RIJETKO se susreću osobnosti poput njegove. Gordon Schildenfeld u svojoj je karijeri birao krajnosti i doživio sasvim suprotna iskustva, a njegovo putovanje nogometnim svijetom bilo je sve samo ne obično.

Hrvatski branič, koji danas velik dio života provodi u Ateni, u velikom je intervjuu otvorio dnevnik svojih sjećanja i podijelio brojne neispričane priče iz više od 20 godina duge karijere na najvišoj razini, s posebnim naglaskom na vrijeme provedeno u Grčkoj, gdje je nosio dresove PAOK-a i Panathinaikosa, piše Gazzetta.

U razgovoru je otkrio kako ga je ljubav prema sportu odvela čak i na utakmicu Lige prvaka Olympiakosa, ali i na vaterpolski dvoboj istog kluba. Kroz njegove priče provlače se riječi poput "uspjesi", "pobjede" i "postignuća", jer je u svakom koraku svoje karijere želio imati glavnu ulogu i biti onaj koji se smiješi nakon posljednjeg sučevog zvižduka.

Prvi trenerski koraci i manjak strpljenja na Cipru

Otkako je završio igračku karijeru, nije puno govorio za medije. Na početku razgovora zanimalo nas je je li "ubio" igrača u sebi. "Moraš ubiti način života na koji si navikao. Kad prestaneš, tijelo se mijenja, financijska situacija se mijenja, struktura svakodnevice se mijenja.

Moraš biti brz i pravilno organizirati misli. Uspio sam, prošao sam tu fazu", započinje Schildenfeld. Najbolji način za prilagodbu bio je odmah pronaći novi posao. "Pronašao sam priliku u Arisu iz Limassola i bio sam direktor akademije te trener mlađih kategorija. Tako sam shvatio da mi se to sviđa."

Ipak, rad s najmlađima zahtijeva više ulogu učitelja nego trenera, što je i sam brzo shvatio. "Ne bih se više spuštao ispod određene dobne granice. To nije za mene. U dobi U19 čine se prvi ozbiljni nogometni koraci. Gradiš im mentalitet i učiš ih kako postati bolji.

Nemam strpljenja za mlađu djecu." Iako na Cipru ima talenta, tvrdi da se te dobne skupine zanemaruju. "Bio sam na Cipru devet godina i poznajem probleme. Ne brinu se za mlađe kategorije. Neka djeca ostaju u momčadima isključivo zato što to zakon nalaže. Taj proces zahtijeva strpljenje, a nitko ga ne pokazuje na Cipru."

Kao dječak koji je odrastao u Šibeniku, nikada nije zamišljao karijeru kakvu je imao. "Uživao sam u igri, u košarci i drugim sportovima. Tek kad sam počeo igrati prve profesionalne utakmice u Šibeniku, počeo sam razmišljati o iskoraku."

Prelazak u Dinamo Zagreb bio je ostvarenje sna. "Samo pomisli da sam gledao njihove igrače na televiziji dok sam u lipnju bio u drugoj ligi, a u kolovozu sam već igrao u Europskoj ligi. Bilo je to nešto nezamislivo. Shvaćaš da se tvoj život može promijeniti u vrlo kratkom vremenu." Taj je uspjeh u njemu probudio ovisnost o pobjedama i natjerao ga da postane najbolja verzija sebe.

Pregovarao sam s Ajaxom, a onda su mi rekli: 'Ideš u Beşiktaş'

Odlazak iz Dinama nije bio stvar izbora. "Bilo je ljudi u momčadi koji su gledali interes kluba. U to vrijeme smo igrali s Ajaxom i izbacili ih. Bio sam u pregovorima s Ajaxom da odem tamo", prisjeća se. No sudbina je imala drugačiji plan. "Bili smo u Turskoj na pripremama kad su došli i rekli mi 'ideš u Beşiktaş'.

Odgovorio sam im 'ja ne želim ići u Beşiktaş, želim ići u Amsterdam'. Ali oni su inzistirali." Završio je u Istanbulu, gradu od 14 milijuna ljudi, s jednomjesečnim djetetom. Bio je to velik šok.

Nakon Turske uslijedila je epizoda u Duisburgu, u drugoj njemačkoj ligi, koja je bila veliko razočaranje. "Neki su dogovorili taj posao, a trener ništa nije znao. Sve mi je to bilo kao budilica, shvatio sam što je 'sirovi' nogomet."

Karijeru je obilježila promjena mnogih klubova, što je bio i njegov cilj. "Želio sam ići u momčadi, dobro raditi, a zatim otići upoznati ostatak svijeta. Taj način razmišljanja promijenio sam tek kad sam bio u Panathinaikosu. Tada sam pomislio da želim ostati tamo do kraja karijere."

Vrhunac je bio poziv u hrvatsku reprezentaciju, gdje je proveo osam-devet godina. "Igrao sam s Modrićem, ali ni tada nisam osjećao ništa veliko, ništa drugačije. Mi smo kao i svi ostali ljudi." Ipak, priznaje da je osjećaj igranja za cijelu naciju nešto posebno.

Rakitić me zvao u Sevillu dok sam potpisivao za Dinamo Moskvu

Najveći "što bi bilo kad bi bilo" trenutak karijere dogodio se tijekom Eura 2012. "Bio sam u Moskvi da potpišem ugovor s Dinamom i nazvao me Rakitić, koji je tada bio kapetan Seville. Pitao me 'gdje si?'. Kad sam mu odgovorio, rekao mi je: 'Ne radi ništa, čekaj. Moj te trener želi'."

No vremena nije bilo. "Već sam bio u restoranu da potpišem. Poslao sam poruku Rakitiću da mu mogu dati još 15 minuta, ali bilo je kasno. Na kraju sam potpisao, a Sevilla je uzela Spahića. Ne žalim, u Moskvi sam se lijepo proveo."

Život u Rusiji opisuje kao ekstreman. "Ako umreš, nitko neće primijetiti. Promet je ludnica, a snijeg pada od listopada do ožujka. Svaka osoba ide tamo isključivo zbog novca." Profesionalizam nije bio na razini na koju je navikao.

"Na prvoj utakmici protiv Stuttgarta jeli su sladoled u svlačionici. Došli su u papučama. Bilo je smiješno." Sve se promijenilo dolaskom trenera Petrescua. "Pozvao je mene i Misimovića u ured i rekao nam 'ne volim Balkance'. Kao da ti novi šef dođe na posao i kaže 'dobar dan, otpušten si'."

S Vučkićem sam zalutao na Arisov stadion: 'Bježimo prije nego nas prebiju!'

Nakon Rusije uslijedio je poziv PAOK-a. "Nazvao me moj menadžer i rekao mi da postoji ponuda. Želio sam ići", priča Schildenfeld. U Solunu ga je dočekala nogometna filozofija koja mu je odgovarala. "Zavolio sam pristup koji Grci imaju prema nogometu.

Trener mi je bio Donis, koji je miran i brine o svojim nogometašima." Iz tog razdoblja pamti jednu anegdotu. "Sjećam se kad smo s Vučkićem pogrešno skrenuli autom i našli se na stadionu Arisa. Sve je bilo žuto, ljudi su nam lupali po staklu. Kažem Vučkiću 'idemo bježati dok stignemo, prije nego nas prebiju!'."

Fascinirala ga je strast navijača. "Dok je grad bio tako miran, kad bi došla subota i bila utakmica, vladao je kaos. Vika posvuda." Posebno pamti obožavanje Pabla Garcije. "Čuo sam cijeli stadion kako viče 'Pablo, Pablo'. Kad je ušao kao zamjena, bilo je kao da je ušao Bog. Vikali su na svaki njegov dodir s loptom. Počeo sam uživati u svakom trenutku."

Anastasiouova pravila u Panathinaikosu: Pranjić i ja smo u 22:30 tek išli na večeru

U Panathinaikos je stigao na nagovor prijatelja, vaterpolskog trenera Hrvoja Koljanina, no početak u Ateni bio je težak. "Očekivao sam da će Atena biti zemaljski raj, a stigao sam u srpnju kad nema nikoga. Grad mi se uopće nije sviđao", priznaje.

Prvih šest mjeseci, dok se nosio i s razvodom, nije uživao. Dodatni problem bila su stroga pravila trenera Giannisa Anastasioua. "Morali smo, na primjer, biti kod kuće u 22:30 navečer. U to vrijeme, pogotovo ljeti, vani je dan. Pranjić i ja smo u to vrijeme išli na večeru. Ne zato što smo se zabavljali, nego zato što smo tako navikli."

Zbog loših igara trener mu je u prosincu rekao da može otići. "Tada sam postao tvrdoglav. Pomislio sam da ne mogu otići jer nisam uspio i rekao sam mu da ću se oporaviti. Zaista, vratio sam se i počeo igrati sve bolje." S vremenom je počeo razumijevati i prihvaćati trenerove metode, koje su bile usmjerene na disciplinu mlađih igrača.

Da smo ostali na okupu, osvojili bismo prvenstvo

Schildenfeld je bio svjestan da se nogomet u Grčkoj ne igra samo na terenu. "To sam vidio i u Hrvatskoj. Dolazim iz zemlje gdje je nogomet posvuda. Lako mi je bilo to prihvatiti." U Panathinaikosu su, kaže, uveli kazne od 500 eura za prigovore sucima kako bi igrači ostali koncentrirani.

Prisjetio se i sezone u kojoj su bili blizu naslova. "Bili smo vrlo blizu Olympiakosa te sezone i da nam nisu oduzeti bodovi, mogli smo ga osvojiti. Unatoč tome, ja više žalim za onom odmah sljedećom. Smatram da bismo ga osvojili da smo ostali kao momčad. Ja sam prvi otišao." Odlazak je uslijedio nakon što se klub nije mogao odlučiti oko produženja ugovora. "U jednom trenutku je došao Dinamo Zagreb i sve je riješeno u 5 minuta."

Na vaterpolu Olympiakosa: Mislio sam da ću umrijeti

Derbi koji najviše pamti je pobjeda od 3:0 na Karaiskakisu. "Vjerovali smo da možemo pobijediti, ali nismo mogli zamisliti da će biti tako lako. Mjesecima poslije, kad bih išao u neki dućan, nisam ništa plaćao. Tada sam shvatio da smo tim ljudima donijeli veliku radost."

Ipak, ljubav prema nogometu odvela ga je i na protivnički stadion. "Želio sam ići gledati utakmicu Olympiakosa s Paris Saint-Germainom. U klubu su me pitali jesam li pri sebi. Na kraju smo nabavili ulaznice, a taksist nas je ostavio među navijačima Olympiakosa. Čim sam skinuo kapu, prepoznali su me i počeli vikati, ali ništa se nije dogodilo."

Još luđe iskustvo doživio je na vaterpolu. "Prijatelji su me pozvali da dođem vidjeti Jug protiv Olympiakosa. Uđem unutra i odjednom vidim plamen i čujem viku. Tada sam pomislio 'došao je dan kad ću umrijeti'." Zaštitar mu je dobacio: "Kretenu, zašto si došao? Zašto nisi ostao kod kuće?" Utakmica je završila bacanjem predmeta u bazen, a on je morao čekati sat vremena da se dvorana isprazni kako bi sigurno otišao.

Incident na Kreti: Policija nam je vikala 'trčite, ne hodajte!'

Panathinaikos je bio jedini klub u kojem je želio završiti karijeru. "Nakon prvih šest mjeseci shvatio sam da se ja moram prilagoditi grčkim uvjetima. Počeo sam uživati u životu i pomislio da želim živjeti u ovoj zemlji." Prisjetio se i kako je s Danijelom Pranjićem vodio Luku Modrića i Ivana Rakitića u bouzoukiju. "Luka nam je govorio da je izlazio u Madridu, ali da to nije bilo isto.

Iznenadilo ga je kako mu nitko nije prišao da ga uznemirava." Od utakmica, osim derbija, posebno pamti gostovanja kod OFI-ja na Kreti. "Sjećam se Pranjića kako izlazi iz tunela i kako ga udaraju. Prolaziš ispred fanatičnih navijača. Policija nam je vikala 'ne hodajte, trčite'. Taj mi je trenutak ostao urezan u sjećanje."

Dogovorio sam povratak u Panathinaikos, ali se nikad nije ostvario

Nakon odlaska u Dinamo postojała je priča o povratku u Panathinaikos. "Postojao je interes s obje strane. Dogovorili smo se, ali to se nikada nije dogodilo. Jako sam se želio vratiti." Da je tada potpisao, karijeru bi, kaže, sigurno završio u Ateni.

Umjesto toga, put ga je odveo na Cipar, prvo u Anorthosis, a zatim u Aris iz Limassola. "U Anorthosisu sam ponovno vidio pune stadione, ljubav, strast. Nisam očekivao tako nešto." Karijeru je završio i odmah uplovio u trenerske vode, što su mnogi i očekivali. "Puno sam govorio na terenu, svi su očekivali da ću postati trener. Sada kad sam počeo, volim to i imam strast prema tome", zaključio je Schildenfeld.