Siniša Mihajlović

Siniša Mihajlović vodi 1:0

Siniša Mihajlović vodi 1:0
Foto: Getty Images

BILO je jasno da bolest čini svoje. Siniša Mihajlović je oslabio, ali 40 dana nakon što je objavio da boluje od leukemije i sedam dana nakon prve faze agresivne kemoterapije, na stadionu u Veroni ostavio je dojam snažnog, neustrašivog i neslomljivog čovjeka, kao što je karizmom i stavom to oduvijek činio. 

Svima na tribinama bilo je jasno da na atletskoj stazi stoji čovjek koji vodi tešku borbu. Dobio je gromoglasan aplauz navijača Verone i navijača Bologne, kluba u kojem radi kao glavni trener. 

Mihajlović nam je poručio da borba nikad ne prestaje 

No Mihajlović nije napustio bolnicu i došao na teren da bi čuo aplauz ili da bi od navijača i medija dobio potvrdu da je učinio hrabar potez. On je došao poslati poruku da će se boriti. Njegov izgled mnoge je šokirao. Tijelo mu je oslabjelo, ali iz očiju je i dalje izbijala snaga velikog duha koji se ničeg ne boji i koji od borbe ne odustaje.

Tjedan dana kasnije Siniša je bio i na stadionu Bologne kada je u 2. kolu dočekala SPAL i pobijedila golom u trećoj minuti sudačke nadoknade. Igrači Bologne tako su na najbolji mogući način uveličali večer Mihajloviću, a njegov izlazak na teren popraćen je podrškom s tribina i porukom: "Za Sinišu i za dres. Borit ćemo se u svakoj borbi."

Mihajlović je dolaskom u Veronu dokazao da njegove riječi nisu floskule.

"Poštujem bolest, suočit ću se s njom isturenih grudi, pogledat ću je u oči, kao što sam to uvijek u životu činio, i pobijedit ću", kazao je na konferenciji za medije na kojoj je objavio tužnu vijest.  Te riječi popratio je djelima. 

Kažu da ništa ne zbližava ljude kao zajednička muka. U ovom slučaju kroz pravu muku prolazi jedan trener, ali svijest da se nešto takvo može dogoditi svima nama razlog je zbog kojeg se možemo pronaći u nevolji koja je pogodila Sinišu.

"Hvala i navijačima svih boja, i onima koji su mi zviždali i vrijeđali me, sada su mi napisali da se borim. Hvala i prijateljima koje stječem tijekom karijere, i hvala svima i onim nepoznatim ljudima koji me poznaju i koji znaju kakav sam čovjek. Od predsjednika države do pisma u kojem mi je jedan dječak nacrtao osmijeh, svi ste bitni. Hvala još jednom, ponestalo mi je suza, sada je vrijeme za borbu. Vidimo se uskoro", napisao je Mihajlović u pismu objavljenom u Gazzetti dello Sport.

Kazao je da su vjerojatno mnogi mogli pomisliti kako je on posljednja osoba kojoj se takvo nešto moglo dogoditi, pogotovo kada u obzir uzmete da je redovito obavljao pretrage jer je njegov otac preminuo od raka. Bolest je još jednom pokazala da ne bira.

Sinišina borba je mnogo veća od borbe jednog čovjeka. Posebno je to uočljivo kada se radi o popularnoj osobi u popularnom sportu jer tako sport još jednom ispunjava svoj zadatak - pokazuje snagu duha i šalje univerzalnu poruku. Možda je to još jedan razlog zbog kojeg je Siniša u Veroni, u ligaškoj utakmici koja je okončana rezultatom 1:1, postigao važan gol u utakmici života, za vodstvo protiv opake bolesti. Na taj način on je svima nama koje muče slični problemi poslao poruku da odustajanja nema.

Snaga duha

Nije važno što nas muči i koji je naš problem, važno je da ne odustanemo. Sinišu nije zanimalo što će svi vidjeti očite tragove koje je leukemija ostavila na njegovom tijelu i nije se sramio muke koja mu zadaje udarce. Skupio je snagu, napustio bolnicu iako to nije bilo preporučljivo i otišao povesti svoje igrače. Njegov izlazak na teren je slika godine. 

Podsjetio nas je na Tysona Furyja koji se boksu vratio nakon depresije koja ga je tjerala na samoubojstvo. Pokazao je svima koje muče slični problemi da je u životu baš sve moguće. Fury se podigao i nakon udarca Deontaya Wildera koji ga je poslao na pod.

Sinišina borba podsjetila nas je i na borbu Nataše Kovačević, srpske košarkašice kojoj je u rujnu 2013. godine amputirana lijeva noga ispod koljena, ali koja je 26 mjeseci nakon toga postala prva košarkašica u povijesti koja je zaigrala profesionalnu košarku s protezom na nozi.

Svi oni pokazuju koliko su spremni dati sve od sebe da bi radili ono što vole, da bi pobijedili glas koji ih tjera na predaju. 

Mihajlović iz bolnice nije odlučio otići negdje na planinu i u tišini tražiti mir, otišao je tamo gdje mu potez protivničkog igrača, loša sučeva odluka ili pogreška svog igrača mogu pokvariti dan čak i da nema niti jedan drugi problem pored toga. No on se nije zamarao, otišao je raditi ono što voli i što ga ispunjava, ono što mu je nakon obitelji najvažnije, jer njega ispunjava i bol posla kojim se bavi.

U sjajnoj knjizi Michaela Calvina "Živjeti na vulkanu" postoji mnogo priča o trenerima koji su osjetili najgoru stranu trenerskog posla, stranu u kojoj vam se podudaraju najgori životni problemi, pomiješani s problemima u poslu. Svejedno, ti ljudi nisu odustajali od toga što rade, jer su shvatili da ih to najviše ispunjava.

Nevjerojatnu priču ispričao je Alan Irvine, trener koji je u studenom 2007. godine preuzeo Preston u Championshipu dok se klub borio za opstanak. Uspio ga je izboriti, a već je sljedeće sezone dospio do play-offa za ulazak u Premiership, u kojem je tijesno poražen od Sheffield Uniteda. Ipak, već do polusezone 2008,/09. dobio je otkaz. I to na bizaran način.

"Izgubili smo utakmicu nakon gola iz slobodnog udarca kakav svatko promašuje. Došao sam navečer u klub pogledati reprizu utakmice kada je predsjednik kluba ušao unutra. Rekao mi je da ne zna kako će mi to reći, ali da moraju naprijed. Pitao sam ga na što točno misli, a on je odgovorio da će me smijeniti. To je bio kraj naše konverzacije", prepričao je Irvine koji je tada bio totalno razočaran.

Mihajlovićev poučak je taj da nikakav izgovor nije dovoljno jak da biste odustali od novog dana

Nakon tog Irvine se zaposlio kao trener u omladinskom pogonu Evertona, ali je vremenom shvatio - nedostaju mu uzbuđenja.

"Shvatio sam koliko mi nedostaje to uzbuđenje. To je bilo ludo, ali nedostajalo mi je ustajanje u 3 ujutro s mislima o tome jesam li izabrao pravu momčad. Tko će sjediti na klupi, što ću novinarima odgovoriti ako se dogodi to i to...", prepričavao je Irvine.

Tu nije kraj. Irvine se uspio vratiti na klupu glavnog trenera i to u West Bromwich Albionu, što je bio njegov prvi posao u Premiershipu, ali je otkaz ponovno dobio na skoro isti način - spremao je plan za sljedeću utakmicu kad je stigla vijest da je dobio otkaz. Ovaj put to su mu mnogo ljepše priopćili, ali svejedno je postao bivši.

Sličnih priča ima mnogo, a jednu je prepričao i Brendan Rodgers koji je u Calvinovoj knjizi spomenuo engleskog trenera koji je redovito nakon utakmica sa suprugom odlazio u isti bar. Međutim, dan prije jedne utakmice njegova supruga je preminula. On je ipak otišao na utakmicu, njegova momčad je slavila, a kasnije je sam otišao u bar na piće. Kada su ga upitali gdje mu je supruga, odgovorio je: "Sinoć je preminula."

"Izgubio je ženu svog života, svoju desnu ruku, ali je opet došao i odradio svoj posao. To vas tjera na razmišljanje, zar ne?" pitao je Rodgers.

Takvi brodolomi neminovni su za trenerski posao, a ove priče ispričali smo upravo zbog onog što je napravio Mihajlović. U poslu koji vas psihički troši i umara Mihajlović pronalazi put da pobijedi opaku bolest. Valjda je to dovoljno jaka poruka za sve koji pronalaze izgovore u bilo kojim borbama, jer nikakav izgovor nije dovoljno jak da biste odustali od novog dana.

Znate li nešto više o temi ili želite prijaviti grešku u tekstu?
Učitavanje komentara