Sport ima ozbiljan problem o kojem se premalo piše i zna

Sport ima ozbiljan problem o kojem se premalo piše i zna
Foto: Getty Images / Guliver Image

KADA se 10. studenoga 2009. Robert Enke, njemački reprezentativni vratar, bacio pod vlak, svijet je ostao u šoku. Znalo se da već šest godina boluje od depresije, ali su njegovi prijatelji i poznanici godinama kasnije govorili da nitko nije shvaćao ozbiljnost problema. Dok nije bilo prekasno.

Enke u tome nije sam. 

"Došlo je do toga da sam jedva čekao noć kako bih išao spavati. Bilo je toliko loše i trebao mi je odmor od svega", riječi su Andresa Inieste, jednog od najboljih nogometaša svih vremena, čovjeka kojeg smo gledali kako igra na barem 200 utakmica, a rijetki su znali s kakvim se osobnim demonima bori na dnevnoj bazi.

Gianluigi Buffon, Tyson Fury, Michael Phelps ili Ronda Rousey samo su neki od svjetskih sportskih prvaka koji su u jednom trenutku svoje karijere oboljeli od depresije. To je problem kojem ni stručno osoblje u sportu, ni nacionalne zdravstvene institucije ne pridaju dovoljno pažnje. I to se mora promijeniti dok za nekoga ne bude prekasno.

Sportaši obolijevaju češće od ostatka populacije

Depresija je ozbiljan poremećaj raspoloženja koji obilježavaju simptomi poput gubitka energije, apatije, beznađa, bespomoćnosti, tuge i gubitka interesa, a prema važećoj verziji DSM-a (priručnik u kojem su kategorizirani svi mentalni poremećaji), moraju trajati u kontinuitetu barem dva tjedna. 

Prema podacima Svjetske zdravstvene organizacije, depresija je po rasprostranjenosti četvrta bolest na svijetu, dok je u žena čak druga. Između 5 i 10% populacije koja nema drugih zdravstvenih problema boluje od depresije, dok se kod ljudi koji imaju druge zdravstvene poteškoće postotak oboljelih penje i do 70%. Svaka osma nezbrinuta osoba koja je oboljela od depresije u nekom trenutku svog života pokušat će izvršiti samoubojstvo. 



Iako se zbog velike fizičke aktivnosti i kemijskih procesa, poput hormona sreće koji se izlučuju nakon takvih treninga, ne čini logično da je to bolest koja bi u velikoj mjeri pogađala i one koji se bave elitnim sportom, istraživanja pokazuju sasvim drugačije rezultate. 

Tako su Wolanin, Gross i Hong, doktori psihologije sa Sveučilišta u New Jerseyju, proveli istraživanje koje je otkrilo da između 16 i 20% sportaša sa Sveučilišta boluje od depresije. Rad Franka, Nixdorfa i Beckmanna sa Sveučilišta u Münchenu na sličnom je tragu. Prema podacima dostupnima za otprilike tri tisuće njemačkih i američkih sportaša iz pet sportova, rasprostranjenost depresije kreće se od one koja vrijedi i za ostatak populacije pa sve do čak 30%. 

Isti autori navode i zabrinutost zbog činjenice da se depresija u sportu uglavnom ne ispituje istim instrumentima kao u kliničkom sustavu, zbog čega pravu sliku o njenoj rasprostranjenosti najčešće ni nemamo. Drugim riječima, znamo da je ogroman problem, ali postoji mogućnost da je mnogo veći nego što to zasad možemo procijeniti. 

Zašto su sportaši naročito ranjiva skupina?

Ozljede i kritike svakodnevica su elitnih sportaša kao i slava ili novac

Jedan dio uzroka depresivnih poremećaja u sportaša može se pripisati onima koji vrijede za ostatak populacije. To su faktori poput genetskog nasljeđa, socijalne podrške, osjećaja kontrole ili osobina ličnosti. S druge strane, postoji barem nekoliko faktora koji su specifični baš za sportaše. 

Prvi faktor su ozljede. Često zaboravljamo da je sport sam po sebi zdrav, no da vrhunski sport šteti organizmu onoliko koliko mu i koristi. Količina i ozbiljnost ozljeda danas su vjerojatno najveći problem sporta, a procjenjuje se da otprilike 85% vrhunskih sportaša zdravstvene tegobe osjeća i do 20 godina nakon kraja karijere.

S obzirom na to da je kod vrhunskih sportaša tijelo godinama kodirano na svakodnevni težak trening, ono jako loše reagira kada je zbog ozljeda izvan trenažnog procesa. Psiholog JC Puffer sa Sveučilišta u Kaliforniji tako je kod ozlijeđenih sportaša otkrio deprivaciju brojnih hormona, koji se inače svakodnevno izlučuju na treningu i utakmicama, čime je organizam u velikoj hormonalnoj neravnoteži. Laički rečeno, tijelo profesionalnog maratonca koji ne trenira je u otprilike jednakom šoku kao što bi bilo tijelo čovjeka koji se na bavi nikakvim sportom, a onda odjednom počne svakodnevno trenirati za maraton. 

Istraživanje na umirovljenim NFL igračima pokazalo je da kod onih igrača koji su doživjeli preko deset potresa mozga dolazi do fizičke promjene struktura u mozgu. Ovojnica i režnjevi su nepovratno oštećeni, što ih čini posebno ranjivima na sve bolesti koje pogađaju mozak. Ako ste ikad pogledali intervju s bivšim profesionalnim boksačem, onda postaje jasnije zašto se čovjek koji je u životu primio 100 tisuća udaraca u glavu često ne može izražavati. 



Drugi razlog je sama narav sporta i njegova kompetitivnost. Ne samo da se sportaše ocjenjuje po učinkovitosti puno više nego u drugim poslovima već je njihov učinak u pravilu javno dostupan i podložan svakodnevnoj stručnoj i (naročito) laičkoj kritici. Vrijednost jednog sportaša se po pitanju njegove učinkovitosti puno brže i lakše mijenja nego u drugim zanimanjima. 

Ako je netko najbolji kardiolog na svijetu tri godine zaredom, vrlo teško će taj status izgubiti ako jedne godine radi svoj posao manje efikasno. S druge strane, dovoljno je nekoliko loših utakmica da treneri igrače zakucaju za klupu, a javnost koja ih je do jučer obožavala još će ih strastvenije pokopati i prekrižiti. Dovoljna je samo jedna loša sezona u sportu da nekog ocijenimo kao totalni promašaj, precijenjenog ili preskupog sportaša koji svoj status nikako ne zaslužuje. 

Posebno zanimljivu teoriju u tom kontekstu iznio je australski psiholog Trent Hammonda. Koncept sporta je takav da u pravilu postoji samo jedan pobjednik. Čak i u, primjerice, finalnoj utrci na Olimpijskim igrama postoji samo jedan pobjednik. Oni sa srebrnom i brončanom medaljom samo su najbolji među gubitnicima. 

Natjecateljski duh koji sportaši nužno razvijaju od ranog djetinjstva uvijek sadrži snažnu želju da se izbjegne neuspjeh, odnosno poraz. A on je u sportu puno češći nego pobjeda. Oni sportaši koji ne razviju zdrave načine nošenja s takvom stvarnošću svog zanimanja puno su ranjiviji na sve emocionalne poteškoće koje poraz donosi.  




U žena je ovaj problem naročito naglašen. Kod njih često nije dovoljno da budu prve kako bi se uistinu tako osjećale jer se njihovi uspjesi mnogo manje vrednuju. Muški svjetski prvak u sportu uvijek je jednostavno prvak svijeta. Ženski svjetski prvak u sportu uvijek je ženski prvak svijeta.

Svi dosad nabrojani razlozi tvore uzrok koji se (barem zasad) smatra vodećim uzrokom depresije u elitnom sportu. On se naziva sportski identitet. 

Identitet superheroja u kulturi koja ne prihvaća ništa manje od toga

Postoji niz socioloških, antropoloških i psiholoških studija o tome da mi elitne sportaše nikad ne gledamo kao stvarne osobe. Engleska psihologinja Kitrina Douglas ide i korak dalje pa kaže da i sami sportaši rijetko sebe doživljavaju kao stvarne osobe. 

Oni cijeli život i identitet grade kroz sport i kroz njega proživljavaju gotovo sve aspekte svog života. Emocionalne napore uglavnom proživljavaju kao uspjeh ili neuspjeh u sportu. Kroz sport grade svoje socijalne kontakte i utjecaj. Ne samo da se okružuju ljudima sličnih interesa nego još od najranije dobi uživaju u tome što ih na ulici znaju kao djevojčicu ili dječaka koji najbrže trče u ulici. Takav kulturalni kapital i ugled pokušavaju dovesti do samog kraja, dok ne postanu žena ili muškarac koji najbrže trče na svijetu. 

Njihova životna misija sagrađena oko sporta oblikuje njihov identitet kao sportaša, a ne osobe sa stvarnim problemima i emocijama. I problem nastaje onog trenutka kada sportaš prijeđe granicu između stvarne osobe i superheroja, kojeg cijeli svijet zna samo kao sportaša. 

Živimo u društvu koje njeguje kult superheroja, a superheroji naše generacije su najbolji sportaši na svijetu. Oni takvu ulogu spremno prihvaćaju jer su joj posvetili cijeli svoj život, ali prije ili kasnije osjete i njezinu ispraznost. Onoga trenutka kada se pojavi netko bolji, brži ili viši, oni više nisu superheroji. A ako nisu superheroji, onda nisu ništa. 

To je najbolje opisala Ronda Rousey, bivša UFC prvakinja. Psihički slom, čiju smo gradaciju godinama gledali, eskalirao je u jednom talk-showu kada se rasplakala usred prijenosa pri sjećanju na poraz od Holly Holm: "Iskreno, sjedila sam tamo i htjela sam se ubiti. Što sam ako više nisam ovo (prvak)? Ništa." 


Kod superheroja odbijamo vidjeti ono što je ljudski kod njih, ono što je teško. Ako se s nečim ne mogu nositi, onda nikako ne mogu biti superheroji. Put do samog dna društva puno je brži s trona superheroja nego s pozicije prosječnog čovjeka. Oni to osjećaju i velika većina njih prije ili kasnije pukne. A živimo u kulturi u kojoj ništa ne obezvrjeđuje i ne stigmatizira čovjeka poput psihičkog poremećaja. 

Zbog toga preko 70% svih sportaša izvještava o depresiji za vrijeme karijere tek kad odu u mirovinu. Neki se kombinacijom terapije, socijalne podrške i sreće uspiju izvući i živjeti funkcionalan život. Drugi se odaju drogama i alkoholu pa ako se i ne ubiju, umru negdje daleko od svjetla pozornice na koja su navikli cijeli život, u potpunosti otuđeni od svijeta. Jer kako se mogu osjećati dijelom svijeta koji će na njihove stvarne probleme i osjećaje odmahnuti rukom i reći da bi i oni takvu nesreću imali za toliku plaću?

Sportska psihologinja: Posebno je veliki pritisak za "mladim nadama" 

Sanja Petrić, sportska psihologinja, smatra da se problem javlja i u puno ranijoj fazi:

"U današnje vrijeme sve veći pritisak se stavlja na sportaše. Pod time ne mislim samo na profesionalne sportaše već i na malene sportaše koje etiketiraju kao 'mlade nade'. Riječ 'depresija' je nešto što se u sportu rijetko čuje, a često je prisutna jer se ne uklapa u savršenu sliku sportaša. Iz tog razloga, veoma rijetko nam se javljaju sportaši s takvim problemima. U preko tri godine rada kao sportski psiholog imala samo jedan slučaj depresije kod sportaša, s tim da je ta osoba dvije godine čekala da mi kaže kako se borila s depresijom. Razlog tako kasnog javljanja su bili komentari okoline poput 'ma nije ti ništa, proći će te, nisi luda da ideš psihologu'. Smatram da je ovo dovoljan pokazatelj važnosti ovog problema i potrebe osvještavanja javnosti o tome", kazala nam je.

Depresija je u elitnom sportu velik problem, a Svjetska zdravstvena organizacija proglasila ju je i "najskupljom bolesti na svijetu", s obzirom na to da je vodeći uzrok radne nesposobnosti u svijetu. Posebno su ranjivi oni sportaši koji tijekom odrastanja nisu imali pravilnu izobrazbu pa nakon kraja karijere nemaju nikakvo drugo zanimanje oko kojeg bi mogli sagraditi svoju sadašnjost. 

Problem depresije je prije svega kulturološki. Živimo u društvu koje je spremno vidjeti sve pozitivne strane vrhunskog sporta, a apsolutno zanemariti sve negativne. Živimo i u društvu u kojem nema veće sramote od priznanja da ti je potrebna stručna pomoć psihijatra ili psihologa. 

Odgovorniji od javnosti moraju biti sami djelatnici u sportu, posebno oni koji odgajaju mlade sportaše - treneri, sportski psiholozi i drugi stručnjaci koji moraju pomoći sportašima da, koliko god dobri sportaši bili, ne prestanu biti stvarne osobe.

* Savjetodavnu pomoć suicidalne i depresivne osobe mogu dobiti na više mjesta. U Republici Hrvatskoj postoji nekoliko brojeva telefona za psihološku pomoć:

Centar za krizna stanja i prevenciju suicida KBC Zagreb (radi od 0 do 24 sata): 01 2376 335 

Plavi telefon: 01 4833 888

Psihološki centar TESA: 01 4828 888

Znate li nešto više o temi ili želite prijaviti grešku u tekstu?
Učitavanje komentara