Foto: Screenshot

ROMA ima Francesca Tottija. Milan ima Paola Maldinija. Široki Brijeg ima Wagnera Laga.

Iako nije kao prethodna dvojica cijelu karijeru proveo u jednom klubu, 40-godišnji Brazilac Wagner u Širokom je odavno više od običnog nogometaša. Wagner je u tom klubu od 2003. godine i upravo zato je njegov nedjeljni oproštaj od BH-nogometa bio posebno dirljiv.

U 72. minuti utakmice protiv Željezničara Široki se oprostio od svojeg "Tottija". Cijeli stadion je ustao i pozdravio ga pljeskom, a uplakani Wagner je iz kostobrana izvadio mali transparent na kojem je pisalo "Hvala" i okrenuo ga prema svim tribinama.

"Wagner Lago! Wagner Lago!", orilo se Pecarom dok su Brazilcu pljeskali igrači obiju momčadi.

Koliko je Wagner velik u BiH i koliko ga svi poštuju dovoljno govori scena u kojoj su mu pljeskali i gostujući navijači Željezničara. Dobiti pljesak od protivničkih navijača, osobito kad je riječ o suprotstavljenim narodima, u BiH je nezamislivo.

Još prije kraja susreta brazilski veznjak se popeo na tribine i otišao do Škripara, najžešćih navijača Širokog. Izgrlio se sa svakim od njih, a oni su ga na kraju obukli u svoju navijačku majicu. Wagner je potom prošetao po svim tribinama sa svojim malim transparentom i zahvalio se na velikoj podršci.

Kad je 2003. godine na poziv mlađeg brata Ricarda došao u Široki Brijeg, Wagner nije ni sanjao da će ovdje ostati 15 godina i da će mu djeca postati državljani BiH. Apsolutni je rekorder po broju golova u tamošnjoj ligi. U 385 utakmica zabio je 134 gola, od čega 121 u prvenstvu, a na drugom mjestu je umirovljeni Emir Obuća s tek 90 golova.

"Bio sam jako sretan kad mi se ukazala prilika da dođem u Europu. Došao sam usred ljeta i bilo je strašno vruće, što nisam očekivao. Za BiH sam do tada čuo samo kad se pričalo o ratnim strahotama, ali grad mi se svidio čim sam došao. Zbog ograničenog broja stranaca nisam mogao igrati u Širokom pa sam otišao na posudbu u Posušje, gdje su bila moja dva sunarodnjaka Jefthon i Ronielle. Tamo sam ostao dvije godine i vratio se u Široki", rekao je Wagner.

Njegov brat Ricardo, kojeg je u BiH doveo Sammirov menadžer Božo Slišković, dobio je i državljanstvo BiH te je nastupao za reprezentaciju dok je izbornik bio Blaž Slišković. Govorio je da će dovesti svojeg brata koji je još bolji od njega, a nitko mu nije vjerovao. Ricardo je kasnije otišao u Rusiju, a danas je voditelj omladinske škole Krasnodara. No Wagner se zaljubio u Široki i nikad nije poželio otići.

"Ovaj klub i grad ponudili su mi sve što sam mogao poželjeti. Ljudi su me nevjerojatno toplo primili. Ovdje je i supruga Lilian, kći Lana i sinčić Davi. Oni oboje idu u školu i uče jezik, što ja nisam imao prilike. Dobro ga govorim, još bolje razumijem, ali s gramatikom nisam baš najbolji. Hrvatski sam naučio iz razgovora s prijateljima. Svake godine obiđemo rodbinu u Brazilu, ali kad se vraćamo u Široki osjećamo se kao da dolazimo kući", rekao je Brazilac koji je ujedno i jedini ne-katolik koji je igrao za Široki Brijeg.

Nakon karijere, u kojoj je sa Širokim osvojio prvenstvo 2006. godine te kup 2007., 2013. i 2017. godine, Wagner ne razmišlja o povratku u Brazil.

"Želim ostati ovdje i biti i dalje vezan za ovaj klub kao skaut, trener ili obični navijač. Moja obitelj se također navikla na grad i klimu, svi nas poštuju i ovdje uživamo. Ja sam odrastao u malom brazilskom gradu Aurelino Leal gdje je sve mirno i lakše se mogu riješiti neki problemi. Onako, preko prijatelja. Upravo takav je i Široki Brijeg", rekao je prije par godina Brazilac koji je upisao i trenersku školu.

"Ne budem li se bavio nogometom, želio bih postati svećenik. Ja sam protestant i poštujem svačiju vjeru, a ovdje svi poštuju moju. Naših crkava ovdje nema puno, najbliža baptistička je u Mostaru gdje odlazimo svake nedjelje u 10 sati, kad stignemo. No gdje god dođemo ljudi nas srdačno dočekuju i nemam baš nikakvih problema", kaže Wagner.

U Širokom je i najbolji strijelac u europskim utakmicama sa šest golova, a po mišljenju mnogih u BiH najbolji je igrač koji je igrao u 20-ak godina staroj prvoj ligi te zemlje.

"Ja bih igrao i do 60. godine, ali znam da to nije moguće. Ne želim da mi ljudi zvižde jer nisam dobar. Mislim da ljudi općenito previše gledaju samo mane i negativne stvari. Previše traže perfekciju, a to je jako teško postići. Tako piše i u Bibliji. Govorili su mi da je ovo loša zemlja u kojoj se igra loš nogomet, ali meni je ovdje dobro. Naravno da i grad i zemlja imaju svojih loših strana, ali ja ih pokušavam ignorirati i uživam u onome što je dobro. Svaki grad i sredina imaju mane. I Brazil i BiH i Švicarska i Amerika. Meni je Široki idealan i ovdje ću ostati", rekao je najomiljeniji igrač u Širokom.