HRVATSKA rukometna reprezentacija je na Svjetskom prvenstvu u Egiptu ostvarila svoj najgori plasman na svjetskim smotrama u povijesti. Prvi je put ispala nakon druge faze natjecanja i stigla je kući čak pet dana prije kraja SP-a.

Pomno ju je pratio i legendarni Vlado Stenzel (86), čovjek koji je na trenerskoj klupi trajao čak 46 godina. S Jugoslavijom je bio olimpijski pobjednik 1972. godine u Münchenu kada je rukomet prvi put uveden u olimpijski program, a s Njemačkom je osvojio njeno prvo svjetsko zlato 1978. godine. S pravom se može reći da je napravio temelje onoga što je njemački rukomet danas.

Njegova se riječ cijeni u cijelom rukometnom svijetu, a posebno u Hrvatskoj i Njemačkoj, gdje je proveo najblistavije godine svoje trenerske karijere. Za Index je komentirao aktualnosti vezane uz hrvatsku rukometnu reprezentaciju, ali i Svjetsko prvenstvo u Egiptu u cjelini.

Za početak, kako ste vidjeli nastup hrvatskih rukometaša u Egiptu? Bilo je svega pomalo, tri pobjede, dva poraza i jedan remi te prerano ispadanje u drugoj fazi natjecanja.

Odavno vidim jedan problem u našoj reprezentaciji koji se ponavlja i koji se u Egiptu dogodio izrazito zbog koronavirusa. Kod mene se usred noći, kad bi me netko probudio, znala prva postava, pa i svaki igrač koji je bio rezerva zato da bi se ta momčad uigravala. Kod mene nije bilo pitanje tko će igrati desnog, lijevog ili srednjeg vanjskog. Što prije kao trener znate kako vam momčad izgleda, time je ta momčad jača na natjecanju.

U prijevodu, to znači da Hrvatska na zadnjih nekoliko natjecanja nije imala definiran kostur od 16 igrača koji su nosili teret na velikim natjecanjima?

Mi u zadnje vrijeme uvijek u zadnji čas isprobavamo igrače. Nažalost, radimo krivo, a ja ne znam iz kojih razloga. Treba imati hrabrost odrediti prvog lijevog vanjskog. Ako je to, primjerice, Mandalinić, neka bude on, ali neka nauči igrati obranu. Ako on nije taj, dolazi sljedeći za kojeg svi znaju tko je. Ja vam dajem samo primjere. Sve se mora znati puno prije turnira i igrače se prati u njihovim klubovima. Mora se pratiti njihova forma i dati im planove gdje se trebaju popraviti individualnim treningom. Mora se surađivati i s trenerima tih igrača. To je možda učinjeno, a možda i nije.

Ipak, pri određivanju sastava za veliko natjecanje ulogu igra puno faktora. Tu su ozljede igrača, forma, sada i pandemija koronavirusa, zar ne?

Na turnir ne smije doći više od 16 igrača. Oni su uvijek tu i oni se bore u svojim klubovima da budu na zadovoljavajućoj razini, da dobiju poziv u reprezentaciju. Ovih 16 igrača dolaze da bi se uigrali, a ne da se vidi tko je dobar. To se na treninzima ne vidi, samo na natjecanjima. U klubu se također vidi tko je u formi, a tko ne. Dobro smo kod Duvnjaka vidjeli koliko je jak i koliko je umoran. Takav igrač ti dolazi, a također se mora vidjeti kako igra Mamić. Vidjelo se da je Jaganjac odličan u Nexeu, ispred njega nam ne treba Šarac. Sve se mora znati. Tada je bolje jer se može napraviti greška, ali ne prevelika jer su igrači uigrani. Naravno, za svakoga treba postojati rezerva, ali kod kuće. Jer ako imate punu dvoranu igrača, to ne valja. Gubi se vrijeme i to je u Egiptu bio jedan od hendikepa koji se pojačao koronavirusom. Bilo je gotovo nemoguće imati uigranu momčad.

Izbornik Červar je puno promjena radio u sastavu reprezentacije. Je li to razbilo ritam nakon solidno odrađenog prvog kruga natjecanja? 

Vidjeli smo neuigranost protiv Japana, protiv Angole je bilo bolje, a protiv Katara smo se izrazito poboljšali. Jedna engleska poslovica kaže da se pobjednička momčad ne mijenja, ali mi smo je mijenjali. Primjerice, Šipić umjesto Brozovića, ali nije ni bitno tko je ušao, već da momčad gubi sigurnost da je ona ta koja je kvalitetna. Zamjenama se potiču priče "zašto je jedan ušao, a drugi izašao". To je nepotrebno i ne radi se.

Koje ste još probleme vidjeli u reprezentaciji tijekom Svjetskog prvenstva?

Drugi problem je taj što se kondicijski trener ne vodi na natjecanje. Kondicija se ne može mijenjati na natjecanju, čak ni zagrijavanje ne smije voditi kondicijski trener. Svaki igrač zna kako se mora zagrijavati, poznaje svoje tijelo. Na treninzima između utakmica se ne smije trenirati, treba otići u saunu, na masažu, zbog toga što je preveliki broj utakmica. Naši igrači su se s kondicijskim trenerom premorili. Pa momčad nam je bila umorna protiv Argentine, šutevi su bili slabi, izgledali smo kao da ne želimo pobijediti, kao što je Lino rekao. Ali ne postoji Hrvat koji ne želi pobijediti.

Kako komentirate ostavku izbornika Červara nakon utakmice s Argentinom? Čini se kao da je tim potezom izdao igrače pred odlučujući susret s Danskom?

Ne znam zašto je to Červar išao govoriti. To je znak da Lino nije više normalan. On se bori već godinama, ali teško je u ovom periodu gdje je koronavirus, onda u Egiptu s tom hranom gdje gledate tko će vas otrovati. Njemu se nešto dogodilo. Također, on kao jedan od najtrofejnijih hrvatskih trenera već sedam godina ne dobiva nagrade koje dobivaju igrači od vlade. U svakom razgovoru sa mnom on to spomene. Njega to ne muči financijski, nego shvaća to kao uvredu. On opet ide u Egipat, muči se, a u sebi misli da zaslužuje tu premiju koju će dobiti i njegovo lijevo krilo koje zabije tri gola. Možda se to pomiješalo sa svime ostalim i dobili smo rezultat koji se nije smio dogoditi.

Smatrate li da je Červarova ostavka kod igrača stvorila određeni revolt?

Ima inteligentnih i onih manje inteligentnih igrača. Neke su Linine riječi vjerojatno jako povrijedile. Takva momčad više ne može biti vođena njime. Premalo se priča da je to rezultat ostvaren zbog psihičkog stanja momčadi, a previše se govori da je, primjerice, Danska bila jača, a zapravo je naša reprezentacija bila na najnižem mentalnom nivou. Poznati smo po borbenosti, a u toj utakmici smo bili neborbeni. Za koga da igraju kad trenera više nemaju? Imali su možda i taj problem da su smatrali da netko od njih namjerno igra lošije. Ako je Lino, u kojeg su gledali kao Boga, dao takve izjave poslije Argentine, onda možda ima više njih koji tako misle. Takva momčad ne može igrati protiv jake Danske.

Izbornik je prije podnošenja ostavke također radio poteze koji su izazvali mnoga pitanja u javnosti. Ivan Čupić je igrao desnog vanjskog, forsirana je igra sedam na šest koja nam nije donijela puno toga dobroga. Kako komentirate izbornikove taktičke poteze?

S Linom nešto nije bilo u redu. Jer da je bilo sve u redu, ne bi mu se dogodilo da Čupić igra na desnom vanjskom, a da Šarac igra ispred Jaganjca. Oni su dan i noć u kvaliteti. Od Šarca se može napraviti igrača, ali treba vremena. Jaganjcu je teško ući u momčad jer je Mamić ispred njega, a onda se još stavi i Šarca. To je jedan veliki problem za 22-godišnjaka. To je pogreška koja se potkrala, ali mene zanima kako se potkrala kad je Lino takav Bog. Moramo i prestati govoriti o stožeru jer ga nemamo. Da ga imamo, onda bi četiri do pet ljudi vidjelo ono što mi izvana vidimo. To nije način, ljudi bez veze koštaju. Tu lovu možemo dati i beskućniku.

Sada kada je Lino Červar postao bivši izbornik, treba li Hrvatskoj možda stranac na klupi reprezentacije?

Hrvatska je prvorazredna rukometna zemlja od kad postoji. Ne samo po reprezentaciji, nego i po klubovima. U moje vrijeme je Medveščak bio drugi u Europi, zatim je Bjelovar bio prvak Europe, onda su došli Metković pa Zagreb. Pojavio se i jaki Nexe, ali ovi prije nabrojani klubovi su bili baš snažni. Jedina konkurencija na području bivše Jugoslavije je Vardar koji je imao ruskog milijunaša Samsonenka. Svi naši igrači i reprezentacija su izgrađeni od jako dobrih hrvatskih trenera. U klubovima su te igrače trenirali i treniraju naši treneri. Ti treneri su do danas pokazali vrhunsku kvalitetu. Mi te trenere zaboravljamo, a ja ih ne bi zaboravio. Svaka zemlja koja drži do sebe u bilo kojem sportu ne uzima stranca za trenera. Stranac je sve ono što nije Hrvat.

Iz ovoga se može iščitati da je vaš prvi kriterij za novog izbornika taj da bude Hrvat. Koji su ostali kriteriji po kojima bi Hrvatski rukometni savez trebao birati novog čovjeka na klupi?

Prvi kriterij je da trener bude Hrvat. Ne zato što smo mi Hrvati, nego jer se radi o nacionalnom naboju. Ne želimo da se tom izborniku spočitava da nije Hrvat, to ne treba doći kao negativna priča. Mi nismo Uganda ili neka zemlja u rukometnom razvoju i zato ne uzimamo stranog izbornika. Drugo što je za mene jako važno je ponašanje trenera prema igračima, sucima i vodstvu Saveza. Ne može trener biti netko tko se ne zna ponašati prema sucima. Pogledajte mirnoću vrhunskih svjetskih trenera, pogledajte Francuza Onestu, sve mu je išlo kao po špagi, onda pogledajte danskog izbornika Jacobsena, bivšeg njemačkog izbornika, a danas japanskog, Dagura Sigurdssona. To su sve mirni ljudi i samo miran čovjek može donositi vrhunske odluke. Ako si nervozan, to se prenosi na igrače i tako se gube utakmice. Ne treba nam neurotik. Pod tri mi je važno da bude već dokazan trener koji je pokazao nešto u karijeri.

Tko bi po vama i vašim kriterijima onda bio idealan izbor za novog hrvatskog izbornika?

Treneri koji su uspješni su Ivica Obrvan, trenutno najuspješniji hrvatski trener, radio je u Metkoviću, vodio nekoliko reprezentacija i inozemnih klubova, zatim Hrvoje Horvat koji je napravio Nexe od ničega i u Europi pobjeđuje jače. Trećega trebamo tražiti, teško je, ali za mene je to Nenad Kljaić. On je imao koliko-toliko uspješno razdoblje u Zagrebu, bio je uspješan reprezentativni igrač, s uspjehom je radio u Aziji i može biti alternativa spomenutoj dvojici. Svima njima je zajedničko što imaju visoku stručnu spremu. Svi su završili Kineziološki fakultet. Ova trojica zaslužuju pažnju i njima ne vidim konkurenciju na Balkanu. Mi moramo od njih tražiti da budu dobri u specifičnom kondicijskom treningu u rukometu. Nama ne trebaju nogometni kondicijski treneri raditi rukometni trening. Sva trojica navedena imaju kapacitete za to. Obrvan je od svih navedenih najuspješniji, pa zaključite sami tko bi trebao biti novi izbornik.

Ima li još netko tko vam pada na pamet, a u budućnosti bi mogao biti dobar izbor za hrvatsku klupu?

Poslije njih ne bih tražio nikoga iako imamo dobrih klupskih trenera od kojih se može nešto očekivati u budućnosti. To su Silvio Ivandija, Petar Metličić, Davor Dominiković i Vlado Šola, oni možda odskaču. Moraju se dokazati još dosta, ali dobri su i perspektivni. Moram uz sve rečeno naglasiti da imam povjerenje u Hrvatski rukometni savez. Oni su uvijek pronašli rješenja, pa sigurno će i ovaj put. Oni će sigurno povući super potez. Vjerujem da će Horvat ostati kao prvi ili drugi trener jer je unutra, a ubrzo nam slijede kvalifikacije za Olimpijske igre. To mu je prednost, ali je samo jedan od kandidata. Ne bih razvodnjavao popis s puno imena.

Bivši izbornik Slavko Goluža se posljednjih dana promiče u prvog favorita za novog izbornika. Što mislite o njemu?

Goluža nema nikakve šanse. On se dere na igrače, zadnji je trener koji bi trebao biti izbornik. Vidim da ga se gura, ali nema potrebe za tim.

Da se malo odmaknemo od hrvatskog rukometa, tko je po vama najveći favorit za osvajanje svjetskog naslova u Egiptu?

Mene je najviše oduševila Danska jer igra puno bez Hansena i igra jako kvalitetno. Bez obzira na to što smo mi bili slabi, oni su igrali vrhunski na cijelom turniru i uz Hansena imaju i odličnog golmana Landina. Uz njih nema previše favorita. Ostale momčadi su sve dosta slične, Francuzi možda jer igraju u kontinuitetu. Uvijek ima iznenađenja jer mi ne znamo što reprezentacije rade na treninzima. Ponekad vam 10 minuta duži trening može donijeti više štete nego koristi.

Za kraj vas moramo podsjetiti na jedan jubilej. Naime, prije 43 godine ste postali svjetski prvak s Njemačkom i do danas ste jedini stranac u povijesti koji je na klupi jedne nacionalne vrste osvojio svjetski naslov. Kada vam to spomenemo, kojih stvari se prisjetite iz tog razdoblja?

Moja jugoslavenska momčad je igrala odlično. U finalu su nam protivnici jedva čekali da odu s terena. Nijemci su ipak moj najveći rad jer su Nijemci prije mene trenirali dva puta tjedno. Imao sam sreće da sam bio olimpijski pobjednik pa su me slušali i igrači i Savez. Ja sam bio taj i vjerovali su mi. Kada su krenule pobjede su mi počeli vjerovati još i više. Uveo sam im disciplinu jer su prije bili amateri. Sjećam se da sam i tada birao momčad prema tome koliko je igrač reprezentativac, koliko će pasati u momčad, mogao sam si to dozvoliti. Oni su kao grupa bili toliko jaki da se i dan-danas sastaju svake godine. Stvorio sam jednu snažnu grupu, a to i Lini uvijek uspije. Naša hrvatska grupa je bila uvijek jaka, jedinstvena je i pobjeđivala je u izgubljenim situacijama. Nažalost mu to ovaj put nije uspjelo.

Želite li momentalno primiti rezultate utakmica Hrvatske, sve vijesti i reakcije sa Svjetskog rukometnog prvenstva instalirajte Index.me aplikaciju i pretplatite se besplatno na tag: rukomet

Index.me aplikaciju za android besplatno možete preuzeti na ovom linku, dok iPhone aplikaciju možete preuzeti ovdje.