RIJEKA je imala sve u svojim rukama, bila je u izravnoj borbi za drugo mjesto HNL-a i ulaska u Ligu prvaka, a sada joj se može dogoditi da ostane i bez europskog plasmana iduće sezone. Prvi put otkad je Damir Mišković uz pomoć Volpija preuzeo klub.

U proteklih pet utakmica nisu pobijedili, uzeli su svega dva boda iz remija protiv Varaždina (0:0) i Lokomotive (2:2), a onda su nanizali tri uzastopna poraza - Slaven Belupo u gostima (1:0), Gorica na Rujevici (1:2) i kod Osijeka u Gradskom vrtu (1:0). Borba još nije gotova, do kraja sezone su još četiri kola, međutim klub s Rujevice upao je u rezultatsku i psihičku krizu.

> Luda četiri kola: Hajduku najteži, Lokomotivi najlakši raspored u borbi za LP

Što se dogodilo momčadi s Rujevice? 

Nogomet je zbog pandemije bio paraliziran, HNL se nije igrao tri mjeseca, no dok su Lokomotiva i Osijek odlično iskoristili pauzu i u nastavak sezone ušli praktički savršeno, Rijeka, Hajduk i Dinamo kaskaju, svatko sa svojim problemima.

Dinamo je prvenstvo osvojio davno pa igrači nemaju motiva, u Hajduku imaju standardne probleme kao produkt višegodišnjih klupskih politika, a Rijeka je pala pod pritiskom da osvoji drugo mjesto koje će iduće sezone, uz prvaka, prvi put odvesti u Ligu prvaka i drugoplasirani hrvatski klub.

Pisali smo prije otprilike godinu dana zašto ovakva Rijeka gubi status drugog kluba Hrvatske, kako je i zašto Igor Bišćan prebacio sva moguća očekivanja sam protiv svih te došli do zaključka da ćemo svjedočiti padu kluba s Rujevice, ali ne strmoglavom, nego blagom u narednim sezonama.

Možda nije u redu adresirati sve ovo kao "probleme", već samo reći kratko i jasno kako se od realnosti ne može pobjeći.

Rijeka je dugo bježala od problema, nakratko koncem Kekovog mandata i tijekom cijelog Bišćanovog, ali sve je isplivalo na površinu dolaskom Simona Rožmana i smanjivanjem budžeta koji je uprava kluba imala na raspolaganju prethodnih godina. I to nije tajna, ne stidi se to reći ni predsjednik Damir Mišković, koji kao papagaj ponavlja da novca više nema, da neće biti isto kao i prije i ono konačno - da treba uskladiti očekivanja s realnim mogućnostima.

Kek je imao odlične temelje, Bišćan je bio trener koji premašuje očekivanja, a Simon Rožman je mlad trener s vrlo naprednim i progresivnim nogometnim idejama pred kojim je sigurno blistava budućnost. Za njegovo potpuno ostvarenje treba prije svega povjerenje, a potom vrijeme za ocjenu rezultata.

Ne treba brzati s odlukama.

Bišćan otvorio put, Rožman nastavio s razvojem mladih igrača

Treba uzeti u obzir da Simon Rožman od svih nabrojanih trenera Rijeke ima daleko najslabiju momčad, a od nje traži možda i najprogresivnije zadatke. Nikada nije nadomješten odlazak stožernih igrača poput Kvržića, Punčeca, Župarića, Sluge, Acostyja i Puljića.

Klub s Rujevice posegnuo je za igračima iz omladinskog pogona. Prvi je to napravio još Igor Bišćan koji je od potpunog anonimusa Ivana Lepinjice stvorio igrača reprezentativnog kalibra za kojeg su se raspitivali Chelsea i Tottenham. To je bio početak, Rožman je nastavio tamo gdje je njegov prethodnik stao. Štoviše, u prvu momčad promovirao je više mladih. Mladi Ivor Pandur postao mu je prvi vratar, Hrvoje Smolčić standardni prvotimac, a minutažu je počeo dobivati i mladi bek Filip Braut.

Ono što je Bišćan stvorio od Ivana Lepinjice, Rožman je uspio od Daniela Štefulja. Mladi lijevi bek nametnuo se slovenskom stručnjaku nakon povratka s posudbe iz Varaždina te pokazao da je potencijalni elitni talent, posebice zbog zavidne tehničke potkovanosti i sjajne igre lijevom nogom na toj poziciji, što je danas rijetkost i na većim razinama od HNL-a.

Treba naglasiti da svi ti igrači nemaju više od 20 godina. To je ogromna stvar za klub poput Rijeke.

Neki će reći da Slovenac luta i priča gluposti, neki traže i zazivaju njegov odlazak, no Rožman je u ovo kratko vrijeme pokazao da ima viziju te ideju kako igrati moderan nogomet.  

Po dolasku se znao prilagoditi datim okolnostima i ekipi koju je zatekao u svlačionici nakon Bišćanova odlaska. U potpunosti je promijenio filozofiju, sustav i pogled na nogomet na kakav je svlačionica navikla kod prethodnika. Nije mu u početku išlo, mučio se, tražio najbolju kombinaciju i nakon početne krize, koja nije bila bezazlena, odlučio se za sustav s trojicom u obrani, dva beka, dva veznjaka i tri napadačke role.

Ta promjena donijela mu je rezultate, Rijeka je igrala odlično, došla je do finala Kupa. U jednom trenutku sezone dojam je bio da nitko ne može zabiti gol Riječanima u novom sustavu, pa čak ni Bjeličin europski Dinamo koji su izbacili na putu do finala. I bitno je istaknuti da se to sve dogodilo prije pandemije. Rijeka je bila u naletu, činilo se da će relativno lako uzeti drugo mjesto.

Pauza zbog koronavirusa pokazala se kobnom za Riječane, rezultatski i psihički

Gdje je sada zapelo? Dogodila se nesretna pauza i stvari su se okrenule naglavačke. Rijeka nije toliko pala u svojoj igri, Rožman nije puno mijenjao u odnosu na period prije stanke, već je samo došlo do nesretnog niza, u kojem je momčad ušla u rezultatsku, a potom i mentalnu krizu. Ništa što struka s Rujevice već prije nije prošla i na što nije navikla.

Mladi Slovenac, kojem tepaju da je novi Kek, sa sobom nosi ogroman uteg očekivanja i krivca za tu situaciju. Nisu krivi ni igrači, možda ni uprava. U proteklih pet utakmica igrači su stvarali šanse, bili u situacijama u kojima su mogli matirati suparničke vratare, ali to se nije dogodilo. 

Jednostavno, ekipe ulaze u krize i iz njih izlaze, nekad brže, a nekad sporije. 

Rijeci se to dogodilo u najgorem mogućem trenutku.

Osijek nije pokazao ništa pretjerano atraktivno, ali je zasluženo pobijedio Rijeku u prošlom kolu. Htjeli su više, presudile su sitnice, detalji. Rijeka je odlično stajala u prvih pola sata i ponajviše zahvaljujući tome što je trener dobro skautirao i pripremio igru za protivnika. Igrači Rijeke nisu pospremili tri velike šanse u mrežu vratara Ivušića i uslijedio je psihički pad. Vrlo vjerojatno jer im se to ponavlja već nekoliko utakmica u nizu. Šanse su tu, napadači dolaze u obećavajuće situacije, ali izostaje taj završni trenutak, dodir - gol.

Rožman je svoj posao obavio, a igrači nisu isporučili. I to se događa, ali nije fer niti korektno zazivati njegov odlazak.

Tri godine nakon što je otišao s Kvarnera, Matjaž Kek i danas ima mitski status na Rujevici. Međutim, ikonski status među navijačima nije mu pao s neba, nego ga je gradio kroz 273 utakmice, pet i pol godina, odnosno točno 2047 dana, uz značajniju podršku uprave, pogotovo u financijskom smislu, dok se Rožmanu traži dlaka u jajetu i smjenjuje ga se nakon svega 26 utakmica na klupi.

Što mislite, bi li se Rožmanu oprostili Aberdeen illi Sarpsborg?

To što on svoju ideju ne može provesti jer za to nema sredstva stvar je uprave i sportskog sektora kluba koji mu je dao na raspolaganje to što mu je dao.

Povratak u realnost

Usporedbe s Hajdukom i Osijekom prošle sezone bile su velika stvar za Rijeku. Mišković nije trošio na pojačanja, dok su Hajduk i Osijek dosta uložili u izgradnju novih momčadi i zapravo je sve lošije od drugog mjesta za Hajduk i Osijek vrlo loš rezultat, a Rijekina pozicija iza njih je - realnost.

Rijeka nikada nije previše ulagala u ekipu, većim dijelom do rezultata se dolazilo izvlačenjem maksimuma od strane Keka i Bišćana i prebacivanjem očekivanja, a sada se stvari vraćaju u normalu.

Rječnikom statistike i sportske analitike, Rijeci se upravo događa regresija prema prosjeku.

Rijeci nasušno nedostaju lideri, figure koje će dati prevagu u prijelomnim trenucima

Ključna razlika između Keka i Bišćana s jedne strane te Rožmana s druge je što su prva dvojica imala u svlačionici igrače koji su pravili razliku svojim liderskim osobinama ili su takve igrače jedinstvenog karaktera znali prepoznati i dati im status svoje produžene ruke na terenu.

Kek je imao lidere (Samardžić, Moises, Vešović, Bradarić, Bezjak, Maleš...), Bišćan nije imao takve igrače, ali je to kompenzirao karizmom velikog igrača, osvajačem Lige prvaka s Liverpoolom kojeg je momčad slijepo slijedila, dok Rožman nema ni ono što je imao Kek ni ono što je imao Bišćan.

Momčadi dramatično nedostaje lider i iskusna figura koja će pogurati suigrače kad je najteže. Koliko god izgledalo da je Franko Andrijašević taj, on to nije niti je ikada bio. Franko je igrač sustava kojem se dosta toga treba prilagoditi. Andrijašević je neosporno Rijekin najbolji igrač, ali je evidentno da on nije Rijekin Roy Keane, čovjek koji će istući i suigrača i protivnike kako bi razbudio momčad, a to je ono što Rožmanu nedostaje kako bi implementacija njegovih ideja dala kontinuitet rezultata.

S druge strane, Rožman je suviše mlad i neiskusan trener koji je u svlačionici zatekao sasvim drugačiju momčad da bi ponovio ono što su napravili njegovi prethodnici te je od njega to suludo očekivati. Svoj autoritet morao je dokazivati na terenu, taktikom i predstavom svoje ideje.

Donekle je uspio, prebrodio je veliku krizu na početku svog mandata isključivo svojom fleksibilnošću i razumijevanjem nogometne igre. Nije tvrdoglavo inzistirao na ukalupljivanju igrača u svoj sustav, nego je nakon nekoliko početnih lutanja pogazio svoj idealni pogled na nogomet i prilagodio se onome što ima u svlačionici. Za mladog i nadobudnog trenera to je velika stvar, a vrijeme pokazuje da je uspio u tome.

Igrači sada stoje uz njega, a kriza koju prolazi Rijeka simptomatična je za svaku momčad koja ulazi u tranzicijski period. Na koncu, Rijeka je finalist Kupa Hrvatske, blizu je trofeja, a na tom putu izbacila je Bjeličin europski Dinamo i jaki Osijek koji je u svoju ekipu uložio neusporedivo više novca ove sezone. Možda riječka mladost koju je Rožman preuzeo i počeo razvijati predstavlja lidere u stvaranju? To ćemo tek saznati.

Zazivati Rožmanov odlazak nema nikakvog smisla

Rijeka je na korak do Kupa, u finalu je čeka Lokomotiva. Obrani li titulu u Kupu, Rožman će premašiti najhrabrija očekivanja navijača. S obzirom na stanje u svlačionici i početak njegove riječke avanture, takav scenarij nisu očekivali ni najveći optimisti s Kvarnera.

Nakon nastavka natjecanja Rijeka je masovno prosipala bodove što ju je na koncu dovelo u situaciju da gubi utrku za mjesto u Europi. Vidljiv je nedostatak strasti i samopouzdanja, a možda i vjere u vlastite mogućnosti.

Međutim, pogrešno bi bilo zaboraviti ključnu stvar, a to je da Rijeka takva kakva je, sa svim svojim vrlinama i manama, ima osigurano mjesto u finalu Kupa.

Rožman i igrači svjesni su vlastitih kapaciteta, kvalitete i širine kadra. Gledajući utakmice protiv Slavena, Osijeka i Gorice, nedostatak motiva sigurno je na neki način potaknut činjenicom da Rijeku dijeli 90 minuta od trofeja, odnosno ostvarenja glavnog cilja u sezoni. Zato je potpuno pogrešno zbog nekoliko loših rezultata u posljednje vrijeme zazivati odlazak mladog slovenskog stratega.

Rožmanov prvi trofej u dosadašnjoj kratkoj epizodi na klupi Rijeke značit će spas sezone i utjehu, a mladom Slovencu bit će velika satisfakcija i potvrda njegovih kvaliteta te dobar temelj za iskorak u sezoni kasnije.

Kek je svoje napravio, Bišćana su prebrzo potrošili, a Rožmana klub treba istrpjeti, vjerovati mu i stati iza njega te prihvatiti realnost u kojoj se nalazi.

Na koncu, tek mu je 37.