ANTE DELIJA je glavna vijest hrvatske MMA scene posljednjih dana. Teškaš iz Dubrovnika ušao je u finale PFL-ovog turnira i osigurao borbu vrijednu milijun dolara.

MMA je ionako krvav sport, a Delijina životna i sportska priča je jedna od najtežih u tom sportu. Hrvatski borac je većinu karijere proveo po bolnicama i rehabilitaciji, ali nikad nije odustao. Zbog toga je danas na vrhu.

Ponikao u dubrovačkom Gladiatoru koji je imao najbrutalnije treninge u Europi

Delija danas ima 31 godinu, a svoju prvu profesionalnu MMA borbu imao je prije devet godina kada je svladao Sašu Lazića. Bio je dio jake dubrovačke MMA scene u to doba koja se okupljala oko kluba Gladiator.

Osim Delije u njemu su bili Kristijan Perak, bivši KSW-ov prvak Antun Račić, Josip Artuković, braća Knego, Hrvoje Slade i druga poznata regionalna imena, a prvo ime dvorane u to vrijeme bio je Maro Petrak, sjajni teškaš koji je često odlazio na pripreme u Nizozemsku i bio jedan od najvećih hrvatskih talenata.

Iz ove perspektive zvuči vrlo neobično da je grad od 30-ak tisuća ljudi prije više od deset godina imao 15 i više aktivnih MMA boraca koji su trenirali na istom mjestu. Gladiator je postao poznat diljem regije, pa i Europe, po brutalnim treninzima i sparinzima s malim rukavicama u kojima se nisu ni najmanje štedjeli. Takva metoda treninga nije uobičajena, a od dijela struke ni preporučljiva, ali je dubrovačkim borcima dala dozu otpornosti i izdržljivosti na udarce s obzirom na to da su im treninzi nekad bili jači nego borbe.

Delija je MMA počeo trenirati kao mladić od 17 godina, a prije toga se bavio judom. Sam često kaže kako se zasitio tog sporta i kako ga je privlačio kavez u kojem su borbe mnogo nemilosrdnije. 

Krenuo je s osam pobjeda, a uskoro su ga počele uništavati ozljede

Delija je u svijet profesionalnog MMA-a krenuo žestoko. Od 2011. godine do 2013. godine nanizao je osam borbi u kojima je upisao pobjede, od kojih je sedam ostvareno prekidom. Već prvih nekoliko borbi pokazat će zašto mu je nadimak The Walking Trouble (Hodajuća nevolja). Agresivan stil i visoki tempo u kojem brzo traži nokaut učinili su njegove borbe spektaklima koji su se jedva čekali.

U listopadu 2013. godine je uslijedio i prvi poraz u karijeri, od Nizozemca Diona Staringa. Mladog borca je shrvao neuspjeh, ali je za izgubljenu borbu krivio isključivo sebe i manjak pripreme. Vrlo brzo se vratio, jači, bolji i luđi nego prije.

U iduće dvije godine odradio je ponovno sedam borbi. od čega je poražen samo jednom, od Estonca Denisa Smoldareva. U tom periodu pobijedio je velika imena poput Konstantina Gluhova i Valentijna Overeema, brata puno poznatijeg Alistaira. Dvadesetog rujna 2015. godine imao je borbu protiv sjajnog Poljaka Marcina Tybure. Neformalno se znalo da će pobjednik te borbe već tada dobiti šansu u UFC-u.

Gledali smo odlične dvije minute borbe, a onda su Tybura i Delija završili u parteru, pri čemu je Deliji ispala zaštitna guma za zube. Sudac je zaustavio borbu kako bi to popravio, ali je Delija tada pokazao na svoju nogu koja je doživjela vanjski prijelom. Tybura je nakon te borbe otišao u UFC i nastupio je na priredbi u Zagrebu, a Delija u bolnicu.

U nogu su mu stavili šarafe i pločice, ali tu nevoljama nije bio kraj. Delija je zaradio bakterijsku infekciju koju nije mogao riješiti dok god mu ne zaraste kost i oporavak je trajao 18 mjeseci. Iduće tri godine Delija je, umjesto u ringu, proveo u operacijskim salama i na rehabilitaciji. U periodu u kojem se nije mogao boriti ni sparirati zbog oporavka radio je na snazi i izdržljivosti, ali najviše je dobio u mentalnoj snazi. Odlučan i beskompromisan, nikad nije odustao i još jednom je pokazao koliko živi za ovaj sport.

Dolaskom kod Cro Copa ponovno je dobio vrhunsku dvoranu, ali i ugled u borilačkom svijetu

Gladiator je u međuvremenu prestao raditi, a Delija je ubrzo po oporavku počeo trenirati u kućnoj dvorani kod Cro Copa. U to vrijeme radilo se o jednoj od najboljih teškaških dvorana u Europi. Osim Cro Copa i Delije tu su bili Saša Milinković, tada UFC-ov borac Darko Stošić, olimpijski pobjednik u judu Satoshi Ishii i bivši boksački prvak svijeta Stipe Drviš.

Delija često ističe kako u Mirku Filipoviću ne vidi samo borilački, nego i životni uzor. Često ističe kako mu je Cro Cop savjetima, treninzima, vezama i idejama pomogao vratiti karijeru na pravi put. Delija je u kratkom periodu od povratka u kavez odradio tri borbe i upisao tri pobjede u tri velike organizacije.

U japanskom Rizinu, svojevrsnom nasljedniku kultnog Pridea, svladao je Ricarda Prasela i uskoro zaradio poziv na PFL-ov teškaški turnir u kojem pobjednik nosi nagradu od milijun dolara. Delija je prošao prvo kolo, ali je zbog još jedne ozljede morao propustiti ostatak turnira. Nakon toga je imao meč na KSW-ovoj priredbi u Zagrebu gdje je prekidom svladao Olija Thompsona i stigao do omjera od 17 pobjeda i tri poraza.

Mirko Filipović jednom je rekao kako mu ni za koga neće biti toliko drago da uspije koliko za Deliju. Nakon deset godina teških treninga, borbi i ozljeda konačno je stigao na najvišu moguću stepenicu slobodne borbe i potpisao za UFC. Za Hodajuću nevolju, nažalost, nove nevolje su tek počele.

Stigao je na korak od vrha. Ponovno su mu rekli da mora sići

Delija je svoj prvi meč u UFC-u trebao odraditi protiv Ciryla Ganea, jednog od najperspektivnijih teškaša na svijetu, koji je tada imao omjer od šest pobjeda i nula poraza. Ipak, ni tu nije bio kraj problemima. Nekoliko dana uoči borbe, Delija je saznao da se ne smije boriti u UFC-u. PFL je tvrdio da dubrovački borac ima važeći ugovor s njima i nisu ga htjeli prepustiti konkurenciji. Da ironija sudbine bude veća, godinu dana nakon nesuđene borbe s Delijom, Gane je privremeni teškaški prvak UFC-a.

Umjesto u najboljoj svjetskoj organizaciji, Delija je još jednom krenuo u lov na milijun dolara. Gladniji nego ikad, dugo se spremao u uvjetima epidemije kako bi bio najbolja verzija sebe i napravio konačan iskorak prema samom svjetskom vrhu. Ponovno je doživio šok.

Delija je nakon teškog poraza pokazao kakav je sportaš i borac. Sve se vidjelo u jednom detalju

U prvom krugu turnira čekao ga je široj publici manje poznati brazilski borac Bruno Capellozza. Očekivala se relativno lagana pobjeda Delije i njegovi fanovi su već radili kalkulacije tko će mu najbolje pasati u idućim fazama turnira. A onda se dogodilo ono čemu se malo tko nadao. Capellozza je iz jedne kontre uspio okrznuti i uzdrmati hrvatskog borca, a onda ga i nokautirati za najšokantniji poraz Delijine karijere.

Mnogi bi u tom trenutku potonuli i predali se, ali ne i Delija. Naporno je trenirao i nadao se da će brzim završetkom druge borbe ipak naći svoje mjesto u polufinalu. To se i dogodilo. Chandler Cole je skoro izdržao čitavu rundu, ali je hrvatski borac snažnom serijom udaraca završio borbu. Detalj koji je uslijedio najbolje pokazuje kakav je Delija borac i sportaš. Nakon što je porazio suparnika, krenuo je prema svojem kutu gdje su ga trener Drviš i ostatak ekipe oduševljeno dočekali. Međutim, Delija nije bio nimalo zadovoljan i vrlo se kritično osvrnuo na svoju predstavu te je odbio slaviti pobjedu. Iznervirani Drviš ga je u jednom trenutku čak i upitao: "A što bi ti htio?" Sreća mu je sto puta u životu okrenula leđa, ali ovaj put ga je poslužila. Posložili su mu se ostali rezultati i odveli ga u polufinale na megdan jednom od najboljih teškaša današnjice Denisu Goltsovu.

Delija je protiv njega odradio jedan od najzrelijih mečeva u karijeri. Uspio je držati dobar ritam, pametno je birao trenutak za rušenja i klinč te izborio najvrjedniju pobjedu u karijeri. Bez obzira na ishod finala, njegova životna priča je sjajna pouka za mlade borce. Suze s kraja meča govore koliko mu je sve to značilo. Nakon milijun nesreća svih oblika poslije kojih mnogi ne bi imali snage više ustati, a kamoli se boriti u najopasnijim ringovima svijeta, Deliji se konačno naklonio čitav borilački svijet.

Provesti četiri godine života po bolnicama, toplicama i u krevetu, pa se vratiti i stići do finala PFL-a, mogu samo najveći šampioni.