Amel Tuka

S Tukom sam trčao na Koševu za 200 litara benzina. On je sad svjetska senzacija

S Tukom sam trčao na Koševu za 200 litara benzina. On je sad svjetska senzacija
Indexov novinar Omar Tipura koji je s Amelom Tukom trčao za nagradu od 200 litara benzina Foto: Privatna arhiva, EPA

NOVINARSTVOM se bavim šest i pol godina. Kad sam počinjao, Amel Tuka je bio nepoznat. Mislim da je prvi ozbiljniji intervju s njim objavljen u tjednim novinama Novo vrijeme, časopisu koji je ugašen, a koji mi je dao šansu da pokažem ono što vjerujem da znam. No, taj intervju nisam radio ja, teško bi me netko tada i mogao natjerati da to napravim. Iskreno, vjerojatno bi moj odgovor bio: "Zašto da radim intervju s likom koji u uvjetima koje zemlja poput Bosne i Hercegovine nudi pokušava ostvariti uspjeh u utrkama na 800 metara?"

Ono, zar ima takvih? 

Priznajem da sam tako doživljavao Amela Tuku, čovjeka, sportaša, koji je sad službeno drugi najbrži čovjek na svijetu u utrkama na 800 metara i preko kojeg se ja, evo, sad hvalim da sam u ljeto 2015. godine trčao na Koševu kako bi moj otac sipao gorivo.

Tad je zanimljivo bilo da sam, nakon što je krenula utrka na 100 metara u kojoj smo se mi novinari natjecali za nagrade od 300, 200 i 100 litara goriva na Hifinim pumpama, trčeći svo vrijeme mislio kako ću osvojiti treće mjesto jer su ispred mene stalno bila dva trkača. I baš mi je bilo krivo, davao sam sve od sebe da barem jednog prestignem, jer sve ispod 200 litara bilo mi je kao ništa. Tek kad sam prošao kroz cilj, shvatio sam da je onaj prvi zapravo bio Tuka i da sam ustvari drugi među novinarima jer Tuka je reda radi trčao. Prvi je bio kolega Jasmin Ligata. Poanta priče je - pokušavao sam stići Tuku ne znajući da je on.

Ovakav uvod pišem zbog jedne istine, a to je da je prelako pronaći sebe u tuđem uspjehu, kititi se tuđim perjem, kao što i ja sad činim. Teško je dati nekom pažnju kad pokušava pomaknuti planinu. A najteže je pomaknuti planinu. Tuka je planinu pomaknuo.

I sad svi mi u BiH bolje vidimo i veselimo se kao da smo je s njim pomaknuli.

Barem je Amel Tuka pokazao što znači snaga jednog čovjeka.

A tko je uopće Amel Tuka i što znači za BiH? Tuka je rođen u Kaknju 9. siječnja 1991., a atletiku je počeo trenirati u Zenici

BiH još uvijek nema medalju na Olimpijskim igrama. Imamo dvije na svjetskim atletskim prvenstvima i obje je osvojio Amel Tuka, atletičar koji se natječe u utrkama na 800 metara. Ovih dana Tuka je glavna tema u BiH, sportaš kojem kliče cijela nacija, kojem pisma pišu najutjecajniji političari u zemlji i u kojem bh. javnost barem nakratko pronalazi smiraj od bezbrojnih sportskih neuspjeha i političkih prepucavanja.

Sve je počelo sasvim slučajno, u četvrtom razredu srednje škole

Tuka je na ovogodišnjem Svjetskom atletskom prvenstvu u Dohi osvojio srebro, dok je prije četiri godine u Pekingu osvojio broncu. Do drugog mjesta u Dohi došao je s vremenom 1:43.47, što je njegovo najbolje vrijeme u ovoj sezoni. Zlatnu medalju odnio je Donavan Braizer iz Sjedinjenih Američkih Država (1:42.34), a bronca je pripala Fergusonu Rotichu iz Kenije (1:43.82).

Uspjeh iz Dohe manje je iznenađenje u odnosu na onaj uspjeh od prije četiri godine, kada je bh. atletičar izazvao oduševljenje svjetske javnosti jer je svima bilo zanimljivo kako je momak iz Kaknja za samo sedam godina prošao put od, naizgled, običnog srednjoškolca s crnim pojasom u karateu do jednog od najvećih hitova svjetske atletike.

Naime, Tuka je najprije trenirao karate, ukupno šest godina, nakon čega je postao vlasnik crnog pojasa. Potom je sasvim iznenada kimono zamijenio šorcem i majicom, svezao sprinterice i paralelno trenirajući atletiku i pohađajući strojarski fakultet počeo pisati jednu novu priču koja će obići svijet. Svojim fascinantnim uspjehom postao je uzor djeci Bosne i Hercegovine, uzor koji je na vrijeme shvatio da mu noćni izlasci neće donijeti uspjeh i da time neće zadovoljiti oca zaposlenog u rudniku. Sport i obrazovanje bile su dvije neizostavne komponente njegove svakodnevice.   

Njegova prekretnica u životu desila se u četvrtom srednje, kada je prvi put osjetio iskustvo trčanja na atletskoj stazi. On je kao predstavnik Srednje tehničke škole "Kemal Kapetanović" iz Kaknja 2008. godine na Malim olimpijskim igrama u Zenici pobijedio u utrci na 400 metara i zadivio Halida Sejdića, trenera Atletskog kluba "Zenica". Potom je u siječnju 2009. godine postao članom tog kluba, da bi 25. kolovoza 2015. godine, dakle šest godina i sedam mjeseci poslije, postao i jedan od najvećih hitova svjetske atletike.

"Moram vam priznati da stvarno nikada nisam sanjao da ću trenirati atletiku. Sve se promijenilo kada sam trčao na Malim olimpijskim igrama. Tada sam prvi put stao na atletsku stazu, dok sam prije toga sve to gledao samo preko TV-a. Trčao sam u utrci na 400 metara jer sam volio gledati Jeremyja Warinera. Na utrku sam došao u običnim patikama, nisam znao što su sprinterice. Nisam znao ni naštimati blok kako treba jer pored mene su bili neki atletičari iz kluba i gledao sam kako oni to rade. Pobijedio sam na toj utrci i mnogima je bilo čudno što sam slavio pored trkača koji su trenirali", opisao je Tuka svoje prvo iskustvo u emisiji Interview 20.

Instantni uspjesi

Da je Amel te 2008. godine nekim slučajem, recimo prehladom, propustio Male olimpijske igre u Zenici, možda nikada ne bi postao atletičar i ona lista zemalja s osvojenim medaljama bi još dugo čekala da Bosna i Hercegovina zauzme mjesto na njoj.

Njegova ljubav prema atletici bila je jasna od prvog dana i već na svom debitantskom nastupu na Državnom prvenstvu za juniore osvojio je zlato u disciplinama na 400 i 800 metara. Stalnim progresom krenuo je nizati uspjehe i na regionalnim natjecanjima. Radio je, borio se i gajio nadu da će jednog dana moći trčati na najvećim smotrama. Financijske nedaće karakteristične u ovoj zemlji, pomoć "sa strane" koje nije bilo, kao i treneri s kojima nije mogao probiti limite kojima bi mogao napraviti veće rezultate od toga da bude prvak svoje zemlje i osvajač nekoliko odličja s regionalnih natjecanja bile su prepreke s kojima se suočavao. Zapravo, bile su osnovne potrebe koje su nedostajale i koje su govorile da je pred njim nemoguća misija.

Dugo se mučio da štoperica nakon 800 metara otkuca barem jednu stotinku ispod jedne i minute i 48 sekundi. Znao je da tu barijeru mora srušiti da bi uopće imao šansu za izlazak na velike scene. No, odustajanje nije bilo opcija. 

"Svaki sportaš u karijeri imao je te trenutke u kojima su se stvari prelamale. Kada se pitate treba li nastaviti ili odustati. Imao sam i ja taj period, kada sam sebe pitao jesam li za ovo. To se dešavalo kada sam trčao stalno iznad 1:48. Pitao sam se hoću li trčati ikad brže od toga. Znao sam kakvi su rezultati u svijetu i da s tim rezultatom ne mogu ništa napraviti. U jednom trenutku sam se želio posvetiti samo fakultetu, ali zahvaljujući svojoj obitelji i treneru Sejdiću koji me 'dizao iz mrtvih', vjerovao sam u sebe i shvatio da uspjeh ne može doći preko noći", govorio je Tuka.

Sve se promijenilo 2013. godine kada je nastupio na Europskom prvenstvu U-23 u Finskoj. Upravo u toj prohladnoj zemlji "sunce" je i izašlo. Amel je osvojio brončanu medalju i privukao radar jednog čovjeka - Giannija Ghidinija. Riječ je o Talijanu koji je trenirao Wilfreda Bungeija, osvajača zlatne olimpijske medalje na Igrama 2008. godine u Pekingu u utrci na 800 metara, zatim Yusufa Kamela, osvajača zlatne medalje na 1500 metara i brončanog na 800 metara na Svjetskom prvenstvu 2009. godine te Williama Yiampoyja, brončanog sa Svjetskog prvenstva 2005. godine u utrci na 800 metara. 

Učitelj "Splinter"

Ghidini je vidio potencijal, Tuka trenera s kojim će probiti limite. Ghidini je postao trener kojem Amel neizmjerno vjeruje, u čije sposobnosti ne sumnja i zbog kojeg će prestati razmišljati radi li kvalitetno ili ne. Bio je siguran da će s Talijanom hoditi po svjetskim tronovima. Novo mjesto gdje će se spremati za veliku scenu postala je Italija.

Već nakon godinu dana rezultati su bili očigledni. Šesto mjesto na Europskom prvenstvu u Zürichu s vremenom 1:46.12, državnim rekordom. Nakon toga osvojio je treće mjesto na mitingu u Amsterdamu, da bi na početku 2015. godine, kao nagradu za sve to, potpisao ugovor s Adidasom. Ipak, u ožujku je doživio neuspjeh kada se na dvoranskom europskom prvenstvu u Pragu nije uspio plasirati ni u polufinale. Potom je nastupio srpanj...

Na Mitingu u Velenju Tuka je osvojio prvo mjesto s vremenom 1:44:19, skoro dvije sekunde brže od rezultata s Europskog prvenstva u Zürichu, održanog manje od godinu dana prije Velenja. Potom je na Grand Prixu u Madridu 800 m istrčao za 1:43:84, čime je postavio najbolji rezultat u Europi. Onda je uslijedila pozivnica na Dijamantnu ligu u Monacu i onaj rezultat iz Velenja je spušten za skoro dvije sekunde. Tuka je štopericu zaustavio na 1:42:51, postavio najbolji rezultat u svijetu za 2015. godinu, rekord Bosne i Hercegovine, rekord Balkana, četvrti rezultat u Europi svih vremena i 11. rezultat svih vremena u svijetu. U leđa na toj utrci gledali su mu Mohammed Aman, svjetski šampion iz Moskve 2013. godine, i Nijel Amos, vlasnik srebrne medalje s Olimpijskih igra u Londonu 2012. godine. Svjetska javnost, trener Ghidini, nitko, pa ni sam Amel, nije očekivao takav uspon. 

Senzacija u Pekingu

Svjetska atletska asocijacija pred početak Svjetskog prvenstva u Pekingu 2015. godine posvetila je pažnju posebno Amelu Tuki, atletičaru koji je za samo godinu dana od vremena 1:46.12, pomjeranjem svojih granica i postavljanjem novih državnih rekorda, stigao do vremena 1:42:51. Momak koji je osam dana prije 18. rođendana počeo trenirati atletiku odlazeći u drugi grad da bi trenirao nakon šest i pol godina postao je jedno od najvećih iznenađenja u svijetu atletike. Postao je natjecatelj kojemu je svjetska javnost predviđala da bi mogao donijeti zlato svojoj zemlji, čak i u utrci u kojoj će nastupiti jedan David Rudisha, vlasnik svjetskog rekorda na 800 metara (1:40.91), koji je postavio u Londonu 2012. godine u jednoj od najboljih utrka na 800 metara svih vremena kada je svaki sudionik utrke istrčao vlastito najbolje vrijeme.

Broncu u Pekingu osvojio je s vremenom 1:46.30, što je bilo znatno slabije od rezultata koje je imao u toj godini, ali opet je bilo dovoljno za povijesni rezultat. Tada su ispred njega bili Adam Kszczot iz Poljske (1:46.08) i David Rudisha (1:45.84). 

Nagli uspon bh. atletičara proizveo je sumnju pa su ga agencije za antidoping kontrolu sve češće provjeravale. Bila je to još jedna borba s kojom se morao suočiti. Pored te borbe, imao je i onu drugu, sa samim sobom. Između Svjetskog prvenstva u Pekingu i ovog Svjetskog prvenstva u Dohi Amel je morao proći jedno sasvim novo iskustvo u svom životu, a pokazao je sposobnost da i to iskustvo savlada na najbolji način. Radi se o tome da je on na dva velika takmičenja unutar ove četiri godine ostvario rezultate ispod očekivanja - na Olimpijskim igrama u Brazilu 2016. godine "zapeo" je u polufinalu, dok na Svjetskom prvenstvu u Londonu 2017. godine nije dospio ni do polufinala.

Na takve rezultate utjecali su i problemi s ozljedama, ali najveće iskušenje za Tuku bilo je nositi se s ogromnim pritiskom javnosti koja je odjednom od njega očekivala najbolje rezultate iako je do svojih najboljih rezultata stigao isključivo svojim radom, bez adekvatne pomoći javnosti i bilo kojeg drugog faktora.

Razočarenja i povratak

Ipak, nakon razočaranja na Olimpijskim igrama, Svjetskom prvenstvu, kao i u 2018. godini obilježenoj povredama, Tuka je ove godine u srpnju na mitingu Dijamantne lige u Monacu pokazao da se vraća u najbolju formu. Osvojio je treće mjesto s vremenom 1:43.62, što mu je tad bio najbolji rezultat sezone. Ujedno, to je bio najbolji rezultat u Europi ove godine, dok Tuka nije istrčao finalnu utrku u Dohi.

"Na uspjehu moram zahvaliti ljudima koji su bili uz mene u teškim vremenima, posebno tijekom 2017. godine koja je bila najteža u mojoj karijeri, iako sam tijekom 2018. bio povrijeđen. Sam sam sebi postavljao pitanje mogu li se vratiti, ali obitelj je bila uz mene, oni su bili stub mog uspjeha, posebno podrška mojih roditelja. Tu je, naravno, bio i moj trener i ljudi iz tima, psiholog, nutricionist, fizioterapeut i prijatelji koji su mi davali snagu i govorili mi da je to samo period iskušenja i da moram biti strpljiv", kazao je Tuka u srpnju kada je otkrio da tempira formu za Svjetsko prvenstvo u Dohi.

Srebro iz Dohe je dokaz da se uspio vratiti na sam vrh, dokazao je sebi da može. Time je potvrdio ne samo da je sposoban ni iz čega napraviti čudo nego da može i vratiti se u sami vrh nakon velikog pada u formi, a to nekada zna biti teže.

No, kad je riječ o sportašima poput Tuke, psihičke poteškoće se obično uspijevaju savladati jer takvi sportaši uvijek imaju na umu kako je početak bio težak i da sve ostale prepreke teško mogu nadmašiti težinu kretanja u nemoguću misiju. On sam zna koliko bi smiješno i nestvarno izgledalo da mu je netko onog dana 2008. godine na Malim olimpijskim igrama u Zenici rekao da će jednog dana, na punom stadionu u dalekoj Kini, donijeti prvu medalju za Bosnu i Hercegovinu, a onda četiri godine kasnije u Dohi okititi se još jednom, malo ljepšeg sjaja.  

Kao i skoro svaka priča šampiona, Tuka je bio neprimjetan, na rubu, bez adekvatne pomoći sve dok nije počeo mamiti svjetla pozornice. Toliko je dana izbrojao u sjeni, po kiši, po snijegu, s mislima kako sastaviti "kraj s krajem". Međutim, on će i dalje, bez obzira na sve to, pobjede posvećivati cijeloj zemlji i svima koji nisu bili tu kad je bilo najteže.

Znate li nešto više o temi ili želite prijaviti grešku u tekstu?
Učitavanje komentara