Srbi su sami sebi krivi

Srbi su sami sebi krivi
Foto: Getty Images/Guliver Image

SRBIJU će, kao neka zla karma, stalno pratiti problem Kosova, od čega se u kolektivnoj psihi stvorio problem "atributivne pogreške" (psiholozi znaju o čemu pričam). Uvijek je netko drugi kriv za naše poraze. Sinoć je, dakako, to bila utakmica alternativne reprezentacije Kosova i Srbije.

Albanci u njoj bili su posebno motivirani. Rođeni su i odrasli u Titovom sustavu u kojima je, budimo iskreni, prema njima - ne samo od Srba - postojao jedan mentalni apartheid iako smo, tobože, svi bili nacionalno ravnopravni. Od kazališnih predstava, filmova do viceva i poruga svatko je imao nekog svog "Šiptara", zar ne? Ismijavani su širom bivše zemlje. Čak i u čuvenoj reklami "neovisne" Radenske 3 srca. U ovim su procesima, nakon pada boljševizma-socijalizma i oni, kako njihova matična država (u kojoj sam boravio nakon pada Hodže, tako valjda izgleda zemlja nakon nuklearnog rata: u njoj nije bilo ništa) tako i Kosovari, krenuli putem emancipacije. U tome da se emancipiraju i postanu bitan povijesni igrač u datom im je momentu najviše pomogao nitko drugi nego jedan bolesni partijski aparatčik iz Požarevca kome je, prema priznanju njegove žene, želja bila postati novim Titom.

Danas je njihova dijaspora jako uspješna. Ne samo u nogometu. Pogledajte samo najpopularnije glazbene ljestvice svijeta. Sam poznajem nekoliko vrlo uspješnih Albanaca druge generacije, investicijskih bankara u SAD-u i UK-u, lobista, biznismena, kao i puno hotelijera. Svijet postoji, valjda tako treba biti, da svaki pojedinac i svaki narod traga za srećom i uspjehom, ali ne na štetu drugih.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Dakle, da se vratimo na tekmu. Je li bio penal? Jest. Je li Srbija oštećena? Jest? Je li Švicarska na krilima dva Albanca zasluženo pobijedila? Jest? Kako? Pa da je Srbija i drugo poluvrijeme igrala kao prvo, bilo bi 3:1 ili 3:2, i priče o penalu ne bi ni bilo.

Švicarska je više željela pobjedu, igrala kao tim, trčala brže i dalje (vidite statistiku). Srbija nakon vodstva nije imala igru. Nekada perjanica Chelseaja, Ivanović je u godinama kada sam mora reći: Nije ovo više za mene. Mitrović, robustan, ali prgav igrač, više priča nego što radi. (Nije li to i nacionalna osobina?) Taj Sergej oko kojeg svi rade umjetnu frku, vrlo je prosječan igrač. Srbija je sinoć imala jednog vrhunskog igrača na terenu, zove se Tadić. I pogledajte njegove izjave jutros. Jedini kaže: "Sami sebi smo krivi."

I u životnim porazima i pobjedama sve smo sami sebi krivi. Što se prije to nauči, lakše se dočeka sve. Uostalom, ako već vole presudne bitke, evo Brazila. Nitko nije nepobjediv. Hrvatska bi, prema do sada viđenom, zgazila ovaj Brazil. Samo poslije, ako izgubite, ne pravite od Neymara Sulejmana Veličanstvenog. Mada ne bi bilo loše, da začinim ovo malom šalom, da umjesto Krstajića na klupi vidimo i samog trenera svih trenera Srbije, Aleksandra Vojislavovog Vučića.

Znate li nešto više o temi ili želite prijaviti grešku u tekstu?
Učitavanje komentara