BIO JE 21. svibanj 2018. godine. Barcelona je odigrala posljednju utakmicu u sezoni i pobjedom protiv Real Sociedada zaokružila je gotovo savršenu sezonu u kojoj je osvojila duplu španjolsku krunu.

Ipak, daleko najupečatljivija scena te nogometne večeri dogodila se poslije susreta. Andres Iniesta odigrao je zadnju utakmicu za Blaugranu i sam je sebi organizirao afterparty za oproštaj. Debelo nakon što je i posljednji navijač napustio stadion, legendarni veznjak je i doslovno skinuo kopačke, zakoračio na travnjak i ostao satima sam sjediti na centru igrališta.

Bio je to vrlo simboličan trenutak. Xavi je svoje zbogom rekao tri godine prije, pa je gašenjem reflektora te večeri na Camp Nouu u povijest otišla čitava nogometna era. Ključan sastojak Barcelonine magične formule uvijek je bio Leo Messi, ali nitko osim Johannesa Cruijffa u čitavoj povijesti nije utjelovio jednu nogometnu školu, ideju, filozofiju i duh kao Xavi i Iniesta.

"Tron je prazan", napisala je Marca dan nakon što je reprezentacija ispala sa Svjetskog prvenstva od Rusije, a bljedoliki genijalac koji je proslavio tiki-taku i odveo Furiju do neslućenih visina otišao u reprezentativnu mirovinu. Otad je španjolski nogomet stvorio puno plemića, ali nijednog koji ima pravo sjesti na Iniestinu poziciju i proglasiti se vladarom. Sve do ovog Eura. Kralj je mrtav, živio kralj Pedri.

Ni Xavi ni Iniesta nisu odigrali ovakvu partiju

Nakon tri vezana neuspjeha i rana ispadanja na europskim i svjetskim prvenstvima, Španjolska se konačno probudila. Nedostajalo je malo preciznosti da ode do samog kraja. I dok su pred golom slabi tijekom čitavog turnira, Španjolci su u sredini terena nenadmašni. Njihov glavni igrač je Barcelonin 18-godišnjak Pedri. 

Protiv Italije je odigrao utakmicu kakvu ni Xavi ni Iniesta nisu odigrali nikad. Nakon prvih 90 minuta imao je 55 upućenih dodavanja i baš svako je pronašlo suigrača. U produžetku je promašio dva dodavanja, ali to nije umanjilo njegovu genijalnu partiju. Stalnim kretnjama bez lopte pojavljivao se kao opcija u sredini terena koja je povezivala sve igrače na lijevoj strani španjolskog napada i uz Danija Olma bio je ključan igrač u pripremi završne faze napada.

Treba napomenuti i to da je loptu uvijek tražio tamo gdje su Talijani bili najgušći, u zoni gdje svaka milisekunda razmišljanja previše i svaka tehnička imperfekcija rezultiraju izgubljenom loptom. On ih je izgubio osam. Manje su ih izgubili, ako izuzmemo igrače koji su ušli u igru kasnije od 80. minute, samo golman Unai Simon, zatim Koke, koji je odigrao 50 minuta manje, i Ferran Torres, koji je odigrao sat vremena nogometa manje. Kao stalna napast i čovjek iza neprijateljskih linija, Pedri je talijanske linije razbijao tamo gdje je najopasnije, a istovremeno i najteže za suparničku obranu.

Kada se pogledaju grafike njegovih dodavanja, jasno se vidi i da se nije radilo samo o dodavanjima prvom igraču do sebe, što njegov podvig čini još impresivnijim. 

Međutim, sama statistika dodavanja nije ono što mu daje pravo da sjedne na Iniestin tron. Alvaro Morata je najbolje opisao zašto će njegov mladi suigrač jednog dana postati najbolji na svijetu.

"Nema 18, nego 40 godina"

"Vidite Pedrija, on igra i djeluje kao da ima 40 godina. Njegov stav i osobnost imaju rijetki. Nadam se da će imati sreće da ga zaobiđu ozljede jer će nesumnjivo biti jedan od najboljih igrača u povijesti Španjolske", rekao je Morata uoči susreta četvrtfinala protiv Švicarske. U toj naizgled benignoj pohvali krije se ono što Pedrija čini posebnim.  

Fraza da netko igra jako zrelo za svoje godine postala je izlizana do mjere da joj više nitko ne zna pravo značenje. Pedri ne igra zreliji nogomet. On, kao i Iniesta, naprosto igru vidi na drugačiji način. Španjolci u gotovo laboratorijskim uvjetima odgajaju igrače koji su tehnički savršeni, stalno traže loptu, sitnim kretanjima izbacuju braniča iz ravnoteže i u primanju lopte se oslobađaju pritiska. Barcelonino čudo od djeteta ima sve to i malo više od toga.

Fantastično razlikuje situacije u kojima treba prići suigraču koji se muči s rješenjem i situacije u kojima se treba maknuti od suigrača kako bi mu stvorio prostor da iznese loptu. Odlično čita položaj tijela suparnika kako bi se postavio točno tako da u prvom koraku stvori malo prednosti, dovoljno da primi loptu i preda je dalje. U 120 minuta nogometa, u kojima je igrao stalno između dva ili tri suparnička igrača i u kojima je imao 80 dodira s loptom, Talijani su Pedrija uspjeli faulirati dvaput, od čega jedan prekršaj otpada na zračni duel.

Svaka statistička kuća ima parametre po kojima je neko dodavanje točno, ali istinski točan pas na terenu mora zadovoljiti više uvjeta. Za takav pas nije dovoljno samo da pronađe suigrača, nego je bitno da stigne u pravo vrijeme, da bude dovoljno jak ili slab s obzirom na to gdje je protivnik i da igrač kojem je upućena lopta može s njom dalje igrati brzo. Ukratko, najbolja dodavanja u nogometu su ona koja suigrača stavljaju u bolju poziciju od one u kojoj je bio dodavač. Dodavanje na jaču ili slabiju nogu, nekoliko milisekundi brže ili kasnije, sve su to detalji u kojima je Pedri istinski majstor.

Preostaje mu samo jedna stvar

Za malo konteksta o tome koliko je spektakularno ovo što Pedri radi, može ga se usporediti s drugim istinskim majstorima. Xavi je s 18 godina igrao u Barceloni B, a za Španjolsku je debitirao s 21 godinom. Iniesta je u 22. godini debitirao za Furiju, a do 21. godine je za Barcelonu počeo tek pet utakmica. Modrić je s 18 godina igrao u Zrinjskom, a za reprezentaciju je debitirao s 21. Pedri je s 18 godina započeo 29 prvenstvenih utakmica za Barcelonu i bio najbolji igrač Španjolske na Europskom prvenstvu.

Barcelona je čitavu sezonu provela u pretumbacijama na terenu i u svečanoj loži. Zadnjih 12 mjeseci je po pitanju igre i rezultata bačeno u vjetar, ali Pedri je bio jedna od rijetkih svijetlih točaka. Iz ove perspektive, pet milijuna eura koje je Blaugrana platila Las Palmasu za njega djeluju kao nogometna pljačka stoljeća. Pisali smo o tome da Barcu iz ideoloških lutanja u kojima plovi godinama može izvući samo povratak korijenima La Masije i vlastitog nogometa, a Pedri je najbolje što joj se po tom pitanju moglo dogoditi.

Na krilima njega, Olma, Ferrana i Paua Torresa, Garcije, Fatija, Simona i drugih, Španjolska gradi sjajnu novu generaciju koja je već sada jako blizu vrha. Jedini njen put je prema gore, a igraču poput Pedrija nakon ovakvog turnira preostaje samo jedan smjer u karijeri.

Mora postati glavni igrač Barcelone, boriti se za Zlatnu loptu i nositi igru Španjolske u narednom desetljeću. Sve ispod toga nije dovoljno za takav talent, a posebno za Iniestinog nasljednika i novog španjolskog nogometnog kralja.