Saudijska Arabija - za kralja i vjeru

Saudijska Arabija - za kralja i vjeru
EPA

I SERIJI tekstova Hrvoja Petrovića, autora stranice Imaginary Football History (ifh.world), predstavljamo sudionike Svjetskog prvenstva 2018. povijesnim pričama o temeljnim nacionalnim simbolima reprezentacija - dresu, grbu i himni. Odmah ćemo vas razočarati: Modrić nije potomak plemena Hrvata, kao ni Salah antičkih Egipćana. 

Suprotno prevladavajućem mišljenju, nacija nije drevni ili prirodni fenomen, već društvena, politička, ekonomska i kulturna konstrukcija nastala ljudskim djelovanjem tijekom 19. i 20. st., kako elita, tako i puka. Najprikladnije ju možda možemo opisati izrazom ''zamišljena zajednica'' koja, svjesna svog postojanja, posjeduje ili traži svoja politička i društvena prava te kontrolu određenog područja.

Upravo je nogometna reprezentacija vrlo važna za konstruiranje nacionalnog identiteta. Osim što oblikuje svijest o pripadnosti i razlikovanju od ''drugih'', jasno odvajajući ''nas'' od ''njih'', zamišljena zajednica sačinjena od milijuna ljudi čini se stvarnijom kada je predstavlja jedanaest osoba s imenom. Istovremeno, boje njene sportske opreme i grb na prsima obično su izvedeni iz elemenata nacionalne zastave ili nacionalnog grba koji, uz himnu, predstavljaju tri temeljna simbola kojima nacija objavljuje svoj identitet. Tekst koji slijedi nije samo priča o simbolici dresa, grba i himne kao takvih. Stavljajući ih u kontekst vremena u kojem su nastali, nudi se sažet prikaz povijesti svake nacije i nacionalne države kao konstrukcije modernog doba.

Wahhab i Al Saudi – dobitna kombinacija

U Saudijskoj Arabiji religija i država neraskidivo su povezane. Zelena boja dresa Saudijske Arabije predstavlja islam te je dio državne zastave još od njenih početaka sredinom 18. st. Početak saudijske kraljevske obitelji, poznate kao Al Saud, veže se za područje Nejd u središnjoj Arabiji 1744., kada je Muhammed bin Saud, osnivač dinastije, udružio snage s vjerskim vođom Muhammedom Ibn Abd al-Wahhabom. Od tada će religija pružati najveći izvor legitimiteta za vladavinu saudijske kraljevske obitelji. Stvaranje prve saudijske države na toj osnovi nije bilo presedan. Može se reći da je to bio uobičajeni obrazac formiranja država u arapskoj povijesti: spoj politički aktivne religijske doktrine s mobilizacijom plemenske populacije, ne nužno nomadske, u jednu državu.

Posebnost saudijskog slučaja leži u činjenici da širenje vlasti kraljevske obitelji pomoću vehabizma nije bio nekakav islamski heretički pokret, nego je to proizlazilo iz ortodoksnog sunitskog islama. Vehabizam je prvotno bio propovijedan u Nejdu 40-ih godina 18. st. od islamskog učenjaka Muhammada Ibn Abd al-Wahhaba. Pozvao je na ponovno uspostavljanje vjerskih, društvenih i političkih običaja koje su prakticirali prorok Muhamed i njegovi sljedbenici, odnosno pridržavanje pravila Kur'ana i Sune kao jedinih izvora religijskog ponašanja te odbacivanje bilo kojeg novog elementa ili koncepta uvedenog u Islam nakon toga. Takvi su slučajevi bili označeni kao bid'ah (hereza).

Suradnja između Muhameda Ibn Abd al-Wahhaba i Muhammeda Ibn Sauda donijela je dvije povezane pojave: uspostavljanje dinastije Al Saud kao političkih gospodara većine arapskog poluotoka i istodobno širenje vehabizma i njegovog postavljanja kao prevladavajuće islamske škole na saudijskom teritoriju. Veza između umare i ulame (državnika i vjerskog vođe) obilježava moderni početak uporabe religije kao instrumenta, što utvrđuje identitet i daje legitimnost kraljevskoj dinastiji.

Bez snažne državne pomoći, opstanak religije doveo bi se u pitanje, a s druge strane, bez religijskih vođa i zakona, država bi davala dojam tiranske organizacije. Muhammed Ibn Saud shvatio je da mu savez s propovjednikom daje prednost u odnosu na suparnike, plemenske vođe malih gradova u Najdu, čiji su se izvori podrške - poput one obitelji Al Saudi dok se nisu povezali s al-Wahhabom - sastojali od plemenske lojalnosti, tradicionalnog vodstva, vojne i političke snage i teritorijalne baze. Naravno, svi drugi oblici islamskih obreda (i neislamskih) bili su nasilno potisnuti i zamijenjeni vahabijskim zakonima. Prva saudijsko-vehabijska država uništena je početkom 19. st. u ratu protiv druge islamske države, Osmanskog Carstva i njezina vazala Muhammeda Alija iz Egipta. Vehabijsko carstvo je prestalo postojati, ali vjera je živjela u pustinji i grabovima središnje Arabije unatoč novim vladarima zemlje.

Ipak, još u prvoj polovici 19. st. saudijska država ponovno je obnovljena ponajviše zbog aktivnosti preživjelih članova dinastije i velikog vjerskog zanosa. Vehabizam je i dalje postojao kao čimbenik koji je povezao stanovništvo područja Najdi sa saudijskom dinastijom. Pred kraj 19. st. saudijsko-vehabijska država ponovno je bila srušena, ovaj put od susjednog Amira, još jednog pristaše vehabizma i bivšeg vazala obitelji Saudi. Za razliku od prvog saudijskog režima, koji je završen vanjskim osvajanjima, drugi je pao uglavnom zbog unutarnjih sporova između članova kraljevske obitelji.

Treća sreća

Dvije sablje na grbu preuzete su s državnog grba gdje predstavljaju kraljevstvo Hejaz i sultanat Najd, čije će ujedinjenje u konačnici rezultirati stvaranjem treće, današnje saudijske države. Pobjeda Antante u Prvom svjetskom ratu označila je i kraj vrhovne vlasti Osmanskog Carstva nad azijskim i arapskim svijetom. Ibn Saud, koji je početkom 20. st. obnovio svoju vlast u Rijadu i vratio saudijsku obitelj u Najd, odbio je pridružiti se arapskoj pobuni protiv osmanske vlasti, već se nastavio boriti s obitelji Al Rashid, vladajućom dinastijom emirata Jabal Shammar, države na području Najda. Nakon pobjede u tom sukobu, uzeo je titulu sultana Najda (1921.). Uz pomoć Ikhwana, zauzeo je i područje Hejaza 1924.-25. te se proglasio njegovim kraljem. Sve do 1932. njima je upravljao kao zasebnim cjelinama da bi ih zatim ujedinio u kraljevinu Saudijsku Arabiju. Snažnije učvršćivanje kraljevstva u smislu nacionalne države ponovno će se odviti pomoću religijsko-političkog partnerstva.

Spomenulo se kako je boja dresa izvedena iz nacionalne zastave kojom dominira zelena. U varijantama sličnim današnjoj pojavljuje se od 1932. Ona je bila tradicionalni vehabijski barjak obilježen religijskim motivima: zelenom islamskom bojom, natpisom ili šahadom ''nema drugih bogova osim Alaha čiji je jedini prorok Muhamed" i simbolom sablje. Zanimljivo, s obzirom na to da se šahada smatra svetom, njen natpis se nikada neće naći na dresovima, nogometnom grbu ili nekim drugim nogometnim obilježjima.

Islam i lojalnost kralju kao dominantne komponente kolektivnog identiteta

Današnja himna, prihvaćena sredinom 20. st., slavi Alaha i moli ga da podari kralju dug život. U Saudijskoj Arabiji su vehabizam i odanost vladajućoj obitelji još uvijek dominantne komponente kolektivnog identiteta, što je, bez sumnje, saudijska paralela nacionalizmu. Isto tako, vehabizam je odigrao istaknutu ulogu ne samo u oblikovanju individualnih i kolektivnih identiteta već i u konsolidiranju nacionalnih vrijednosti. Saudijska Arabija je najveća teokratska država u suvremenom sunitskom muslimanskom svijetu. Prema definiciji, nemusliman ne može biti saudijski državljanin. Razlika u odnosu na ostatak arapskih zemalja je osobito uočljiva u primjeru obilježja nacionalnog identiteta jer su drugdje postali sličniji onima moderne suvremene nacije, koji su popraćeni određenim stupnjevima sekularizma države i društva.

Obitelj Al Saud ima dobar razlog zadržavanja vehabizma kao temelja svoje političke kontrole s obzirom na to da ono sprječava razvoj slobodnog razmišljanja, opasnog za njihovu vladavinu, ali daje im i mogućnost za razvoj vlastite dominacije u islamskom svijetu. Zbog svog monopola nad silom i resursima, kao i potrebe za zadržavanjem apsolutne vlasti, država ne tolerira prakticiranje druge vjere koja bi možda dovela u pitanje lojalnost građana saudijskoj obitelji. Ona ne doživljava vehabizam isključivo kao nekakvo duhovno iskustvo ili državnu religiju već i kao ključnu komponentnu u oblikovanju nacionalnog identiteta. Osporavanje ili poraz vehabizma značili bi i osporavanje legitimnosti saudijske dinastije.

Saudijska Arabija se sastoji od raznih teritorijalnih jedinica (Najd, Hijaz, Asir, Shammar i al-Hasa su najznačajnije) od kojih svaka ima određena lokalna obilježja, bez nekakvog zajedničkog povijesnog identiteta. Jedini slučaj kada su bili unutar istog kraljevstva je bio onaj pod vrhovnom vlašću saudijske obitelji. Stoga je jasno da saudijska verzija nacionalizma služi kao ujedinjujući element za sve regije, ističući zajedničke vrijednosti i pomažući prevladavanju etničkih, demografskih i društvenih razlika. Međutim, ljudi se i dalje više identificiraju na plemenskoj i regionalnoj nego na široj nacionalnoj bazi. Ipak, fizička pokretljivost, pomoću suvremenih komunikacijskih sustava i mogućnosti zapošljavanja diljem kraljevstva, nastoji poticati regionalnu integraciju.

Za dodatna pitanja obratite se ulami

Državni odgojni i obrazovni sustav igra značajnu ulogu u konstruiranju zajedničkog saudijskog nacionalnog osjećaja. Naravno, s obzirom na dominaciju religije u svakodnevnom životu saudijskog društva, i odgojni i obrazovni sustav nalazi se pod njenim utjecajem, pri čemu religijsko obučavanje započinje već u vrtiću. Država jasno naglašava kako je glavni cilj obrazovnog sustava promovirati islamske vrijednosti i usmjeravati učenike prema istinskom islamskom putu.

Ipak, nastojanja obitelji Saudi za modernizaciju i izgradnju nacije stvaraju opasnost od sukoba religije i države. Uvođenje tehničkih inovacija, poput motornih vozila ili komunikacijskih sredstava, neophodno je za konsolidaciju ovlasti i provedbu političkih ciljeva, što su mnogi religijski učenjaci tumačili kao bid'a (herezu). Stoga je kralj morao angažirati svog ulamu da opravda takve postupke. Razdor između muslimanskih fundamentalista s jedne strane i institucionalizirane vjere i države s druge, bio je neizbježan. S obzirom na to da su obitelj i ulama bili optuženi kako skreću s istinskog islamskog puta, čime je bila ugrožena dinastijska vlast, kralj je odlučio upotrijebiti vojnu silu za svladavanje opasne opozicije.

Od vremena otkrića nafte, točnije njene komercijalne isplativosti tijekom Drugog svjetskog rata, jedan od najvećih izazova države bio je spojiti njenu trgovinu i enormno bogaćenje s promoviranim vrijednostima islama, što se najčešće opravdava ''potrebama naroda''. Drugim riječima, vlada je morala izgraditi most između tradicionalnih vjerskih vrijednosti i stvarnosti moderne države u razvoju. U takvim slučajevima na scenu stupa ulama, koji ima zadatak izgraditi taj most.

O AUTORU: 

Hrvoje Petrović, Osječanin s diplomom povijesti i pedagogije. Odgajatelj u SOS Zajednici mladih Osijek i autor povijesno-nogometne web stranice Imaginary Football History.
Fan He-Mana, kluba gdje igra LeBron i Letećeg odreda. 

Literatura

Joseph Nevo, ''Religion and National Identity in Saudi Arabia''. Middle Eastern Studies, Vol. 34, No. 3 (Jul., 1998), pp. 34-53

''Emblem of Saudi Arabia'', https://en.wikipedia.org/wiki/Emblem_of_Saudi_Arabia

''Nathional Anhtem of Saudi Arabia'', https://en.wikipedia.org/wiki/National_Anthem_of_Saudi_Arabia

''Saudi Arabia'', https://en.wikipedia.org/wiki/Saudi_Arabia

''Saudi Arabia: The Wahhabi movement'', https://www.britannica.com/place/Saudi-Arabia/The-Wahhabi-movement

 

Znate li nešto više o temi ili želite prijaviti grešku u tekstu?
;
Učitavanje komentara