NAKON 11 godina izbivanja "Sinjski dijamant" Ante Vukušić vratio se u hrvatski klupski nogomet i potpisao za Varaždin. Igrač kojeg se najviše pamti kao mladu nadu Hajduka koja u nastavku karijere nije ispunila očekivanja te po legendarnom golu Anderlechtu na Poljudu promijenio je niz klubova.

Pescara, Lausanne, Beveren, Greuther Fürth, Tosno, Olimpia Grudziadz, Krško, Olimpija, FCSB, Messina, Tuzla City i Kolubara, bile su njegove stanice između Poljuda i ambicioznog prvoligaša Varaždina, koji je u prošloj sezoni opravdao taj status. U intervjuu za Index Vukušić se prisjetio ključnih trenutaka karijere.

Kako je došlo do povratka u HNL odnosno angažmana u Varaždinu?

Imao sam ponuda od više domaćih klubova, ali nakon savjetovanja s menadžerom odlučio sam se za Varaždin. Tu sam sada već skoro mjesec dana i siguran sam da sam donio dobru odluku. Prije nego što sam potpisao, preko igrača koje poznajem raspitivao sam se o klubu i svi su imali samo riječi hvale.

Predsjednik Vitez i sportski direktor Šafarić predstavili su mi njihov projekt, koji mi se svidio. Mislim da je Varaždin odlična prilika za mene i da možemo napraviti puno kao ekipa. Zadovoljni smo pripremama i sviđa mi se napadački nogomet na kojem trener Mario Kovačević inzistira. Bilo bi sjajno ponoviti rezultat iz prošle sezone, ali bit će izazovno, prvenstvo je sada značajno kvalitetnije nego prije 10 godina.

Vratimo se na početak. Kako je počeo Vaš nogometni put u rodnom Sinju?

Kao i svaki klinac koji je igrao nogomet u Sinju, počeo sam u Junaku. U mom djetinjstvu su se djeca puno više družila uz balun nego danas. U Junaku sam dospio do kadeta s kojima smo igrali ligu protiv Hajduka, Šibenika, Zadra i ostalih.

Imali smo dobru generaciju u kojoj je već ranije Mario Tičinović otišao u Hajduk. Bio sam dobar i upao sam u oči skautskoj službi Hajduka koja je pratila dalmatinske talente. Sjećam se utakmice u Sinju na kojoj sam Hajduku dao dva gola i Vilson Džoni je nakon toga stupio u kontakt s mojim starim i nagovarao ga da me dovede u Hajduk.

Nije nam bio cilj da odem u Hajduk pošto-poto kao što to gledaju neki roditelji danas. Rekao sam da ću ići ako neću biti samo broj. Tražio sam da igram koliko zaslužujem i kada su mi dali riječ, odlučio sam doći. U prvoj juniorskoj sezoni dao sam 20 golova u najvišem rangu. Sve je išlo svojim tokom bez velikih problema u mlađim danima.

Krajem sezone 2008/09. dobivate poziv od Ante Miše, trenera prve ekipe?

Tako je, nisam još imao 18 godina. Bližio se kraj sezone i zajedno s ostalim najboljim juniorima priključen sam prvoj ekipi na treninzima. Nakon toga sam debitirao protiv Croatije Sesvete. U zadnjem kolu igrali smo s Dinamom i Miše mi je rekao da ću igrati.

Rezultat je bio nebitan i bio je plan da na ljeto nakon priprema odem na posudbu gdje ću igrati u kontinuitetu. Međutim, ušao sam drugo poluvrijeme protiv Dinama i zabio gol. Poveli su me na pripreme i na njima sam postao prva špica i to sam ostao do kraja boravka u Hajduku.

Jeste li imali tremu uoči debija protiv najvećeg rivala?

Naravno, kao i svakom momku koji igra nogomet iz Dalmacije, cilj mi je bila prva ekipa Hajduka. Normalno da sam imao tremu i bio sam pod dojmom, ali kad dođeš na teren i probiješ led, sve bude lakše. Dobro se sjećam gola, izašao sam jedan na jedan, Butina je branio, ali sam mirno plasirao loptu.

Iduća sezona je bila teška, ispadanje od Žiline i puno promjena trenera, ali na njenom kraju na klupu je došao legendarni Špaco. Kakav je bio vaš odnos?

Svi znamo koliko je Špaco značio ne samo Hajduku nego cijelom hrvatskom nogometnu, u malom prstu je imao ogromno znanje. Od početka mi je govorio da ću igrati i u svakom trenutku je stajao iza mene, pružao mi je šansu, a ja sam to povjerenje vraćao.

Braća Sharbini su stigla u Hajduk kao najveći transfer kluba i svi znamo što su tada predstavljali, ali kod Špace sam ja igrao više od Ahmada. Iskoristio sam šansu dobrim golovima i igrama, a na kraju je došao i transfer koji je klubu puno značio. Špaco je znao biti motivator i zabavljač. Nikome s njim nije bilo dosadno, ni igračima ni novinarima. Njegovi treninzi su bili naročito pomno isplanirani i imali su smisao.

Pod Špacom je Hajduk 2010. posljednji put igrao grupnu fazu nekog europskog natjecanja. Vi i Senijad Ibričić bili ste najbolji strijelci ekipe, a Vašu karijeru su te utakmice u Europa ligi i obilježile. Naročito ona protiv Anderlechta. Pretpostavljamo da je se rado sjećate?

Sigurno. To mi je najdraži gol i najdraži trenutak karijere. Komentator Drago Ćosić ga je još dodatno začinio. Poljud je bio krcat, na stadionu je bilo 35.000 ljudi. Neki su već krenuli prema izlazima, gužve su bile nenormalne. Praktički u zadnjoj sekundi zabio sam za pobjedu, stadion je eksplodirao. Ovi koji su ranije izlazili krenuli su se vraćati. Ludnica. 

Ostao mi je nadimak od te utakmice i znam da je se mnogi navijači rado sjećaju. Šteta što Hajduk od tada nije igrao grupne faze. Mislim da naša generacija nije bila dobra poput današnje, iako je imala sjajnih igrača. Nadam se da to neće još dugo ostati Hajdukova posljednja europska sezona.

Imao sam 20 godina i sjećam se fenomenalne atmosfere u gradu. Kad god bih izašao do grada na kavu, to bih osjetio. Ta godina u kojoj smo igrali Europu mi je ne samo najbolje razdoblje karijere nego i života koje me obilježilo.

Istog ljeta ste osvojili svoj prvi i jedini trofej s Hajdukom. Kup u finalu na dvije utakmice protiv Šibenika, a u drugoj ste bili i strijelac?

Tih godina Dinamo je bio vrlo dominantan i nije bilo lako osvojiti išta. Jako mi je drago da smo uzeli taj Kup, nakon toga smo imali doček na Rivi. Svi znamo kakva je ludnica kada Hajduk nešto osvoji. Godinu dana kasnije bila je velika fešta za 100. rođendan kluba. Imao sam osjećaj da su hajdukovci iz cijelog svijeta taj dan u Splitu.

U drugoj polovici Vašeg seniorskog mandata u Hajduku klub je upao u financijske problema iz kojih se izvukao tek prelaskom na članski model upravljanja. Kako su igrači to podnosili? Ponekad plaće nisu stizale mjesecima?

Bilo je teško. Jedno vrijeme čak nismo imali dresove na pripremama, nego smo prijateljske utakmice igrali u markerima. Katastrofalna situacija u svim segmentima kluba. Doduše, kad sam bio mlad, financije me nisu zanimale.

Samo sam htio igrati što više i bolje, a za zaradu sam se nadao da će doći u budućnosti kada jednog dana odem van, što mi se i ostvarilo. Financijsku krizu je pratila i kriza rezultata, ali kao što sam rekao, u tim godinama nisam puno razmišljao o plaći. Ako si bio normalan i ne previše rastrošan, moglo se uštediti za krizna razdoblja, nije da su nam plaće bile male.

Vaše zadnje ljeto u Hajduku obilježile su utakmice s Interom u pretkolu Europa lige. Velika nesreća u ždrijebu, ali Hajduk je na kraju odigrao iznad očekivanja, naročito na San Siru, gdje je pobijedio uz vaš gol iz penala. Kakav je bio osjećaj igrati protiv takvih protivnika na takvoj pozornici?

Samo dvije godine prije Inter je s Mourinhom osvojio Tripletu. Bilo je istovremeno teško i lijepo. Imali smo priliku da ih izbacimo na San Siru, ali mislim da se trener Mišo Krstičević malo i prepao rezultata pa napravio nego nelogične zamjene u trenutku kada smo vodili 2:0 i napadali.

Bili smo puni samopouzdanja. Na toj utakmici sam se i "prodao", tj. kasnije su mi u Pescari rekli da su me tijekom te utakmice odlučili kupiti. Ja sam zabio penal Handanoviču nakon sjajnog gola Gige Vukovića. Nisam imao tremu, već sezonu ranije sam igrao Europu, tako da sam bio spreman za takve utakmice. Na San Siro smo došli jako napaljeni.

Kako je došlo do transfera u Pescaru? Vi niste imali puno utjecaja na situaciju?

Ne. Kao što smo spomenuli, klub je bio u teškoj situaciji i svaki igrač je bio na prodaju. Znao sad da će ponuda koja stigne biti prihvaćena kako bi se vratili krediti koji su bili velik uteg Hajduku. Nisam još želio otići, nije mi to bila želja.

Takoreći, otišao sam plačući, znao sam što me čeka, borba za ostanak u Serie A i klub u kome ću teško nešto moći pokazati. Nisam napunio ni 21 godinu i takve okolnosti zaista nisu dobre za mladog napadača.

Kada smo ispali, imao sam ponude iz Serie A. Htio sam otići iz Pescare, ali imao sam tri godine ugovora i stopirana mi je posudba u Bolognu zadnji dan prijelaznog roka. Sve je bilo dogovoreno, čekao sam papire i odjednom je sve propalo.

Došao sam u sukob s ljudima u Pescari, ali ništa nije pomoglo. Propao mi je i transfer u Lazio, trener Vladimir Petković s kojim sam radio na posudbi u Švicarskoj želio me dovesti. Mislim da bi mi karijera otišla u značajno boljem pravcu da sam otišao u Bolognu ili Lazio. Razdoblje u Pescari u nogometnom smislu ne mogu pamtiti po nečem dobrom, ali ima i pozitivnih strana. Tu sam si osigurao egzistenciju, što je na kraju dana najbitnije.

Kako je bilo igrati u Serie A? Spomenuli ste da je u Pescari bilo teško, zabili ste jedan gol protiv Genoe?

Točno. Bilo je jako teško, naročito meni koji nisam tip napadača, što bi Talijani rekli, punta centrale, visok tip koji skače i bori se za duge lopte. Nisam bio sidraš. Na terenu je bilo teško, ali u Italiji mi je bilo najljepše igrati od svih zemalja koje sam prošao.

Mislim da je Italija broj jedan što se tiče svega, domaćina, navijačke kulture, praćenosti sporta, načina života. Italija mi se jako sviđala i ostala mi je u dobrom sjećanju. Igrao sam protiv sjajnih igrača. S nekolicinom sam razmijenio dresove. S Miralemom Pjanićem u Romi i Javierom Zanettijem u Interu, a razmijenio sam ga i s Livajom, koji je tada igrao u Atalanti.

Nakon sezone u njemačkom Greuther Fürthu, završili ste u ruskom prvoligašu Tosnu. Kako je došlo do tog transfera?

S Fürthom sam imao ugovor još godinu dana, ali nismo ušli u Bundesligu i pustili su me u Rusiju. Tamo sam došao preko menadžera Bratislava Ristića iz Srbije, s kojim sam i danas prijatelj. Tosno je ušao u rusku Premier ligu i brzo sam pristao na transfer.

Na kraju nisam zaigrao za klub, ali su mi u Rusiji doslovno spasili život. Ugovor sam potpisao u petom mjesecu, preko ljeta bio kući i onda došao na pripreme na kojima sam osjetio bol u plućima koja me proganjala godinama. Uvijek sam mislio da će proći i zanemarivao bih je.

Međutim, Rusi imaju odličnu medicinu i srećom smo bili na pripremama u Moskvi. Ispostavilo se da sam imao povredu još od prometne nesreće koju sam imao u mladosti. Pet-šest godina sam igrao s probušenom plućnom maramicom. Doktori koji su me operirali u Rusiji su mi rekli da je dobro što sam uopće živ. Od operacije sam se oporavio i danas nemam nikakvih problema. 

Oporavak je trajao tri-četiri mjeseca, nisam smio ni previše hodati da se na zadišem. Raskinuo sam ugovor s Tosnom, koji se kasnije i ugasio zbog financijskih problema. U Rusiji nisam postigao ništa u nogometnom smislu, ali i to je pokazatelj kako u životu i karijeri neke na prvi pogled loše stvari mogu ispasti dobre.

Nakon Rusije i Poljske, došli ste u Sloveniju, a u Olimpiji odradili statistički najbolju sezonu karijere?

Dospio sam u Krško, gdje mi je nakon oporavka od operacije isprva bilo teško. Noge me nisu slušale na prvim treninzima, ali u drugom dijelu sezone odradio sam sjajne utakmice protiv Olimpije i Maribora. Nakon sezone u Krškom, trener Olimpije Safet Hadžić i predsjednik Milan Mandarić su me pozvali u Ljubljanu.

Pitali su me koliko sam spreman i u šali su me pitali mogu li garantirati 15 golova u sezoni. Ja sam rekao da i na kraju sam to ispunio. Zabio sam 26 golova, ali nažalost nismo osvojili nijedan trofej. 

Kakav dojam je na Vas ostavio Milan Mandarić? Ranije je bio vlasnik premierligaša, a dogovarao je i transfer Georga Besta u SAD.

Zbližili smo se. Često sam bio u njegovoj kancelariji. Pričali bismo o ugovoru ili klubovima koji se zanimaju za mene. Tijekom pregovora bi uvijek znao ubacivati priče o kojima bi jako lijepo govorio 15-20 minuta, ali nije bio dekoncentriran, nego naprotiv izuzetno lukav pregovarač stare škole. Pamtim ga kao velikog gospodina koji je uvijek imao vremena za mene kada bih tražio razgovor.

U idućem klubu imao si posla s još jednim zanimljivim funkcionerom, apsolutnim gazdom FCSB-a Gigijem Becalijem. U Rumunjskoj ste se kratko zadržali, kako je izgledala ta epizoda?

Ta epizoda je bila stvarno kratka. Došao sam preko sportskog direktora koji me direktno zvao. Imao sam i ponuda iz Turske, ali odabrao sam FCSB, čiji me sportski direktor poznavao dugo jer je bio u Unirei kada sam igrao protiv njih s Hajdukom.

Klub je taman prodao veliku nadu Dennisa Mana u Parmu i nedostajao im je napadač. Sve je zvučalo dobro. Pričao sam s više ljudi iz kluba uključujući i predsjednika, ali nisam znao da iznad njega ima vlasnik. Doletio sam i potpisao ugovor, čak sam i pogledao neke utakmice ekipe i vidio da igraju brz nogomet kakav mi odgovara. Sve je bilo divno i krasno dok sutradan nisam došao na trening i upoznao lijevog beka iz Crne Gore Radunovića.

On me pitao preko koga sam došao i kada sam rekao da me doveo sportski direktor, odgovorio je: "Au, ako nisi došao preko Becalija, imat ćeš problema." U prvoj utakmici sam ušao s klupe, izborio crveni karton i pogodio stativu, a novinari su me pitali očekujem li da me Becali prekriži pošto nisam zabio u debiju.

Nisam mogao vjerovati, ali to je zaista bilo tako. Nijednu utakmicu nisam startao i brzo sam bio prekrižen. Becalija nisam uopće ni upoznao. Uglavnom ne dolazi na utakmice, nego sjedi kuću i dirigira klubom preko nećaka koji sjedi na klupi s mobitelom. Sjećam se slučajeva u kojima je tijekom iste utakmice uvodio i izvodio igrače naredbama preko mobitela, mijenjao golmane na poluvremenu. To nije ugodna okolina za rad, ali klub je jednostavno njegova igračka.

Prošlu sezonu odradili ste u srpskoj Kolubari. Jeste li tamo imali negativnih iskustava?

Nikakvih, ni na terenu ni van njega. Već ranije sam govorio da normalni ljudi gledaju kakav si čovjek. Tako sam i ja odgojen. Nacionalnosti su mi uvijek bile nebitne. Ja sam vjernik, katolik i ne mogu tako dijeliti ljude. Bilo mi je super u Lazarevcu i već ranije sam spominjao koliko tamo cijene Hajduk.

Rangirajte slovensku, srpsku i hrvatsku ligu po kvaliteti. 

Hrvatska, srpska pa slovenska. Srpska liga bi značajno napredovala da se suzi na deset klubova poput naše. Slovenska liga je dobra kao odskočna daska za mlade igrače, ali za starije koji bi se htjeli unosnije prodati i zaraditi baš i ne.

Koga smatrate najboljim suigračem u svojoj karijeri?

Prvi mi na pamet padaju suigrači iz reprezentacije. Ne treba govoriti koliki su velemajstori Luka i ostali. Treninzi s njima su bili uživanje. Vidi se da im je nogomet strast i zbog njih je Hrvatska i napravila takve rezultate. Iz Hajduka bih izdvojio Anasa Sharbinija.

Koji savjet biste danas dali mladim igračima koji se jako često sve ranije probijaju u seniorski nogomet?

Nema tu velike filozofije. Rad, vjera i upornost. Ako nešto vrijediš, negdje ćeš isplivati na površinu. Potrebno je veliko odricanje, dvije-tri godine sam potpuno žrtvovao djetinjstvo i mladost i nisam mogao uživati poput svojih igrača. Što se tiče naših mladih igrača, mislim da bi bilo dobro da što dulje skupljaju iskustvo u HNL-u, ako je to za razliku od mog slučaja uopće u njihovoj moći.

Ovo je dobra liga i vremena za transfer će uvijek biti, mislim da bi svakome dobro došla najmanje jedna puna sezona prije odlaska. U odnosu na moje vrijeme, kada se igrala Liga 16, ovo danas su tri stepenice više. Klubovi su financijski stabilniji i nema potrebe nigdje žuriti.