Foto: Konami

Ništa što već nisam znao.

To da nikad neću odrasti do kraja, to sam znao i ranijih godina. PES 2018. mi je to samo potvrdio. Odnos prema PES-u je ostao isti - nervira me, ali ga u isto vrijeme svejedno ne mogu prestati igrati.

Ovih 200 utakmica u mjesec i pol su dokaz toga. Nekoliko utakmica dnevno u prosjeku uz dva tri solidna vikend maratona. Nije to previše, ako pitate prosječnog ljubitelja igara. Ali to je relativno, jer djevojka se ne slaže da to nije previše.

No, krenimo redom.

PES 2018. oduševio je autora ovog članka, a po kritikama je jasno da nisam jedini. Ipak, nakon 200 utakmica (preko 180 natjecateljskih online i nekoliko ležernijih) stvari se mogu sagledati iz druge perspektive.

Jasno, nakon puno vremena provedenog s nečim na vidjelo izlaze i negativne stvari. A novi PES, koliko god dobar bio, ipak ima ponešto mana.

Učitavanje koje traje vječno

Možda najgora stvar na PES-u 2018. godine je traženje protivnika jer traje vječno. Taj smo problem bili spomenuli još i u recenziji same igre, ali tada smo to tumačili činjenicom što je igra bila tek izašla pa online još nema puno ljudi. No, ista priča je i danas.

Katkad se traženje protivnika odulji i na desetak minuta, dovoljno da se otuširam i spremim. Bez pretjerivanja. Vjerojatno jednu četvrtinu vremena od ovih nekoliko desetaka ili stotina sati, bolje je ne brojati, otišlo mi je na traženje protivnika. Jasno, ne treba ni govoriti koliko to zna biti frustrirajuće i naporno. To je jedan segment koji, iako nije dio same igrivosti, mnogo utječe na istu. Ljudi jednostavno ne vole čekati.

Iritantni protivnici

A onda dobijete protivnike. Koji su i dalje najčešće iritantno naporni s upornim inzistiranjem na Barceloni ili Realu, a new entry je PSG koji je s Cavanijem i Neymarom praktički jednako moćan kao katalonski ili madridski div, ali nosi više bodova od njih.

Što bolji klub, to manje bodova donosi pobjeda. Što manje bodova nosi pobjeda, to se teže popeti u više lige. No, ekipu to očito ne smeta. Tako je pomalo iritirajuće da će svaka druga momčad protiv koje ćete igrati biti Real, Barcelona ili PSG. Osim te tri momčadi, tu su uvijek jaki Manchester City, ali jedna od jačih momčadi u ekipi je Man. Utd. i to samo i isključivo zbog Ibrahimovića i Lukakua koji čine debelo najmoćniji napadački tandem na cijelom PES-u.

Od 72 službene utakmice koje sam izgubio, u sigurno njih pedeset sam bio vidljivo bolji protivnik, ali sam izgubio samo i isključivo zbog činjenice što Ronaldo ili Messi jednostavno moraju predriblati dva obrambena igrača pa sve da je za joystickom potpuni amater. Ostalih dvadesetak utakmica izgubio sam jer je protivnik bio bolji i takve susrete je jednostavno gušt igrati.

Nažalost, po svoj prilici PES ne želi uvelike mijenjati politiku i u interesu im je da ljudi igraju s Barcelonom i da Messi i u rukama potpunih amatera bude nezaustavljiv. Barcelona je zaštitno lice igre, a PES se s FIFA-om bori upravo na polju mediokriteta kojima je u interesu isključivo dati atraktivan gol i pogledati slavlje. Ali tako valjda mora biti.

Zato nema ljepšeg osjećaja nezasluženo pobijediti Real Madrid golom u zadnjoj minuti. Problem je što ćete protiv takvih timova češće u zadnjoj minuti primiti gol.

Ipak, iritantni likovi koji igraju samo s Realom, Barcelonom, PSG-om ili nekim od još dva-tri kluba iz A klase uništavaju užitak igre.

Taktika

Posebno zato što je s njima teško igrati. Taktika iz godine u godinu uvodi poboljšanja, ali trebat će još vrlo mnogo  vremena da taktička priprema bude jednako važan dio utakmice kao samo igračko umijeće. Taktika na novom PES-u puna je rupa. I to prilično doslovno.

Nakon nekih 150 partija shvatio sam da mi bekovi, jedna od ključnih figura modernog nogometa, zapravo samo smetaju. Jednostavno su previše propusni i nerealno lako ispadaju. To je posebno vidljivo protiv momčadi protiv kojih želite igrati bunker jer je to jedino rješenje, primjerice protiv Real Madrida. No, to ipak ne možete jer će vam Gareth Bale četiri-pet puta bez problema pobjeći i sjuriti se jedan na jedan iskosa u šesnaesterac. I pogoditi.

Jednostavan trokut na sredini terena izbacuje vašeg beka i na golemom prostoru ostavlja samog protivničkog krilnog napadača ili krilo.

Zbog toga sam jednostavno počeo igrati bez bekova, bez obzira na to koliko moćnog igrača imam na toj poziciji. Umjesto toga, u obranu stavim tri stopera, a igračem viška napunim sredinu i tako znatno lakše i češće razaram protivničke napade. Jednostavno, bekovi nemaju previše smisla u obrambenom segmentu.

Drugi je problem što katkad slabije rangirani igrači nisu lošiji nego znatno gluplji. Primjerice, trebalo mi je preko 700 bodova da se plasiram u viši rang natjecanja pa sam uzeo Sjevernu Koreju (kao jednu od najgore rangiranih momčadi koja donosi najveći broj bodova, ali i iz zafrkancije jer zašto ne?). Igrao sam protiv PSG-a i stajao prilično dobro. No, onda sam primio gol jer je golmanu kroz noge prošla potpuno bezopasna lopta. Potpuno besmisleno.

Ipak vrhunska simulacija

Sve navedene mane u pravilu su rezultat dugog i čestog igranja, ne nešto što je vidljivo na prvu. No, usprkos manama koje postoje, PES je i dalje vrhunska nogometna simulacija. Koja će vas iživcirati milijun puta. Ali, hej, to je ipak ljubav.