LEGENDARNI VLADO ŠOLA koji je u velikoj Indexovoj anketi izabran za najboljeg golmana u povijesti reprezentacije gostovao je u danas u studiju.

Šola je govorio o svojoj igračkoj karijeri i najvećim dramama u povijesti hrvatskog rukometa, otkrio je nikad ispričane zgode iz Červarove svlačionice i osvrnuo se na njegov odnos s Ivanom Balićem. Za Index je izabrao i svoju udarnu sedmorku hrvatskog rukometa u vrlo zanimljivoj diskusiji koju je vodila novinarka Dea Redžić. 

O Červarovoj taktici i ludorijama 

Pripreme za 2004. Ja pun samopouzdanja, branim sjajno. Idemo na prvu utakmicu i Losert počinje, a Lino je imao taj običaj da mene stavlja pred kraj. No Losert svaku utakmicu brani 20 lopti, nevjerojatno. Meni, naravno, drago jer pobjeđujemo, ali mogu i ja toliko obraniti, ha, ha. Strašna je bila kvaliteta tad u momčadi. I onda finale, Losert brani odlično i Lino ga vadi van. Onda nam je u Tunisu to isto napravio. Ja branim protiv Španjolske u finalu i imam devet obrana u 15 minuta i on me vadi van. Ali taj put se nije poklopilo. Bilo je svega u toj reprezentaciji.

O izboru najbolje hrvatske momčadi svih vremena

Moja najbolja momčad svih vremena? Prije svega, hvala svima koji su glasali u vašoj anketi, 30 tisuća glasova je puno. Vidite da ljudi prate rukomet. Iako je većina glasala za mene, Matošević zaslužuje da bude tu, kao i Venio Losert. Kad spomenem Tončija Peribonija, ja se tako malo osjećam kraj njega. Džomba ili Smajlagić? To je nemoguće... Ajde, Smajlagić.

Lijevo krilo? Ćavar. Drugi bi bio Jelčić. On je bio proglašen za najbolje lijevo krilo Jugoslavije koja je imala 18 top klubova. I dolazi Patrik Ćavar u Zagreb i sretnem Jelčića u gradu i on mi kaže da je otišao. Ja pitam zašto, a on kaže: 'Nemam ja šanse kraj Ćavara'. Lijevi vanjski? Ipak pokojni Puc iako je Lacković bio strašan. Desni vanjski? Pero Metličić, igrač koji vuče ekipu. Tukli su ga, udarali, a on je igrao stalno.

O tome zašto se Balić ne može usporediti s Duvnjakom 

O Vorijevom čudu u Ateni

O prvoj službenoj utakmici hrvatske reprezentacije protiv Japana 1991. godine

Nije to bila prva službena utakmica jer tad još nismo bili priznati i nismo bili savez, ali je dojam bio takav. Goran Stojanović, golman Zagreba iz Srbije, nastupio je za Hrvatsku mjesec ili dva prije nego što će rat početi. To je bilo u predvečerje velikog zla i nećemo se toga sjećati.

O najboljem obrambenom hrvatskom igraču svih vremena 

"Tko je jedini dvaput dobio nagradu za najboljeg obrambenog igrača na velikim natjecanjima? Jakov Gojun. Morali smo od njega napraviti obrambenog igrača, ima jedna anegdota... Znate da po kućnim ljubimcima ponekad možete procijeniti ljude, a on mi je rekao da ima grdelina. Ha-ha, rekao sam ovo neće na dobro. Ispao je momak i pol" 

O Červaru i Baliću

Svega je bilo u našoj svlačionici, ali nisam ulazio u ljubavni odnos Line i Balića. Bitno je samo da smo funkcionirali na terenu. Lino je odličan. Kad ga svi otpišu, on osvoji medalju, poput feniksa je. Prošle godine ga svi otpišu pa uđe u finale. Za biti izbornik moraš biti intelektualac, jer je to puno šira pozicija od samog terena. Odnos s ljudima, igračima, medijima... Moraš znati manipulirati igračima, da se ne lažemo. Moraš nekome reći da je dobar kad nije dobar i to nije lako.

O izgledima Hrvatske na Svjetskom prvenstvu i konkurenciji

Subjektivno nas vidim u finalu, a objektivno u borbi za medalje. Bitno je samo da igramo najbolje što možemo, a onda ćemo doći u situaciju za medalju. Mislim da su igrači dobro spremljeni. Na kraju krajeva, tu je Miljenko Rak. Ne bih želio da igramo s Egiptom. Ne samo zbog sudaca, nego zato jer su domaćini, jer su napaljeni i jer su jako, jako dobri. Imaju jako dobrih igrača i jako su zanimljiva momčad. Ako je Katar uspio doći u finale, ja smatram da je Egipat danas bolji nego taj Katar. Francusku i Norvešku sam gledao jučer. Francuska mi nije na nivou prijašnjih godina. Vidio sam jučer puno isforsiranih šuteva na gol, ali vidjet ćemo kakvi će biti u drugoj fazi i kad zaredaju utakmice.

O slučaju Mirko Alilović 

Ružno je bilo ono s Alilovićem i 2011. godine, kad je Goluža bio izbornik. To je bilo krivo iskomunicirano i ostalo mi je kao ružna uspomena, to svakako ne bih ponovio. Tako se dogodilo, ne znam zašto. To su specifične okolnosti, klub je jedno, reprezentacija drugo. Pritisak je različit, svatko se nosi na svoj način. Nije Mirko jedini koji se teško nosio s pritiskom u reprezentaciji. On je izvrstan golman i žao mi je što se nije profilirao do kraja, u još boljeg golmana. Danas ne komuniciramo, ali mi nismo ista generacija. Više se čujem s ekipom iz '96. godine, ja sam i u Portugalu već bio 10 godina stariji od svih.

O hrvatskim klubovima i trenerima

Klubovi u Hrvatskoj nemaju novca. Ne možemo imati više dobrih klubova osim Zagreba i Nexea jer je u Hrvatskoj glavni cilj svakom igraču da dođe u Zagreb. Ako u tome ne uspije, onda vjerojatno prestane igrati rukomet. Ostali klubovi nemaju novca da zadrže te igrače i da igraju u Europi neke završnice. Tad bi netko vidio nekog trenera dobroga koji je napravio dobar rezultat. U Hrvatskoj su dobri treneri. Netko je stvorio tog Metličića, Džombu, Balića... Mislim da rukometni savez radi jako dobro. Postavljen je kostur ekipe i nikad se nije događalo da se u smjeni generacija smijeni čitava momčad. To je jako dobro organizirano i na postojeću kičmu momčadi dograđuju se novi igrači. To je mudro i pametno. Lino treba biti trener dokle god ima ambiciju i snagu da bude izbornik. No kad i njega nije bilo, osvojila se medalja i s Golužom i Babićem. Nama ne treba strani trener sve dok imamo rezultate s domaćim ljudima.

O najvećim dramama hrvatskog rukometa 

"U vašoj anketi čitatelji su birali i najveće drame, a moja obrana Srbima 2005. godine ušla je u Top 5 samo zato što su to Srbi. Kad bi vaši čitatelji znali da sam cijelu utakmicu skinuo tri lopte, ajde dobro, ne tri nego možda devet i da sam nas baš ja doveo u situaciju da se mučimo do kraja... Meni to nije logično, da sam dobro branio, ne bi morali proživljavati dramu. Ali dobro, zato je sport zanimljiv. Ja nisam osjećao nikakav pritisak kad sam branio za reprezentaciju. Možda samo protiv Srbije jer je to specifična situacija. Uvijek sam razmišljao: 'Jebote, ako izgubimo od njih, ljudi će svašta reći.' 

O rukometu u Americi

Pratim što se radi u Americi. Zadnjih godina radili su s krivim ljudima, ali sad to izgleda ozbiljno. Kad smo u New Yorku jednom bili, ušao sam u dućan sportske opreme kraj Madison Square Gardena. Prišli su mi neki ljudi i tražili me autogram. Rekli su da su iz Švedske. Onda mi je prišao poslovođa te trgovine koji me pitao tko sam ja budući da dajem autograme i ja sam mu rekao da se bavim rukometom. Nije znao koji je to sport pa me pitao jesam li nešto osvojio u tom sportu. Kad sam mu rekao da sam osvojio zlato na Olimpijskim igrama, dao mi je opreme za valjda tisuću dolara. Da se rukomet igra u Americi, naš sport bi bio milijunski. Bilo bi puno više novca. No nijedan sport ne možeš naučiti u tri dana, a pogotovo osvojiti zlatnu medalju ako se time baviš godinu dana, kao što Amerikancu kažu. To su gluposti, cirkus je ako netko zaista tako ozbiljno misli.

O gledanosti rukometa u Hrvatskoj

Ljudi ne odlaze na utakmice jer su komforni. Svi žele besplatne karte, sad u zadnje vrijeme još im moraš dostavom poslati karte kući. Da u Zagrebu imamo deset godina vrhunske rezultate, ljudima bi nakon 11 godina i to dosadilo. Banalni primjer je kad se otvori novi kafić u gradu pa svi navale i onda ih nakon tri mjeseca nema. Oni koji razmišljaju na način da je rukomet nezanimljiv kad nema velikih natjecanja, griješe. Sad se hrvatska liga može gledati na stranicama saveza i jako je dobro posjećena. Politika medijskih kuća je takva kakva je, ali navijači vole rukomet.