"Snowboarderi nisu nikakvi divljaci - mi se bavimo najboljim sportom na svijetu"

Foto: Air&style.at

SNOWBOARDERICA u Hrvatskoj? Do prije par godina bilo je sasvim nezamislivo, ali danas je scena ovog sve progresivnijeg sporta već dobrano upoznata s Anom Rumihom, 24-godišnjom Zagrepčankom, koja se već etablirala kao jedna od najboljih boarderica svijeta.

> Nije moglo završiti nego spektakularno: Innsbruck potvrdio status snowboard metropole

> Index sa snowboard elitom u Innsbrucku

Anina priča sve je samo ne obična, a osim samih početaka bavljenja snowboardom Ana je u intervjuu za Index pričala i o problemima s kojima se susreću mladi boarderi u Hrvatskoj, kroničnom nedostatku razumijevanja za ovaj sport te zašto nikada neće nastupiti na Olimpijskim igrama.

Kako je sve počelo?

"Profesionalno sam se bavila atletikom, bila sam u mlađim uzrastima i članica reprezentacije u troskoku i skoku u dalj, ali sam sa strane uvijek skejtala. Trener je znao za sve to, vidio je kad bih dolazila s masnicama. Jednom sam tako ozlijedila koljeno i to me odgurnulo od atletike."

Otkud se "pojavio" snowboard?

"Počela sam potragu za nečim novim čime ću se baviti i tako sam jedan vikend došla na Sljeme, uzela sam board i počela se spuštati. Išlo mi je dosta dobro, i nedugo nakon toga mi se javio Tomislav Tiška, tadašnji predsjednik Saveza, koji me je pitao bi li nastupila na Svjetskom juniorskom prvenstvu u snowboardu. Zašto ne, rekla sam si, i kad sam tamo došla to je bilo to. Navukla sam se tad na snowboard i evo, tako već godinama."

Atletiku si morala napustiti zbog ozljede koljena?

"Da. I u snowboardu ona trpe strašan pritisak - baš zbog toga često propuštam natjecanja, kako ga ne bi sasvim opteretila."

Svejedno, snowboard je poznat kao strašno skup sport, za kojeg se u Hrvatskoj baš i ne lijepe sponzori.

"U Hrvatskoj tržište snowboarda praktički ne postoji i jako je teško pronaći sponzora. Ja sam imala sreću da sam pobijedila na jednom natjecanju u Austriji, tu sam se pokazala zanimljivom i našla sponzore koji me i danas prate. Problem je što kod nas ljudi razmišljaju dosta primitivno. Kao, ja sam iz Hrvatske koja nema poštenu planinu i zbog čega bih se trebala baviti snowboardom... Ipak, neki ljudi, poput Tiške su mi jako puno pomogli..."

Ono što te najviše pogađa ipak su uvjeti.

"Boarderima u Hrvatskoj ne treba više od jednog parka od 20x10 metara, ali problem je što na nas svi gledaju kao na neke divljake, a zapravo smo sportaši kao i svi drugi. Živimo sportskim životom, ne pijemo, ne pušimo i onda je sve to zbilja tužno. Oblikovali smo se kao ljudi na svim ovim putovanjima i ta iskustva se ne mogu ničim platiti. Gospodin Žiljak, inače jedan od čelnih ljudi u Holdingu, nam je otvoreno rekao da mi nikad nećemo gore dobiti svoju stazu."

Zbog čega?

"Ne znam zaista, zbilja ne tražimo puno. S druge strane, čudno mi je da se baš toliko novca potroši za organizaciju Snježne kraljice. Ne razumijem zbog čega se mi moramo isprsiti s najvećim nagradama u Svjetskom kupu, valjda je riječ o kompleksima... Najčudnije od svega mi je to što je zbog ta dva događaja unutar tri dana nekoliko tjedana ranije staza zatvorena za sve Zagrepčane i njihove goste. Svaki dan kad sam doma najradije bi otišla gore, ali žalosno je što je to zatvoreno i onda ljudi trunu gore."

Slične probleme prije 15-ak godina imali su Janica i Ivica, pa su oboje postali svjetski prvaci. Janica je još i četverostruka olimpijska pobjednica...

"Ja sam u totalno drugoj verziji snowboarda, ne grizem toliko na sport. Kako je u snowboardu filmska industrija prilično razvijena, na račun svojih sponzora putujem diljem Europe, a sve u kako bi promo-film na kraju godine bio što bolji. Trenutno sam sam svoj gazda i odlično mi je to što radim nešto u čemu uživam, a usput mi nešto i ostane sa strane. Ali da se razumijemo, snowboardom bih se bavila i da nemam ništa, da ne mogu izvući nikakvu korist iz toga. To je jednostavno moj život. Janici i Ivici svaka čast, ali teško da će nekome biti zanimljivo što ja imam dobar filmić na kraju godine."

S obzirom na sve to, kako bi okarakterizirala hrvatsku snowboard scenu?

"Ima tu sve više mladih i perspektivnih boardera. Morena Makar, Anja Štefan, Vid Barić, Nikola Vrhovec... U Rijeci je jako dobra snowboard scena, imaju nešto više prostora na Platku u odnosu na naše Sljeme. Cure su posebno dobre, upravo se spremaju za Olimpijadu. Polažem sve nade u njih, do medalje će teško, ali već i odlazak na Olimpijske igre bio bi ogroman uspjeh kraj toliko Amerikanaca, Kanađana i Skandinavaca."

Sebe si izostavila?

"Haha, možda i zato što mi je baza na Vogelu u Sloveniji pa se više smatram dijelom njihove scene. Znate, u snowboardu postoje dvije federacije - jedna je FIS koju mi boarderi ne volimo previše jer marginalizira ovaj sport, a druga je TTR (Ticket to Ride) i to je ona prava. Godišnje pod okriljem FIS-a odvozim tek onu obveznu normu, odnosno tri do četiri natjecanja. U FIS-u su dosta konzervativni i njihovim natjecanjima posvećujem se uglavnom kako bih dobila kategorizaciju. Imam još i neku malu stipendiju od Grada i to je ono što me sasvim zadovoljava."

I za kraj, što imaš poručiti snowboarderima u Hrvatskoj?

"Neka nikako ne odustaju, snowboard je zaista najbolji sport na svijetu i neka im ne bude teško ustati ujutro i otići na planinu."

Znate li nešto više o temi ili želite prijaviti grešku u tekstu?
Učitavanje komentara