KAŽU da je sve počelo 1998. godine s Dejanom Rambom Petkovićem, igračem koji je za Srbiju skupio samo šest nastupa, a smatralo se da je trebao znatno više. Razvijale su se mnoge teorije, a posebno se isticala jedna - ne želi platiti. I onda je jednog dana Rambo, hrabro kako i priliči nekome tko ima takav nadimak, ogolio istinu.

"Rekli su mi da su petorica ili šestorica igrača već platili. Ako platiš, ideš na Svjetsko prvenstvo (1998. godine). Nije mi rekao nitko direktno iz reprezentacije, nego preko posrednika. Odbio sam", rekao je Petković u SporTV emisiji brazilskog GloboEsportea.

Nogometna reprezentacija Srbije ne može bez tenzija. Koliko god imali dobru momčad i jake šanse da izbore veliki turnir i naprave pravi rezultat, Srbi ponovo uspijevaju pucati - sebi u koljena.

Vremensku liniju možemo vratiti gdje poželite i svejedno biste pronašli period u kojem je trajao rat na relaciji igrač - izbornik. Najbezbolnije je bilo u eri Radomira Antića kojeg Srbi pamte kao najboljeg poslijeratnog izbornika, onog koji ih je 2010. godine odveo na Mundijal u Južnu Afriku, ali i kod njega je bilo trzavica, pa makar s rezervnim golmanom.

Češće mijenjaju izbornike, nego klubovi trenere

Generalno, Srbija je reprezentacija koja nakon Eura 2000. godine ostvaruje rezultate ispod nivoa. Od tada se nije plasirala ni na jedno Europsko prvenstvo, dok je tek tri od pet puta igrala na svjetskim prvenstvima. Nastupi na najvećem nogometnom natjecanju za Srbiju su uvijek bili razočaravajući, posebno 2006. godine kada je iz kvalifikacija stigla s reputacijom neprobojne obrane koja se na Mundijalu pretvorila u švicarski sir - primili su 10 golova u tri utakmice grupne faze i zauzeli četvrto mjesto u grupi.

Čak je i nastup pod vodstvom Antića obilježen neuspjehom na Mundijalu, gdje su Srbi unatoč povijesnoj pobjedi nad Njemačkom zapeli u grupnoj fazi zbog poraza od Gane i Australije.

Koliki je kaos zavladao u reprezentaciji Srbije i njenom nadređenom Savezu najbolje pokazuje podatak da je nakon odlaska Antića na klupi Orlova sjedilo čak sedam različitih izbornika, pri čemu je Radovan Čurčić imenovan u dva različita mandata. Dakle, u nepunih devet godina, osam različitih mandata i sedam različitih izbornika. To je previše i za klub koji svakog ljeta počinje novu sezonu, a što tek reći za reprezentaciju koja, od tada, igra tek peti kvalifikacijski ciklus za veliko natjecanje.

Međutim, nije problem samo u smjenama na klupi, one su samo pokazatelj lošeg sistema u Fudbalskom savezu Srbije. Osim brojnih promjena izbornika, Srbi su navikli na redovne svađe između igrača i izbornika tako da je skoro svaka era obilježena i izostankom nekog velikog igračkog imena koje zbog neslaganja sa šefom svlačionice ne želi braniti boje svoje zemlje.

Bojkot kao normalna pojava

Svojevremeno, legenda Predrag Mijatović napustio je reprezentaciju samo nekoliko sati prije okršaja s Rusijom 2001. godine u Beogradu. Razlog je, navodno, bio taj što ga je tadašnji izbornik Milovan Đurić preselio na klupu.

Danko Lazović i Aleksandar Luković prestali su igrati za Srbiju u eri Vladimira Petkovića Pižona, da bi se kasnije vraćali po dolasku novih izbornika. Neven Subotić prestao je igrati za Srbiju za vrijeme Siniše Mihajlovića s kojim je "ratovao" preko medija. Za Mihajlovića jedno vrijeme nije želio igrati ni Nemanja Matić, ali se kasnije ipak vratio.

Mihajlovićev boravak na klupi posebno se pamti po protjerivanju Adema Ljajića zbog toga što dečko iz Novog Pazara nije pjevao himnu.

Radovana Čurčića bojkotirali su Dušan Tadić i Nemanja Gudelj, a da ne duljimo sa sličnim primjerima, vrijeme je da se vratimo na posljednje dvije godine u reprezentaciji Srbije, jer i samo one su dovoljne za jedno veliko štivo.

Poznato je da su Orlovi izborili nastup na Svjetskom prvenstvu u Rusiji prošle godine i to pod trenerskom palicom Slavoljuba Muslina koji je Srbiju preuzeo kada ona nije spadala ni među najboljih 50 reprezentacija svijeta na FIFA-inoj rang-listi i kada je na utakmice reprezentacije dolazilo svega nekoliko tisuća navijača. Preuzeo ju je nakon što je propustila plasirati se na tri uzastopna velika natjecanja. I dobio je grupu u kojoj je igrao s tri reprezentacije koje su nastupile na Euru 2016. godine (Wales, Republika Irska i Austrija). Srbija je u takvoj grupi upisala samo jedan poraz te je zauzela prvo mjesto.

Izboriš Mundijal pa dobiješ otkaz, jer ne dozvoljavaš polusvijetu da se miješa

Ipak, po završetku uspješnih kvalifikacija, nakon što je Srbiju vratio na veliku scenu, Muslin je dobio - otkaz.

Kao ključni razlog otkazu navodilo se to što Muslin nikako nije koristio Adema Ljajića i Sergeja Milinković-Savića, najskupljeg igrača Srbije i ponajboljeg igrača Lazija. Muslinu se njih dvojica nisu uklapali u sistem igre, a onima koji su stajali uz Ljajića i "SMS-a" nije odgovarao Muslinov sistem sastavljanja momčad. Muslin je ključeve reprezentacije na terenu povjerio Dušanu Tadiću koji je odigrao fenomenalne kvalifikacije i koji ove sezone svoju genijalnost pokazuje u dresu Ajaxa, što smo vidjeli i na velikom stadionu Santiago Bernabeu gdje je uz Tadićev blagoslov Real Madrid ispao iz Lige prvaka.

Muslinova dosljednost, ili tvrdoglavost ako hoćete, Srbiji je donijela Mundijal, donijela je temelj za bolju budućnost, mnogo bolju od perioda kada su se mijenjali izbornici i propuštala velika natjecanja. Muslin jednostavno nije želio da mu drugi sastavljaju momčad.

"Nikada u karijeri nisam dopustio tako nešto i nikada se to neće dogoditi. Ne postoji teoretska šansa da mi menadžeri, čaršija i polusvijet sastavljaju tim", kazao je po odlasku.

Na njegovo mjesto došao je Mladen Krstajić, bivši reprezentativac Srbije i nekadašnji igrač Schalkea i Partizana. Krstajić je prethodno bio član stručnog stožera reprezentacije u Muslinovom mandatu, a ujedno je i predsjednik Radnika iz Bijeljine, člana Premijer lige BiH. Njegov dolazak nije dočekan s oduševljenjem u Srbiji koja po Europi i svijetu ima trenere s mnogo boljim pedigreom. Dovoljno je spomenuti Slavišu Jokanovića, čovjeka koji je vodio klubove u Premiershipu  i Ligi prvaka, te Veljka Paunovića, trenera koji je U20 reprezentaciju Srbije popeo na krov svijeta 2015. godine.

No, za Srbiju takve promjene i nisu iznenađenje, jer s velikim čuđenjem dočekana je i vijest da je u svibnju 2016. godine funkciju predsjednika FSS-a preuzeo Slaviša Kokeza, kojem se skoro na svakom mjestu među njegovim referencama ističe ona jedna - dugogodišnji prijatelj Aleksandra Vučića.

Zakulisne radnje o kojima se šapuće

Tako je Srbija nakon smjene Muslina i imenovanja Krstajića dobila nove sukobe i otkaze. Atmosfera koja je i u jeku najboljih rezultata narušavana zbog pisanja o igračima koje Muslin izostavlja počela se narušavati izostancima onih koji ne žele igrati za Krstajića, a sve je kulminiralo nakon ispadanja sa Svjetskog prvenstva u Rusiji gdje je Srbija nakon pobjede nad Kostarikom izgubila od Brazila i Švicarske.

Luka Milivojević, kapetan Crystala Palacea, optužio je izbornika Krstajića da laže i odbio nastupati za reprezentaciju dok je on tu. Poziv za let među Orlovima odbili su i stoper Schalkea Matija Nastasić i lijevi bek Anderlechta Ivan Obradović. Obojica su poručili da neće ni igrati za Srbiju dok je Krstajić selektor.

Onda su krenule i poruke ljudi iz Saveza, prije svega direktora reprezentacije i bivšeg reprezentativca Darka Kovačevića koji je poručio "da je reprezentacija iznad svega i da onaj tko odbija igrati za Krstajića neće nikada više ni igrati za Srbiju". A, kako je primijetio kolega Aleksandar Gligorić s Mozzart Sporta, isti taj Kovačević je odbijao igrati za Milovana Đorića tijekom kvalifikacija za Mundijal 2002. godine. Tako se samo još jednom pokazalo da se za Srbiju isti problemi ponavljaju kroz povijest.

Milivojević, Nastasić i Obradović nisu jedini koji bojkotiraju Orlove. Za njih se može reći da su jedini koji su jasno i glasno pokazali nezadovoljstvo zbog Krstajića, ali među Orlovima također nema ni Branislava Ivanovića, Nikole Maksimovića, Vladimira Stojkovića, Duška Tošića, Marka Grujića... Njih je uglavnom otpisivao Krstajić, iako se radi o igračima koji itekako mogu pomoći reprezentaciji.

Tu već dolazi do izražaja priča o menadžerskim talovima - većina igrača koji nisu uz Orlove su igrači koje zastupa Fali Ramadani koji nije u dobrim odnosima sa Savezom. Ta je priča uz odobravanje Kokeze presudila Muslinu i po navodima medija u Srbiji, "pomaže" Krstajiću, odnosno održava ga na funkciji. Kako kaže jedna divna pjesma - "duboko je, daleko je". U tom grmu i leži zec, šapnut će vam u Srbiji.

U svakom slučaju, za vjerne navijače Srbije i one koji bez ikakvog interesa žele uspjeh reprezentaciji nije nimalo ugodno sve ovo pratiti, posebno u vrijeme kad Srbija ima sjajan tim s Nemanjom Matićem, Dušanom Tadićem, Lukom Jovićem, Aleksandrom Mitrovićem, Aleksandrom Kolarovom, Ademom Ljajićem... 

U Ligi nacija C Srbija je osvojila prvo mjesto i igrat će play-off za Euro (za sada u tom play-offu još su Škotska, Finska i Norveška), dok kvalifikacije za Euro počinje ovog ponedjeljka gostovanjem Portugalu u grupi gdje su još Ukrajina, Litva i Luksemburg. Put do drugog uzastopnog velikog natjecanja, što Srbija nije uspjela povezati još od 1998. i 2000. godine, nije toliko težak. A najveću prepreku Srbija ponovo postavlja - sama sebi.