HEROJ navijača Hajduka nije postao utakmicom života protiv Rijeke, nego onim što je napravio nakon derbija.

Donio je povijesnu pobjedu, ali navijačima to blijedi prema onome što je napravio kasnije

Splitsko dite (22) koje je zaobilaznim putem došlo do Hajduka, gdje je u prvoj sezoni kao defenzivni veznjak "zabilo više golova nego što je kod trenera Oreščanina sakupilo minuta", spektakularno se katapultiralo iz zapećka u kojem je bilo posljednjih pola godine. Za povijesnu i važnu pobjedu 4:0 protiv jednog od dva najveća rivala jedan gol je zabio i drugi namjestio, a u akciji za treći sudjelovao. Usput je još stigao pogoditi prečku i stativu te temeljito preorati teren i pojesti travu Poljuda.

Međutim, sve to navijačima njegovog kluba blijedi prema onome što je napravio nakon toga. Ovaj navijač Hajduka koji na utakmice ne ide na tribinu nego na teren, vratio se u svoje prirodno stanište. Preskočio je ogradu Sjevera, popeo se na štangu, uzeo mikrofon i zajedno s navijačkim vođama poveo pjesmu Torcide. Ali to je bila pjesma "I Purgera i Riječana i šakama i nogama i bocama i letvama, sve za našeg Hajduka". Zbor od nekoliko tisuća navijača oduševljeno je prihvatio ovo skandiranje.

Ovaj Stanko od sada je među hajdučkim pukom jednako omiljen kao imenjaci Poklepović i Bubalo

Nakon što je to otpjevao i otplesao na štangi, preskočio je ogradu i vratio na teren, ali i ostao u hajdučkoj legendi. Stanko Jurić sutra se može ostaviti nogometa, ali njegovo veranje preko visoke ograde navijačke tribine Poljuda, ispod koje su nazubljeni šiljci i duboki betonski jarak, te savladavanje tih iznimno pogibeljnih prepreka kako bi im se pridružio i poveo navijanje, osiguralo mu je mjesto među besmrtnicima. Ovaj Stanko od sada je među hajdučkim pukom jednako omiljen kao njegovi imenjaci Poklepović i Bubalo. "To mi je bila jedna od životnih želja. Prva je bila da zaigram na punom Poljudu, druga da se popnem na Sjever i zapivam. To sam sad ostvario i idemo dalje. Treći neću otkrivat", rekao je oduševljen nakon utakmice.

Njegova priča je od nedavnog početka do danas materijal za legendu

Ali od početka je priča Stanka Jurića bila materijal za legendu. Rođeni Splićanin počeo je igrati nogomet u svom gradu, ali ne u Hajduku, nego u Dalmatincu. Zatim je jednu sezonu igrao u Adriaticu, poznatom splitskom rasadniku talenata, ali za Stanka Jurića se u nogometnoj Dalmaciji pročulo u Dugopolju. U drugoligašu iz splitskog zaleđa postao je važan igrač i kapetan. Tako je početkom prošle godine izborio priliku za probu u Hajduku, na kojoj je uvjerio Željka Kopića da je vrijedan ugovora na dvije i pol godine. Ali to je bio tek početak dokazivanja jer poslan je na kaljenje u rezervnu momčad Bilih.

S obzirom na to da ljetos Kopić nije dobio nikakva pojačanja, posegnuo je za unutarnjom duplom rezervom Jurićem. Jer nakon što je priključen prvoj momčadi bio je pričuva. Ali u 6. minuti uzvrata 2. pretkola Europa lige teško se ozlijedio Dino Beširović. Otišli su mu ligamenti pa je umjesto pojačanja iz Bijeljine ušao i debitirao adut pristigao iz Dugopolja. 

Prva izjava nakon što je ljetos postao Hajdukov slučajni junak rekla je sve o Stanku

Bio je to debi iz snova jer Jurić je ubrzo prvi nastup za Hajduk obilježio i prvim golom, kojim je Hajduku donio prolazak u sljedeće pretkolo EL-a. Naravno, nakon utakmice prvo se tražila izjava slučajnog junaka. Jurić nije iznevjerio: "Gol posvećujem pokojnom didu Ivanu, koji je rođen 12. prosinca. Kako je broj 12 zauzet, čim je otišao Tičinović ugrabio sam broj 24. jer je to zbroj didovog dana i mjeseca rođenja."

Ovakve izjave normalne su u podneblju gdje su obitelj, tradicija i Hajduk svetinje. Ili kako je to sažeo Ivan Palaversa: "U Dalmaciji svaki otac sanja da dobije sina, to je pod broj jedan. Pod broj dva, volio bi i da mu mali zna igrati na balun. Pod broj tri, a to je san svih snova, da zaigra u Hajduka." Sve ovo ispunilo se njegovom Anti, ali i junaku ove priče. Samo tri dana nakon što je u Sofiji nenadano debitirao i prvi put poentirao za Hajduk, zaigrao je od početka u prvenstvu protiv Lokomotive i opet zabio gol. 

Nakon toga uslijedio je Hajdukov i Stankov sunovrat. Kopić, koji ga je doveo i dao mu priliku, morao je otići zbog očajnih rezultata. Koji su još gori bili pod njegovim nasljednikom Zoranom Vulićem. Jukić je kod potonjeg igrao, ali je zato dolaskom Siniše Oreščanina nestao. U pet mjeseci koliko je on trener, junak s početka sezone spao je na dva nastupa od mogućih 15 kao prvotimac. Početkom prošlog mjeseca u Koprivnici je ušao s klupe i zabio za čudesni preokret Hajduka s igračem manje, ali za to je bio nagrađen s ukupno 45 minuta u sljedeća četiri meča. I onda je došla utakmica protiv Rijeke, nakon koje više nitko ne može istjerati Stanka Jurića, ne samo iz prve momčadi nego ni iz hajdučke legende. 

Šteta što ovaj trenutak nije iskoristio za nešto pametnije od urlanja da će tući Purgere i Riječane bocama i letvama

Sve ovo lijepo što mu se događa on je zaslužio, ali velika je šteta što trenutak sportskog i životnog trijumfa nije iskoristio za nešto pametnije od urlanja kako će za svog Hajduka tući Purgere i Riječane šakama, nogama, bocama i letvama. I što inače sjajnu priču o najomiljenijem hajdučkom Stanku nakon Poklepovića i Bubala moramo uopće prljati ovim, ali sam je kriv.

Apologeti ovakvih pjesmica reći će da je to samo verbalno, simboličko nasilje. I pri tome će većinom biti u pravu. Kao što je točno i da, primjerice, himna BBB-a, koju pjevaju i igrači Dinama, ima stihove "...i nožem i lancem i bokserom u glavu, udari, razvali, za Dinamovu slavu". Ali u njoj se poimence ne spominju Hajduk ni hajdukovci kao mete napada.

Kako su hajdukovci reagirali na Ćorlukinu "svinju debelu" i Vrbanovićevo "Jebi se, Splite"?

Uostalom, neka se svi navijači Hajduka, koji sada veličaju ne samo to da je Stanko s njima pjevao nego i ono ŠTO je tom prilikom pjevao, sjete kako su se s pravom ljutili kada je Ćorluka slavio Dinamov naslov pjevajući "svinjo debela, nema oprosta" Hajdukovom igraču Niki Kranjčaru. 

Ili kada su s još većim pravom bjesnili što "visoki i ugledni dužnosnik" Dinama i HNS-a istom prigodom pjeva: "Jedna će Torcida plakati ovu noć, jebi se, jebi, Splite, Dinamo šampion." Tada nisu govorili da je to dio "folklora" i "navijačkog rituala".

Zgodno je biti pravednik i moralistički se zgražati nad tuđim svinjarijama, a veličati one koje dolaze iz tvog dvorišta. Kao što je na primjer ona kada novi igrački idol navijača pjeva pjesmu u kojoj se poziva na najteže oblike nasilja prema navijačima najvećih rivala.

Stanko sada daleko više mora paziti što govori i kako se ponaša jer upravo je postao idol djeci

Stanko Jurić sada daleko više nego ranije mora paziti što radi i govori te kako se ponaša jer upravo je postao idol desecima tisuća djece i mladih koji navijaju za Hajduk. Taj status nije izborio samo onim krasnim potezima - jučerašnjom utakmicom i penjanjem na ogradu poljudskog Sjevera - nego i onim što je nakon toga pjevao. I upravo to je problem. Jer sutra će s Riječanima i Purgerima igrati za reprezentaciju, a još prije gostovati s Hajdukom na Maksimiru i Rujevici i onda se čuditi zašto njemu posebno jako zvižde i gađaju ga.

Priča o Stanku Juriću ujedno je priča o Hajduku, sa svim vrlinama i manama tog kluba i podneblja iz kojih dolaze. Stanko svoje hajdučke vrline teško da može nadograditi, ali na ispravljanju mana itekako treba poraditi.