti spomenuta politička tvorevina niti je bila ruska, niti ukrajinska u nacionalnom smislu jer Ni Rusi, ni Ukrajinci ni Bjelorusi tada nisu još postojali, samo istočni Slaveni – a i to je bila izmišljena lingvistička oznaka.

Termin Rus' nije bila etnička oznaka, već je ona podrazumijevala ljude što su se nalazili pod vrhovnom vlašću Rus' dinastije. Jednostavno je bila labav savez raznih kneževina, srednjovjekovno društvo pod snažnim kulturnim utjecajem Pravoslavne crkve. Pa ipak, s termini Rus' i Rusija, odnosno Zemlja Rusa i Ruska zemlja su korišteni kao sinonimi, čime se ujedno isključivalo Ukrajince i Bjeloruske iz istočnoslavenske povijesti. Kijevska Rus je uključivala, između ostaloga, skandinavske, slavenske, ugro-finske i turkijske elemente. Potonji su na primjer tada obuhvaćali veći dio moderne Ukrajine. Potonji su na primjer tada obuhvaćali veći dio moderne Ukrajine. Međutim, bez obzira hoće li netko vjerovati u povijesni kontinuitet između Kijevske Rus i Moskovske kneževine kao njene nasljednice, činjenica je da se povijest Moskovske kneževine. Ista stvar vrijedi i za sve ostale moderne europske nacionalne države koje se, s većom ili manjom dozom iskrivljavanja prošlosti, pozivaju na višestoljetni kontinuitet postojanja putem određene srednjovjekovne tvorevine.

Neprežaljeni SSSR

Današnja himna Rusije postala je službenom tek na samom kraju 20.st., odnosno početkom predsjedničkog mandata Vladimira Putina, kada su uostalom i napisani njeni stihovi. Glazba i pojedini stihovi su preuzeti od himne bivšeg SSSR-a, kolokvijalno zvane Neraskidivi Savez.

Na ruševinama Ruskog Carstva (1917.), komunisti su ubrzo utemeljili Savez Sovjetskih Socijalističkih Republika (1922.-1991.) s Moskvom kao glavnim gradom. SSSR su činile brojne republike, iako je u stvarnosti bila centralizirana država. S vremenom se postupno uvodi pojam ''sovjetski narod'' – kojim se naglašava prednost jedinstva njenih državljana nad nacionalnim razlikama. Sovjetska strategija zanimljiva je kombinacija rusifikacije neruskih naroda, ali ne u ime ruskog nacionalizma. Ruski kadrovi dominirali su partijskim

Politbiroom i državnim aparatima, a ruski jezik u svim školama, potiskujući ostale nacionalne jezike. Međutim, ni ruskoj naciji također nije dozvoljeno izražavanje nacionalnih težnji neovisnih o službenoj komunističkoj ideologiji. Primjerice, Ruska Federacija bila jedina sovjetska republika bez vlastite himne.

SSSR se raspao krajem 1991. godine. Još od raspada SSSR-a, Rusi su se osjećali sve nesigurnijima u vezi svog nacionalnog i kulturnog identiteta, a ona se možda najjasnije očitovala u nedostatku stihova u novoj  nacionalnoj himni. Većini se ruskih građana, osobito starijim generacijama, nije sviđala stoga su poduprli ideju predsjednika Putina za ponovnim odabirom Neraskidivog saveza. To je ujedno pokazalo da se mnogi Rusi danas radije sjećaju sovjetske ere nego razdoblja Rusije u godinama nakon raspada SSSR. Desetljeća, a u nekim slučajevima i stoljeća iskustva zajedničkog života u istoj državi poslužio je kao temelj za obnovu multietničke države unutar granica bivšeg SSSR.

Službeno, ruska vlada predstavlja novu himnu kao simbol zajedništva među stanovništvom Rusije i odavanje počasti povijesti. S druge strane, može se nagađati kako je Putin ponovno uveo melodiju himne bivše države iz nekoliko razloga. Kao prvo, Putin je možda pokušavao obnoviti aspekte sovjetskog sustava kojima se divio i s kojima je bio dobro upoznat radeći u Savezu sigurnosne službe (FSB), nasljedniku KGB-a. S obzirom na to da je ostala popularna među većinom stanovnika, s njenom ponovnom aktivacijom jačala je i popularnost Putina, kao i nove ruske države. Kao treće, ekonomska kriza devedesetih je izazvala veliku nezaposlenost među srednjom klasom stoga je melodija nekad moćne ekonomske države trebala djelovati umirujuće u vremenu ekonomske nestabilnosti. Putin je namjeravao ujediniti sve ruske građane putem ponovno usvojenog sovjetskog simbola. Iako, s druge strane, bilo je naravno i onih koji nisu bili oduševljeni ovakvim potezom jer, bez obzira na podsjećanje na ''najbolje dane Rusije'', mnoge je ona asocirala i na brutalnost Staljinova režima.

O AUTORU: 

Hrvoje Petrović, Osječanin s diplomom iz povijesti i pedagogije. Odgajatelj u SOS Zajednici mladih Osijek i autor povijesno-nogometne web stranice Imaginary Football History'
Fan He-Mana, kluba gdje igra LeBron i Letećeg odreda. 

Fernard BRAUDEL, Civilizacije kroz povijest, Zagreb, 1990.,451

Katia Dianina . ''The return of history: Museum, heritage, and national identity in Imperial Russia''. Journal of Eurasian Studies 1 (2010) 111–118

Felipe FERNANDEZ-ARMESTO, Narodi Europe, Zagreb, 1997.

Grupa autora, Povijest: Humanizam i renesansa, doba otkrića, knjiga VIII., Zagreb 2008.

Grupa autora, Povijest: Počeci novog doba (16. stoljeće), knjiga IX., Zagreb 2008.

Grupa autora, Povijest: Razvijeni srednji vijek , knjiga VII., Zagreb 2008.

Charles J. Halperin ''Rus', Russia and National Identity''. Canadian Slavonic Papers, Vol. 48, No. 1/2 (March-June 2006), 157-166

Eric J. HOBSBAWM, Nacije i nacionalizam, Zagreb, 1993.

Jerzy HOLZER, Komunizam u Europi : povijest pokreta i sustava vlasti, Zagreb, 2002.

Vjeran KATUNARIĆ, Sporna zajednica : novije teorije o naciji i nacionalizmu, Zagreb 2003.

Andrey Korenevskiy. ''Russia's Byzantine Heritage: The Anatomy of Myth''. The New Pat, No.1, 2016., 62-79.

M. Kotljar, V. Kravčenko, V. Holodnyc'kyj,. L. Kovpak: Rus’, Rusy, Rusyni u: Zakarpats'ka Ukrajina: povijest – tradicija – identitet (Priredio Jevgenij Paščenko, Zagreb: Hrvatsko-ukrajinsko društvo, 2013.

Taras Kuzio, ''Theoretical and Comparative Perspectives on Nationalism: New Directions in Cross-Cultural and Post-Communist Studies'', ibidem Press, 2007.

Dmytro NALYVAJKO: Kijevs'ka Rus'i Zapadna Europa u: Zakarpats'ka Ukrajina: povijest – tradicija – identitet (Priredio Jevgenij Paščenko, Zagreb: Hrvatsko-ukrajinsko društvo, 2013.

Duško SEKULIĆ, Sukobi i tolerancija : o društvenoj uvjetovanosti nacionalizma i demokracija, Zagreb, 2004.

Vera Tolz (1998) Forging the nation: National identity and nation building in post‐communist Russia, Europe-Asia Studies, 50:6, 993-1022

''Byzantine flagsa and insignia'', https://en.wikipedia.org/wiki/Byzantine_flags_and_insignia;

 ''Coat of Arms of Russia'', https://en.wikipedia.org/wiki/Coat_of_arms_of_Russia

''Flag of Russia'', https://en.wikipedia.org/wiki/Flag_of_Russia

Imogen Wade, ''The Russian National Anthem and the problem of the National Identity in te21st Century'' https://web.archive.org/web/20160923021434/http://www.gbrussia.org/reviews.php?id=163

''List of Russian Flags'', https://en.wikipedia.org/wiki/List_of_Russian_flags

''panslavizam'', http://www.enciklopedija.hr/natuknica.aspx?id=46465

''Russian nationalism'', https://en.wikipedia.org/wiki/Russian_nationalism

''State Anthem of the Russia Federation'', http://national-anthems.wikia.com/wiki/State_Anthem_of_the_Russian_Federation