U SUSRETU koji je nosio epitet derbija 24. kola SuperSport HNL-a, Rijeka je dočekala Lokomotivu (4:0) na rasprodanoj Rujevici. Utakmica je taj naziv dobila ne samo zbog trenutno prvoplasirane Rijeke već i zbog Lokomotive. Zagrepčani su se sjajnim rezultatima u novoj kalendarskoj godini popeli do petog mjesta ljestvice i uvrstili se u krug ozbiljnih takmaca za četvrto mjesto lige – ono koje će vrlo vjerojatno osigurati nastup u UEFA-inim natjecanjima sljedeće sezone.

Lokomotiva je prije ovog kola stigla na samo dva boda zaostatka za četvrtim Osijekom, no osim rezultata, plijenio je pažnju i način kako je ekipa igrala. Otvorenog garda i s napadačkom filozofijom, momčad prepuna golobradih mladića, bez trunke poštovanja prema iskusnijim i renomiranijim protivnicima, do ove subote bila je bez poraza u 2024. godini. Nakon stopostotne Rijeke osvojili su najviše bodova u ovoj godini (osam), a upada u oko i kako su polovicu tih bodova osvojili u dvije utakmice s Dinamom.

Sopić iznenadio sastavom, izmislio Bogojevića na lijevom beku i stvorio heroja

Ipak, ništa to nije značilo u ovoj utakmici u kojoj je Rijeka ponovno potvrdila zašto njezine šanse za osvajanje titule i snaga u očima javnosti rastu iz kola u kolo. Iznenadio je opet sastavom domaći strateg Željko Sopić, koji je na press-konferenciji rekao kako je Bruno Goda oporavljen. S obzirom na to da je Marijan Čabraja ozlijeđen, Goda je ostao nominalno jedini lijevi bek Bijelih. U prvoj se postavi ipak pomalo iznenađujuće na toj poziciji pronašao Bruno Bogojević.

Nije Bogojeviću, de facto krilnom napadaču, toliko strana bekovska pozicija. Nemalo puta u dresu bivšeg kluba, Slavena Belupa, prisilno je pokrivao desnu stranu. Najčešće je to bilo u postavi s trojicom u zadnjem redu, gdje je Bogojević ordinirao kao "wing-back", dok je u rijetkim instancama zaigrao na pravom beku u zadnjoj četvorci.

No, u dresu Rijeke, Bogojević je u svojih tek deset nastupa uglavnom ulazio s klupe, a dvoboje koje je počinjao od prve minute igrao je na lijevom beku. Bilo je to u utakmici Hrvatskog kupa protiv Libertasa iz Novske, protiv Rudeša i protiv Istre 1961 pred dva tjedna.

U svakoj je od tih utakmica Bogojević pokazao svoje slabosti kao bek pa je tako u najsvježijem susretu protiv Istrijana muku mučio prateći brzonogog Emmanuela Ekonga u prvom poluvremenu. Brige mu je uštedio sada već bivši trener Istrijana David Català, koji je na opće čuđenje zamijenio nigerijskog Šveđana na poluvremenu. Odakle onda pravo Sopiću da u ovoj utakmici izmisli Bogojevića na lijevom beku i pretvori ga u heroja utakmice?

Naprosto je sjajno izgledala suradnja koprivničkog mladića i Marka Pjace na lijevoj strani utakmice protiv Lokomotive. Ta suradnja iznjedrila je dva pogotka kojima je Rijeka nakon 30 minuta igre zakaparila tri boda i novu pobjedu. U nekoliko je još instanci ovaj dvojac terorizirao beka Marka Vranjkovića koji je mijenjao prvu opciju na toj poziciji kod Lokosa, Karla Bartoleca. Protiv razigranog i raspoloženog Pjace i "killera" Bogojevića, Vranjković naprosto nije imao šanse.

U drugom poluvremenu utakmice Rijeka je povukla ručnu i dopustila Lokomotivi da se razigra. Pogonjena igračima s klupe, krenula je stezati obruč oko riječkih vrata. Riječke izmjene nisu donijele potrebnu svježinu i stabilnost u sredinu terena, no i takva Rijeka je u završnici utakmice ipak odagnala brige svojih pristalica te s nova dva pogotka odvela susret u mirne vode.

Šampionski kolektiv

Upravo ovakvi scenariji hrane maštu navijača Bijelih koji vjeruju da Rijeka može ponoviti 2017. godinu i opet uloviti titulu prvaka Hrvatske. Riječani nemaju jednog igrača o kojem im ovisi igra, a šampionski kolektiv kroz 24 ligaška kola svakih nekoliko tjedana iznjedri novog heroja. Krenulo je ljetos s Marcom Pašalićem i Franjom Ivanovićem, koji su sjajno otvorili sezonu te dogurali i do užeg/šireg popisa Vatrenih. Nastavilo se s dovođenjem Marka Pjace koji je u debiju protiv Osijeka pokazao svoju klasu.

Kada je navedeni trojac pao u formi, uzde Rijekine igre preuzeli su Toni Fruk i Niko Janković, a solidan golgeterski period imao je i Bruno Goda. Javnost je raspravljala jesu li bolji stoperski par lige Hajdukovi Šarlija i Uremović ili Rijekini Mitrović i Dilaver, da bi Rijeka u drugom dijelu sezone nanizala pet pobjeda bez Mateja Mitrovića, odnosno četiri bez Dilavera. Samo tri primljena gola u navedenom broju susreta osigurali su u srcu obrane Niko Galešić i Stjepan Radeljić.

Zadnjih tjedana pozornost je skrenuta i na aut Ivana Smolčića, premda su njegove izvrsne partije pomalo prošle ispod radara, a svoje korijenje mogu tražiti u prvom dijelu sezone. Već otpisani Jorge Obregón izveo je epski povratak i pogocima donio pobjede u Splitu i Velikoj Gorici. U sve to moramo dodati Nediljka Labrovića i Lindona Selahija koji kroz cijelu sezonu drže visoku razinu igre.

Maksimir mnogim generacijama Rijeke nikad nije ležao

Pitanje je, dakle, tko je sljedeći igrač kojeg će Sopić gurnuti pod svjetlo pozornice? Odgovor na to pitanje dobit ćemo već sljedeći vikend na Maksimiru, gdje ovu momčad, koja gaji šampionske ambicije i šampionski gard, čeka najveći izazov sezone. Premda je ove sezone u rijetko viđenoj krizi, Dinamo je na papiru i dalje najkvalitetnija momčad lige, a na utakmici Konferencijske lige protiv Betisa pokazao je koliko može biti opasan. 

Maksimir je teren koji mnogim generacijama igrača Bijelih, uključujući i onu šampionsku, nikada nije ležao. Rijeka je tamo u 92 utakmice kroz gotovo 80 godina slavila tek 10 puta. U spomenutoj trofejnoj sezoni 2016./17. na Maksimiru su odigrali 1:1 te su u zadnjem slavljeničkom kolu izgubili 5:2. Ove sezone Modri su slavili 2:1 u utakmici 7. kola gdje su svoje službene debije upisali Sergej Jakirović i Željko Sopić. No, ta je utakmica nosila toliko specifične okolnosti zbog trenerskih rošada i za oba kluba bila između zahtjevnih europskih susreta (op.a. Sparta Prag i Lille), da ju je teško uopće dovoditi u kontekst u kojem bismo ju iskoristili za usporedbu s nadolazećim dvobojem.

Okrenimo se zato drugom međusobnom dvoboju ovih dvaju klubova. Iako su i tada atmosfere u dva kluba bile polarno različite, Dinamo je u utakmici na Rujevici dva puta vodio, no Rijeka se dva puta vraćala i na koncu stigla do 2:2. Dojam je tada bio kako je Rijeka, ako je stvarno gajila šampionske ambicije, trebala više riskirati i tražiti pobjedu protiv ranjenog protivnika, jer se u drugom dijelu sezone, nakon odrađenih priprema i prijelaznog roka, očekivao moćniji i posloženiji Dinamo.

Taj Dinamo za sada nismo dočekali. Pobjeda nad Betisom nije dovoljna da proglasimo Dinamovu krizu gotovom, no ona će svakako biti kotač zamašnjak momčadi kojoj je atmosfera već duže vrijeme zatrovana unutarklupskim previranjima. Potencijalni poraz Rijeke u nadolazećem derbiju stoga bi bio ozbiljan udarac riječkim šampionskim ambicijama, a vrijedio bi i onih famoznih, fantomskih pola boda više. U slučaju slavlja, Modri neovisno o zadnjem dvoboju s Rijekom imaju bolji međusobni omjer koji im u slučaju istog broja bodova na kraju sezone garantira bolji plasman. Utrka za prvaka tada bi bila potpuno otvorena za sve tri momčadi u vrhu lige.

Utakmica bez pobjednika ne ide u prilog nijednoj od dvije momčadi jer dopušta Hajduku da se, u slučaju pobjede u Varaždinu, bodovno izjednači s Rijekom, odnosno pobjegne Dinamu na dodatna dva boda prednosti. Potencijalno, i na Maksimiru rijetko viđeno, slavlje Bijelih bi borbu za titulu umnogome usmjerilo k dvoboju Rijeke i Hajduka, neovisno o Dinamovoj utakmici zaostatka. Pred Riječanima je velika prepreka, no ako ju preskoče, put do prvaka im je širom otvoren.