>>> KOMPLETAN RASPORED, REZULTATE, ANALIZE I REAKCIJE IZ NJEMAČKE PRATITE NA INDEXOVOJ TEMI ZA SP. 

NAKON blamaže protiv Brazila Mirza Džomba je bio strašno ljut. I nije se libio to napisati. Večeras je mirniji. Puno mirniji, iako je Hrvatska nakon poraza od Njemačke 21:22 ispala sa SP-a.

Legendarni Mirza je u svom komentaru za Index objasnio zašto.

Sretan sam, ali sam i ljut. Tek sad vidimo što smo napravili protiv Brazila

Užasno mi je žao. Imali smo ih. Znao sam da će biti tako, a to sam i napisao jučer nakon one blamaže od Brazila. Vjerovao sam da će momci imati sasvim drugačiji pristup i da će dati sve od sebe. Upravo se to dogodilo i puno se bolje osjećam nego jučer. Nakon Brazila sam bio u šoku, bio sam ljut, danas se osjećam ljepše. Međutim, i dalje sam ljut. Zato što nema šanse da bi izgubili od Brazila da smo tu utakmicu odigrali s ovakvim pristupom. Brazil sam gledao protiv Srbije i Rusije. Bezveze, a danas su ih Španjolci vratili tamo gdje im je mjesto. I mi od takve ekipe izgubimo. Zato sam ljut. 

Suci su pogriješili kod Karačića, ali nismo zbog njih izgubili

> Kaos u zadnje dvije minute: Je li Hrvatska pokradena?

Što se tiče današnje utakmice, uživao sam. Nije bilo neke ljepote, ali bila je to borba za život. Loši napadi s obje strane, tučnjava, pravi fajterski rukomet. Sve je bilo protiv nas. Krcata dvorana, jaki Nijemci, no držali smo se odlično. Što se tiče suđenja, ono je, s obzirom na sve okolnosti, bilo i više nego korektno i nemamo se što vaditi na suce. Ipak, ono probijanje što su sudili Karačiću… To nije bilo probijanje, a bio je to možda i ključni napad utakmice. Međutim, i njima su sudili neke stvari koje u ovako domaćinskoj atmosferi nisu morali, tako da bih suđenje ostavio po strani. Nismo zbog njega izgubili.

Šego je ubio sve najbolje što Nijemci imaju, ali što to vrijedi kad nam je napad očajan

Napad je bio loš. To je činjenica i od toga ne trebamo bježati. To nije od jučer tako i svi koji su u hrvatskom rukometu trebali bi napraviti dobru analizu zašto je to tako. No opet smo do zadnje sekunde bili tu. Šego je ubio njihova najjača oružja – krila. Gensheimer je njihova najveća zvijezda, a što je danas napravio? Ništa. Desno krilo bilo je još gore. Wolf na vratima, opet ništa. Ubili smo im ono najbolje što su imali, a dojma sam da su nas dobili na silu, na galamu. Izgurali su ovo na mišiće i treba im čestitati.

Bez Cindrića smo predvidljivi u napadu, a Dule i Karačić ne mogu sami

U napadu na čvrstu i postavljenu zonu jako loše reagiramo. Nedostajao nam je šut izvana, desna strana je bila totalno odsječena, a Karačić i Dule su se ubijali kako bi nešto napravili. Zabili su oni neke golove, Duvnjak posebno, ali nije to bio plod neke igre i plana, već individualne klase, a bez sustava i vizije jako je teško igrati na vrhunskom nivou. Jako nam je falila širina u napadu na bekovima i znali smo od početka da će tako biti. Nakon ozljede Cindrića postali smo jako predvidljivi u napadu. Da je Cindra bio zdrav, siguran sam da bi sam razbio duboku zonu koju nam je igrao Brazil i u nekim trenucima Njemačka. Ovako su se Duvnjak i Karačić previše istrošili i njihov energetski pad u trenucima kad se utakmica lomila odlučio je susret. Šteta.

Je li hrvatski rukomet u krizi? Možda smo u padu, ali i dalje smo tu

Što sada? Mnogi će reći da smo u krizi, da je hrvatski rukomet u padu. Istina je da smo devet godina bez finala, točno je i to da smo tri godine bez medalje, ali negdje sam vidio podatak da je jedino Hrvatska u zadnjih 15 godina uvijek među pet, šest najboljih reprezentacija. Događalo se i Francuzima i Dancima i Španjolcima da budu deseti, Hrvatskoj nije. Možda i jesmo ispali iz najužeg kruga favorita, ali i dalje smo tu. Večeras je jedna lopta odlučila, a što bi bilo da je Cindrić bio zdrav? Ili lani Duvnjak. Prije dvije godine smo bili četvrti na svijetu. Ostali smo bez medalje, ali sjetimo se da je u polufinalu Horvat imao sedmerac u zadnjoj sekundi za finale, a o onom porazu protiv Slovenije glupo mi je išta i pričati. Rekao bih da je ovo bilo sazrijevanje ove generacije. Tko zna, možda će se za desetak godina ovi momci, koji će u međuvremenu osvojiti puno toga, kroz šalu prisjećati ovog turnira i Brazila. Kao što se moja generacije prisjeća Argentine.