PROTEKLA godina dala nam je sve ono najbolje i najgore od MMA-a. Velika rivalstva i mečeve, senzacionalne uspjehe i epske poraze, povratak kraljevske kategorije u svom punom sjaju i konačan odgovor na pitanje je li nam više stalo do sporta ili showa.

Teška kategorija ponovno je kraljevska

Dugo godina prevladavalo je mišljenje kako je teška kategorija jedna od onih u UFC-u (a posljedično i većini ostalog svjetski relevantnog borilačkog svijeta) najdeficitarnija talentom. Danas je to daleko od istine. Stipe Miočić možda je izgubio titulu zbog nepažnje, ali je i dalje stroj koji je počistio kategoriju kao nitko prije njega. Curtis Blaydes je važio za potencijalno prvog izazivača i najkompletnijeg borca nove generacije teškaša, dok ga već pomalo zapostavljena kamerunsko-francuska zvijer Ngannou nije pobijedila. Sličnu sudbinu dijeli i Alistair Overeem koji je pobjedom nad ruskom senzacijom Pavlovičem poručio kako njegova karijera nije gotova. Konačno, povratkom Caina Velasqueza koji se sve do Stipe Miočića smatrao daleko najboljim teškaškim prvakom kojeg je UFC ikada imao, s velikim iščekivanjem možemo gledati prema 2019. i potencijalnim mečevima koje jedva čekamo. Uvrstimo li u jednadžbu i renesansu Juniora dos Santosa, nadolazećeg udarača Tuivassu, rekordera Lewisa i nevjerojatno opasnog Olejnika, možemo reći da teška kategorija jako dugo nije imala ovakvu konkurenciju. Zaboravio sam napomenuti i trenutnog prvaka i jednog od najvećih boraca u povijesti sporta, Daniela Cormiera. Ako propadne njegov super-meč protiv WWE senzacije Brocka Lesnara, Stipe bi priliku za povratak titule mogao dobiti i mnogo prije nego li se nadao. Konačno smo u situaciju u kojoj je kvaliteta toliko koncentrirana, a razlike toliko suptilne, da samo jedna borba mijenja sliku čitave divizije.

Konačno, Bellatorov teškaški turnir pokazao je zavidnu razinu kvalitete i izvan najveće svjetske organizacije. Fedor, Roy Nelson, Ryan Bader i Matt Mitrione su imena koje bi i Dana White rado imao na svom rosteru, a Mirko Filipović je i dalje ime koje privlači nevjerojatnu pozornost i eventualnom pobjedom nad Nelsonom može na samom kraju karijere doći u šansu za novi veliki pojas.

Khabib i McGregor najbolje su što se sportu moglo dogoditi

Najveći i najbitniji događaj protekle godine bio je dugoočekivani okršaj između Khabiba i Conora, dva sasvim drugačija arhetipa prvaka. S jedne strane (prividno) skromni Nurmagomedov čija je karijera i opus samo logičan nastavak sličice iz njegova života kada je kao šestogodišnjak učio hrvanje protiv - medvjeda. Tip koji nikad nije izgubio rundu u najopasnijem kavezu na svijetu dugo je vremena zanemarivan od UFC-a, dobrim dijelom zbog svojeg neprilagođenog karaktera. Koji je uglavnom posljedica specifične čečenske kulture zbog čega svaki put djeluje kao uljez, tip u američkim filmovima koji dođe iz nepoznate zemlje, bori se na način koji je nepoznat cijelom svijetu i ta mistika čini ga neopisivo opasnim tipom za kojeg znate da će biti najozbiljniji konkurent vašem američkom junaku, glavnom glumcu i tipu s kojim se apsolutno možete poistovjetiti. S druge strane stoji Conor McGregor, tip koji je u nešto više od sedam godina prošao put od primanja socijalne pomoći do odijela koja izgledaju kao nešto što bi nosio neki zli vladar podzemlja u nekom futurističkom krvoproliću koji je režirao Tarantino. Borba je završila prilično očekivano - Nurmagomedov je kao najbolji hrvač UFC-a dočekao Conora tamo gdje je ovaj najslabiji, a inače poznata Irčeva izvrsna kondicija nije bila spremna na takav presing nakon što se nije borio, izuzmemo li eskapadu s Mayweatherom, dvije godine.

Ono što se dogodilo poslije meča je nešto najbolje što se moglo dogoditi ovom sportu. Slobodna borba nosi vrlo jednostavnu, ljudima istinski urođenu privlačnost, izravniju od svih ostalih sportova. Za razliku od kompleksnih pravila unutar kojih loptom, pakom ili diskom stižete do odličja, u slobodnoj borbi morate doslovno ozlijediti suparnika do one granice koja je potrebna da se borba prekine, čime se ipak donekle zadovolje društvene norme i naše samozavaravanje da smo napredniji od rimskog plebsa koji je oduševljeno klicao gladijatorskim borbama. Situacija u kojoj jedan borac stoji s visoko podignutom rukom, a protivnik do njega leži u vlastitoj lokvi krvi, najizravniji je i najčišći osjećaj pobjede, oko kojeg nije potrebna nikakva dodatna interpretacija i svima nam jasno daje do znanja tko se dokazao kao onaj koji može predvoditi naše pleme.

Mirko Filipović često nam objašnjava da se nijedan sportaš nakon poraza ne osjeća tako jadno i poniženo kao borac koji leži na podu.

A da bi takva borba imala veći značaj od ulične makljaže, potrebni su veliki narativi. Suprotno dominantnoj paradigmi koju pokušavaju progurati "borilački tradicionalisti", čak je i "puno plemenitija" vještina boksa najbolje i najveće mečeve svoje povijesti dala kada je iza sebe imala priču usred koje smo povjerovali da će dva čovjeka koji će ući u ring zbilja pokušati ubiti suparnika. Sve što se događalo i prije i poslije meča nema nikakve veze s fair-playem, čašću ili moralom, ali ljudi vrlo lako zaborave da su Muhammad Ali, George Foreman ili Mike Tyson u pravilu prije i nakon meča bili sve ono kako nikad ne biste odgajali svoje dijete. Istinska mržnja, koja u ovom slučaju proizlazi iz Conorove želje da što skuplje proda svoje pobjede i poraze, te Khabibove nemogućnosti da u okviru strogog čečenskog odgoja prihvati prijeko potrebne udarce na svoj ugled, najbolje je što se moglo dogoditi ovom sportu. Jer koliko god se mi divili prekrasnim polugama na ruci, vrhunskim boksačkim tehnikama ili inteligentnom korištenju distance, u podlozi našeg zanimanja za ovaj sport je zapravo želja da vidimo koji je od dva borca spremniji otići dalje u nastojanju da pronađe svoje limite tako da pokuša skinuti glavu onom drugom. 

Smanjivanje broja kategorija idući korak

Uklanjanjem muha-kategorije UFC je napravio vrhunski potez. Pretjeranim sjeckanjem kategorija izgubio se draž i prestiž titula prvaka, a višegodišnja politika stvaranja više zvijezda u svakoj kategoriji ipak se pokazala gotovo nemogućom misijom. I da se ne lažemo, izuzev uskog kruga ljubitelja slobodne borbe, nikoga pretjerano ne zanimaju borbe između dva lika koji izgledaju kao da bi ih svaki drugi redar ispresavijao. To zvuči grozno znamo li da je skoro i jedini prvak te kategorije Demetrious Johnson jedan od najkompletnijih i najatraktivnijih prvaka u povijesti slobodne borbe, ali jednostavno je teško nabrijati se na to koliko je opasan tip za kojeg duboko u sebi vjerujete da ga možete prebiti. Borci koji su dosad bili u toj kategoriji ionako će napraviti prirodniji pomak i boriti se mnogo bliže svojoj stvarnoj kilaži, bez iscrpnih i opasnih skidanja kilograma, posebno s obzirom na to da neuspjeh u tome ugrožava doslovno svaki događaj koji UFC radi. Dapače, idući pravi korak bio bi daljnje smanjivanje broja kategorija.

Time bi se ne samo centralizirala kvaliteta i donio veći ekskluzivitet titulama, već bi bio i prvi korak u borbi protiv najvećeg dopinga borilačkog sporta - skidanja kilograma. Sve češće i češće borci ne uspijevaju skinuti kilograme, što dovodi ili do ozbiljnih zdravstvenih problema ili do otkazivanja borbi, i pretumbavanja velikih priredbi. Jednostavno, nije logično, normalno niti zdravo da dva čovjeka koja hodaju sa 100 kilograma u roku od nekoliko dana skinu 8 ili 9 kilograma kako bi na dan vaganja zadovoljili granicu od 84 kilograma, da bi već idući dan uz rehidraciju i suplementaciju gledali dvoboj dva lika od gotovo 100 kilograma u srednjoj kategoriji. Osim teške kategorije, gotovo da ne postoji prvak koji nije osjetno teži od normativa svoje kategorije. Smanjivanje broja kategorije prisililo bi veći dio boraca da se bori u sebi prirodnijoj kategoriji, jer bi bilo mnogo teže u zadnjem tjednu "skinuti" tri, umjesto jednog težinskog razreda. Konačno, ljude zanima tko je najjači čovjek na svijetu. Malo manje ih zanima kojih pet muškaraca i koja žena su najjači na svijetu, a mnogo manje ih zanima kojih 10 muškaraca i tri žene su najjači na svijetu. 

Što je UFC?

Nedavni cirkus s Jonom Jonesom ponovno je na svjetlo dana stavio najbitnije pitanje oko UFC-a: što je zapravo UFC? USADA, kao agencija koja kontrolira korištenje nedozvoljenih supstanci i s kojom je UFC prije nekoliko godina potpisao ekskluzivni ugovor, pokazala se tek kao formalna mjera kojom bi se otklonila vrlo dominantna stigma slobodne borbe kao sporta krcatog dopingom. A da su ta pravila rastezljiva, postalo je jasno prije samo nekoliko dana kada je Jon Jones, vjerojatno najbolji borac svih vremena, devedeset i treći put u svojem životu pa na doping testu. Pritom bi propao njegov veliki povratak u ring, kada bi s Gustafssonom trebao odlučiti o novom prvaku poluteške kategorije. Ali UFC je, kao što je to često slučaj s njegovim zvijezdama, našao sasvim zgodno rješenje. Umjesto u Nevadi, gdje se event trebao održati i za koju Jones ne bi mogao dobiti dozvolu, cijeli event premješten je u Kaliforniju gdje lokalna komisija može Jonesu dati dozvolu da se bori jer nisu vezani USADA-inim nalazima. Pritom će borci izgubiti, zbog razlike u porezima između dviju saveznih država, oko 13 % prihoda. Radi se o veoma ružnoj i prilično nepoštenoj odluci UFC-a. Ali UFC je privatna organizacija i ima apsolutno pravo određivati pravila po kojima će se sve događati. Borci kojima se to ne sviđa, a ima ih sve više, slobodni su svoju sreću i kruh potražiti u drugim organizacijama. Nekoć je Pride bio centar borilačkog sporta. Mitska Saitama Arena bilo je okupljanje najjačih ljudi na svijetu, super-junaka i epskih okršaja koji su nas zaljubili u ovaj sport. Pritom nas nikada nije pretjerano zanimalo tko od boraca uzima kakve suplemente. Bila je javna tajna da je svatko "na nečemu".

UFC je, s druge strane u nastojanju da profesionalizira i standardizira sport, ostao na pola puta između japanskog spektakla koji je često koketirao s cirkusom i hladnokrvne organizacije koja slijepo slijedi pravila, kao što to prividno čini i, recimo, FIFA u nogometu. UFC je danas organizacija koja ima službena rangiranja u svakoj težinskoj kategoriji, a koja često vrlo malo znače u vidu toga kome se daje šansa za titulu. UFC ima stroga pravila vezana uz doping. Ali onda istovremeno određenim borcima daje višegodišnje suspenzije, dok za druge prebacuje priredbe samo nekoliko dana uoči održavanja, dajući pritom najsmješnija opravdanja koja ćete ikada čuti. UFC izbjegava Prideovu praksu "circus fightsa" u kojima smo mogli vidjeti kako se Fedor bori protiv čovjeka od 200 kila, dok istovremeno kečerske zvijezde uvodi u roster, odmah ih stavlja u glavni program najvećih evenata, pa čak im i daje šansu za titulu nakon skora od dviju pobjeda i jednog poraza.

UFC se nalazi u krizi identiteta, koja se samo produbila relativno nedavnom promjenom vlasničke strukture. Hoće li biti sportska organizacija s jasnim pravilima, zbog čega će možda s vremenom postati manje barbarska i egzotična u očima šire javnosti, što će joj donijeti veći ugled i priznanje? Hoće li, s druge strane, biti okupljalište najopasnijih ljudi na svijetu koje će i dalje zadovoljavati našu potrebu da gledamo i vrhunske i bizarne mečeve? I jedno i drugo je legitimna opcija, ali vrijeme je da se zauzme kurs. Plesanjem na ničijoj zemlji dozvolili su ne samo prevelikom broju boraca u vrlo kratkom razdoblju da postanu veći od organizacije, već postoji i opasnost da unutar razdoblja od pet godina izgubi svoj neosporni primat u borilačkom sportu koji drži sve otkad je nestao Pride.