ŠIME IVIĆ (33) ovog se ljeta, nakon više od desetljeća provedenog u inozemstvu, vratio u hrvatski rukomet i potpisao za Trogir. Iskusni desni vanjski iza sebe ima karijeru kakvu nema mnogo hrvatskih rukometaša njegove generacije. Igrao je za Nexe, Celje, Nantes, Wisłu Płock, Meškov Brest, Erlangen, Leipzig, Pays d'Aix, Limoges i Olympiakos, nastupao u Bundesligi, francuskoj i poljskoj ligi te godinama igrao europska natjecanja, uključujući Ligu prvaka.

Ivićev reprezentativni put bio je znatno manje pravocrtan. Dugi niz godina bio je dio šireg kruga reprezentacije Hrvatske, no često bi ostao prvi ili drugi ispod crte. Jedini nastup na velikim natjecanjima zabilježio je na Europskom prvenstvu 2022. godine, na kojem je Hrvatska bila osma.

Sada je pred njim sasvim drukčije poglavlje. Povratak u Dalmaciju i dolazak u Trogir nisu samo nastavak karijere nego i povratak bliže obitelji nakon godina selidbi po Europi. S Ivićem smo razgovarali o tome zašto je odlučio vratiti se kući, što je naučio u najjačim europskim ligama, koliko ga je obilježila reprezentacija, je li u njoj mogao napraviti više, ali i o hrvatskom rukometu.

Povod za naš razgovor je vaš transfer u Trogir i povratak u hrvatski rukomet. Za početak, kako je uopće došlo do dogovora s klubom?

Rekao bih da je to bio splet okolnosti. Vratio sam se iz Grčke i tražio sam sredinu u kojoj bih mogao trenirati i imati dobre uvjete. Znao sam da je trener Čago (Željko Čagalj, op. a.) uvijek bio profesionalac, da puno vodi računa o fizičkoj pripremi i da ima puno znanja. Otišao sam trenirati s njima kako bih odradio pripreme, a na kraju sam, ponajviše zbog njegove velike želje, ostao u klubu.

Naravno, poklopile su se i neke druge stvari koje su to omogućile. Klub je prošle sezone imao odlične rezultate u hrvatskoj ligi, prije je već igrao Europu, a sada se ponovno vratio u europska natjecanja. Na ovom području nema baš puno kvalitetnih klubova.

Kada uzmemo u obzir situaciju s rukometom u Splitu i Solinu, Trogir se nametnuo kao jako zdrava sredina. Sve u svemu, moj dolazak u Trogir ponajviše je zasluga trenera, koji je izrazito profesionalan. S njim sam surađivao još u Solinu i ostali smo u dobrim odnosima. Rekao bih da je to bila glavna karika mog dolaska u Trogir.

Vaš povratak u Trogir odjeknuo je u hrvatskom rukometu. Je li ovo samo međustanica ili planirate ostati u Hrvatskoj?

Moja iskrena želja je da ovo bude povratak u hrvatski rukomet i da ovdje ostanem. Naravno, postoje i drugi faktori. Da sam, primjerice, nogometaš i da sam imao ovakvu karijeru, vjerojatno ne bih toliko razmišljao o tim drugim faktorima, nego bih se ranije vratio kući.

U rukometu moraš biti dosta skroman i ponizan bez obzira na razinu na kojoj igraš jer ugovori nisu toliko veliki. Moraš godinama biti štedljiv. Rukomet je takav sport, puno te toga nauči.

Primjerice, dok sam igrao u Leipzigu, morao sam sam tražiti stan i učiti njemački. Dobro, prije toga sam bio i u Erlangenu pa sam nešto i naučio. Puno toga rješavaš sam. Jedino što imaš je ugovor. S druge strane, naš proslavljeni nogometni reprezentativac Joško Gvardiol je u svom klubu imao kamp, doručak, ručak, večeru i sve ostalo što mu je trebalo.

Imao je riješeno i pitanje stana, a nije ni morao učiti njemački. Rukomet je teži put, ali nauči te životu, snalaženju i odricanju.

Prije našeg razgovora već ste odigrali dvije europske utakmice. Dvaput ste slavili protiv Vestmanne i prošli u drugi krug kvalifikacija za Europski kup. Kako su izgledali ti susreti?

Za početak možemo reći da smo zadovoljni. U prvoj utakmici primili smo samo 20 golova. Kvaliteta je stvarno bila na našoj strani. Oni su napade igrali dosta dugo i mislim da su nas malo uspavali, zbog čega razlika možda nije bila i veća. Možemo biti zadovoljni. Imamo puno utakmica i moramo se naviknuti na takav ritam.

RK Trogir je tijekom posljednjih godina pokazao malo veće ambicije. Koji su ciljevi za ovu sezonu?

Što se tiče ambicija, mislim da se više možemo fokusirati na hrvatsku ligu jer znamo kakav je rezultat ostvaren prošle sezone (peto mjesto, op.a.). Kada je riječ o Europi, puno toga ovisi o protivniku. Danas svi znaju igrati rukomet i u ovom trenutku ne znam kakve su sve ekipe u natjecanju ni tko nam može doći.

Treba ići korak po korak. Nema smisla sada nešto veliko najavljivati dok ne vidimo sljedećeg protivnika. Prije svega trebamo biti fokusirani na sebe. Ja sam također nov u klubu i još se moram prilagoditi nekim igračima, ali vjerujem da će s vremenom sve biti bolje.

Vratimo se nekoliko godina unazad. Spomenuli ste da ste krenuli u Solinu i Splitu. Kako su izgledali vaši počeci?

Počeo sam u vrijeme velikih uspjeha hrvatske reprezentacije. Mislim da je rukomet tada bio najpopularniji sport i svi su ga željeli igrati. Na prvi trening otišao sam na nagovor rođaka i tako je sve počelo. To je bio jedini sport koji sam počeo trenirati i u njemu sam ostao. Volio sam ga tada, a volim ga i danas.

Počeo sam u Solinu, zatim otišao u Split, koji je tada ipak bio rang više. Već kao vrlo mlad počeo sam igrati seniorski rukomet. Mislim da sam imao 13 ili 14 godina kada sam počeo nastupati u Prvoj B ligi. Iz Splita sam zatim otišao u Našice, koje su tada igrale SEHA ligu. Bila je to vrhunska liga s klubovima poput Vardara, koji je poslije osvojio Ligu prvaka, i Metalurga, koji je tada također bio vrlo jak.

Pamtite li posebno teško gostovanje iz tih godina, neku anegdotu?

Posebno teška gostovanja, ali ujedno i najljepša, bila su u Skoplju. Posebno protiv Vardara, a znamo da je u to vrijeme i Metalurg bio jako dobar. Imao sam tu sreću da sam protiv Vardara igrao i u SEHA ligi s Nexeom, a zatim i Ligu prvaka s Celjem.

U tom trenutku imali su ekipu punu zvijezda, a tribine su bile krcate pravim navijačima, tako da je atmosfera bila nezaboravna. Anegdota je bilo dosta, ali nisu baš za javnost.

Godine 2010. postali ste europski kadetski prvak s Hrvatskom. Bila je to, retrospektivno gledajući, stvarno darovita ekipa. Sigurno 6-7 kasnijih reprezentativaca. Što pamtite iz te generacije, što vas je izdvajalo?

Imali smo izbornika Silvija Ivandiju i Luku Panzu, kod kojih smo naučili što znači disciplina. Poslije njih nam, iskreno, vojska nije ni trebala, haha. Stvarno smo ginuli jedan za drugoga, a igranje za reprezentaciju bila nam je najveća čast. Kada pogledate imena, tu su bili Stipe Mandalinić, Filip Ivić, Leon Šušnja, Luka Cindrić...

Bila je to prava ekipica. Puno igrača napravilo je vrlo dobre karijere. Možda smo kasnije kao generacija mogli dati još malo više seniorskoj reprezentaciji.

Kratko bih se osvrnuo na klupsku karijeru. Deset godina ste bili u inozemstvu. Što biste izdvojili tijekom desetljeća vani, bilo da se radi o individualnim postignućima, trofejima, suradnjama? Što ste naučili?

Prvo što mi pada na pamet su jezici. Naučio sam poljski, njemački i engleski. Nešto malo i francuski, iako mi on iskreno nije bio toliko zanimljiv za učenje. Ipak, najviše ostaju poznanstva i prijateljstva. Rukomet je super, sport je odličan. Mislim da je općenito sport jedan od najboljih načina da nešto napraviš u životu.

Rukomet igraš danas, ali jednoga dana više ga nećeš igrati. Volio bih ostati u sportu, ali na kraju su najvažniji ljudi. Važno je biti čovjek prema svima i da ti nakon karijere ostanu prijateljstva i kontakti. Da se uvijek možeš javiti nekome ako tebi ili njemu zatreba pomoć.

Na početku intervjua spomenuli ste da ste se, dok ste bili u Leipzigu, družili s Joškom Gvardiolom. Pa eto, što možete reći o njemu izvan terena? Čujete li se i dalje?

Ponekad se čujemo porukama, ali nije to više toliko intenzivno kao dok smo bili u Leipzigu. Plan mi je već neko vrijeme otići u Manchester na utakmicu, ali zbog obaveza to još nisam uspio ostvariti.

Za Gvardiola stvarno mogu reći da je čudo od osobe. Već tada je imao milijunske ugovore, a ostao je nevjerojatno skroman i ponizan. Tada je mislio da smo mi vrhunski i iskusni sportaši, ali zapravo smo mi bili ti koji smo puno toga mogli naučiti od njega. Njegova disciplina bila je nevjerojatna.

Jako je skroman. Takva je i sredina u Njemačkoj. Odemo na kavu i nitko nas ne uznemirava. Sjećam se da bismo sjedili u kafiću, tamo bi bio i Dani Olmo, koji odlično priča hrvatski i sve bi bilo potpuno opušteno. To je neki drugi svijet. Mislim da kod nas, kada bismo otišli s Gvardiolom ili Olmom na kavu, ne bismo imali mira ni minutu.

Jeste li se još družili s nekim hrvatskim sportašima dok ste bili u inozemstvu?

U Sloveniji je bilo dosta poznatih igrača. Imali smo odličnu ekipu s igračima poput Blaža Janca, Mihe Zarabeca i Blaža Blagotinšeka, a naš Ivan Slišković, koji je sada pomoćni trener u Nexeu, također je bio tamo. Stvarno smo imali sjajnu momčad.

Kasnije, kada sam otišao u Francusku, u Nantes, bilo je nešto manje naših ljudi. U Poljskoj je opet bilo igrača s ovih prostora poput Lovre Mihića i Marka Tarabochije, kao i u Brestu, gdje smo se družili mi Balkanci, Hrvati, Srbi.

U Njemačkoj također ima puno naših ljudi. U Leipzigu su bili Marko Mamić, Marino Marić i Lovro Jotić. Naravno, teško se bilo tko može mjeriti s Joškovom popularnošću.

Kasnije sam otišao u Aix-en-Provence, malo Azurna obala, gdje uopće nije bilo naših ljudi. Nakon toga sam završio u Grčkoj, najprije u Olympiacosu, koji je bio top uređen klub, ali onda smo imali problema u AEK-u. Dobro, to su bila grčka posla. Morao sam mijenjati klub, ali dobro. Tamo sam shvatio prave vrijednosti, da rukomet nije najvažnija stvar na svijetu te da postoje puno važnije stvari. Grci su me barem nečemu naučili, haha.

Možete li nam reći što se točno dogodilo?

Iskreno, ne bih previše pričao o tome jer nas desetak ili dvanaest igrača planira pokrenuti sudski postupak. Tražim pravu, konkretnu riječ, koliko je to loše bilo. Situacija u AEK-u bila je nemoguća. Nevjerojatno je što su nam sve ljudi bili spremni obećati. Obećat će vam sve što treba kako bi vas doveli u klub.

Navuku vas, dođete tamo s obitelji, a onda se suočite s potpuno drukčijom stvarnošću. Nisam samo ja bio u toj situaciji. Bilo je i drugih igrača, među kojima i onih kojima je to bio prvi bolji ugovor, koji nisu imali svoje ušteđevine. Jako ružne stvari su se dogodile, a za te momke nitko nije mario.

Dugi niz godina bili ste u krugu reprezentacije, no jako često bi to završilo tako da biste otpali u posljednji trenutak. Ako se ne varam, prvi put ste blizu odlaska na veliko natjecanje s Hrvatskom bili 2016. godine, na Europsko prvenstvo. Tada ste zajedno s Filipom Ivićem posljednji otpali. Kako ste se nosili s tom odlukom?

Naravno da mladom igraču, kao ni bilo kojem čovjeku, nije drago čuti da je negdje višak. Meni se to ponovilo puno puta. Ne znam. Mogu samo zahvaliti Bogu što nisam izgubio volju i što sam nastavio igrati. I dalje volim ovaj sport. Ne znam zašto je svaki put bilo tako. Uglavnom, bio sam višak i to je to, haha. Svaki put isto.

Nažalost, to vam se događalo gotovo iz godine u godinu.

Puno igrača nakon nekog vremena više ne bi ni dolazilo. Došao bih natrag u klub i pitali bi me: "Kako je bilo u reprezentaciji?" Ja bih odgovorio: "Ništa, opet sam višak." Onda bi me pitali: "Pa zašto uopće ideš?" Njima je to bilo teško objasniti, ali dobro.

Vi ste se ipak uredno odazivali.

Jesam, jesam. Uvijek sam se uredno odazivao i dolazio. Ja sam svoj dio posla odrađivao korektno. Tako barem mislim.

Jeste li od izbornika uvijek dobivali objašnjenje zašto ste otpali i zašto je netko drugi izabran? Kako je to izgledalo?

Izgledalo bi otprilike ovako: "Ništa, hvala." I to je bilo to, haha. Jednostavno. Ne bih dublje ulazio u tu temu.

Lino Červar je nakon Eura 2020. godine otprilike priznao da je pogriješio što vam nije dao priliku. Znači li vam to išta?

Iz današnje perspektive, iskreno, ne previše. Slabo mi to sada nešto znači.

Bili ste dio reprezentacije u kvalifikacijama za Olimpijske igre u Tokiju.

To je bilo u Francuskoj, mislim u Montpellieru. Tada sam bio stvarno u odličnoj formi, ali na jednom od treninga prije utakmice pao sam i puknuo mi je međurebreni mišić. Kao mlad igrač bio sam naivan i govorio sam: "Mogu ja, dobar sam, spreman sam."

Martinović je igrao prvih desetak minuta, onda sam ja ušao. Napravio sam prvu fintu i samo je puklo. Vratio sam se u klub na liječenje i tu je priča završila. Nitko te poslije ne pita: "Gdje si, što si, kako si?"

Na Euru 2022. godine napokon ste dobili priliku za nastup na velikom natjecanju. Poziv ste dobili nekoliko dana prije početka natjecanja, poslije ozljede Luke Šebetića i bili ste spremni odmah uskočiti i doći u reprezentaciju. Gdje ste bili i kako ste reagirali na taj naknadni poziv? 

Odmah sam se odazvao i došao. Situacija je bila očekivana. Što se mene tiče, odradio sam sve što se od mene tražilo. Na kraju sam, koliko se sjećam, čak i prije kraja napustio turnir. Bio mi je to treći turnir za Hrvatsku. Prvi, zadnji i nikad više, haha.

Kako gledate na velike uspjehe Hrvatske na posljednja dva velika natjecanja?

Baš sam radostan zbog tih momaka. Došao je novi izbornik, stranac, i donio nešto novo. Ovo naše podneblje ima puno talenata i vrhunskih igrača, ima ih sada, a bit će ih i u budućnosti. Ne mislim da je izbornik napravio drastičnu revoluciju.

Jednostavno je dao do znanja da rukomet može biti jednostavan sport kada ga igraju vrhunski igrači. Ubrzao je igru, donio pozitivnu energiju i to se odrazilo na momčad. Stvarno me vesele njihovi rezultati, posebno zbog tih momaka.

Ovog ljeta bili smo u jednom rukometnom kampu, bio je tamo i Marin Šipić, pa se uvijek sjetim njegova gola protiv Mađarske. Bio je i Marin Jelinić i još neki igrači. Uvijek mi je drago družiti se s tim dečkima jer su jako pozitivni.

Kada se sjetim koliko sam generacija prošao kroz reprezentaciju, od Igora Vorija, Domagoja Duvnjaka, Igora Karačića i svih tih legendi koje su igrale ili još igraju, ostala su mi brojna predivna poznanstva. To je nešto neprocjenjivo.

Jeste li posljednjih godina bili u kontaktu s izbornikom Dagurom Sigurdssonom?

Nisam. Mislim da nije bilo ni smisla. Imamo veliku kvalitetu na toj poziciji. Tu su Luka Lovre Klarica, Mateo Maraš, Ivan Martinović... Mislim da stvarno nema smisla.

Kako vidite hrvatski klupski rukomet? Na kojem je nivou i koliko je jaka domaća liga važna za reprezentaciju?

Mislim da je jako važna, posebno zbog mladih igrača, kako ne bi prerano odlazili u inozemstvo. Kada odu van, vide da je to drugi svijet. Uvijek je lakše igrati kod kuće i mislim da je bolje ostati ovdje malo dulje, da prvo sazriju kao osobe i kao sportaši.

Imamo primjer mog sadašnjeg suigrača Berislava Tokića. Mislim da je malo prerano otišao u Francusku, ali sada se vratio, ponovno je u odličnoj formi i, ako sve bude u redu, vjerujem da će biti spreman za novi transfer.

Iskreno, nisam posljednjih godina detaljno pratio hrvatsku ligu, ali prema onome što čujem od suigrača i drugih ljudi iz rukometa, kvaliteta raste i liga je sve bolja.

Dominacija RK Zagreba u Hrvatskoj je već opjevana. Što se treba dogoditi da ih netko skine s trona? Je li to moguće?

Pa to još nitko nije napravio. I ove su godine glavni favoriti, jedino mislim da mogu izgubiti koji bod ako, na primjer, znamo da se svakoj ekipi može dogoditi loš dan, posebno ako budu fizički i emocionalno istrošeni nakon teške utakmice u Ligi prvaka i za par dana igraju utakmicu u prvenstvu. Tada je jako teško igrati, a protivnička ekipa će biti sigurno jako motivirana.

Ako konkretno govorimo o ovoj sezoni, mislim da Zagreb ima najbolju ekipu u hrvatskoj ligi. Vjerujem da će imati i bolje rezultate nego posljednjih par sezona u Ligi prvaka.