IVICA OSIM

"Sve je počelo 1986. kada su u Splitu svi navijali za Tursku protiv Jugoslavije"

"Sve je počelo 1986. kada su u Splitu svi navijali za Tursku protiv Jugoslavije"
Foto: Screenshot (YouTube)

NA DANAŠNJI dan prije 27 godina bh. trener Ivica Osim podnio je ostavku na mjesto izbornika nogometne reprezentacije Jugoslavije.

Osim je ostavku dao zbog agresije koja je u tim trenucima trajala na Bosnu i Hercegovinu te njegov rodni grad Sarajevo.

''Ovo je moja privatna gesta, osobna odluka, a vi ju možete protumačiti kako hoćete. Neću govoriti zbog čega dajem ostavku i ne želim ništa objašnjavati. Vrlo dobro znate zbog čega odlazim. Ako ništa drugo, ovo je jedino što mogu učiniti za taj grad, pa da se i vi sjetite da sam se rodio u Sarajevu, a znate što se tamo događa. Toliko'', u suzama pred mnogobrojnim kamerama grcao je Osim dok je predavao svoj mandat.

Dok se Jugoslavija kupala u moru krvi, svjetski političari, premda su u velikoj mjeri bili krivci što su slijepi pokraj zdravih očiju pustili da se dogode Vukovar, Pakrac, Šibenik, Dubrovnik te poslije Zvornik, Bijeljina, Višegrad, Prijedor i Sarajevo, na koncu su pro forme, pod pritiskom javnosti cijelog svijeta, udarili sankcijama po Beogradu, što je za posljedicu imalo i to da Jugoslaviju izbace s Eura.

Jugoslavija zbog ratova izbačena s Eura 1992.

Reprezentacija Jugoslavije zauzela je prvo mjesto u kvalifikacijskoj skupini za Euro u Švedskoj 1992. u kojoj su još igrali Danska, Sjeverna Irska, Austrija i Farski Otoci, a trebala je otići na prvenstvo Starog Kontinenta kao jedan od favorita. Kažemo ''trebala je'' jer samo 11 dana prije svečanog otvaranja Eura, UN je kaznio Jugoslaviju zbog krvavih ratova koje je beogradska vrhuška pokrenula najprije u Hrvatskoj, a onda i u BiH. 

Zbog krvavih ratova osmišljenih u Beogradu, a posebice zbog stravičnih pokolja civila u Sarajevu, UN je u svibnju 1992. izbacio ono što je ostalo od reprezentacije Jugoslavije s Eura. Ono što je ostalo od Jugoslavije, dakle, momčad bez Hrvata i većine Slovenaca odigrala je posljednje dvije utakmice protiv Austrije i Farskih Otoka, a odmah nakon tih utakmica s mjesta izbornika povukao se i Ivica Osim.

Dok je momčad bila kompletna, odnosno dok su za dres sa šest baklji na grbu igrali najbolji igrači iz svih šest republika (u prvih šest utakmica), samo je jedan od dvadeset postignutih golova postigao neki igrač s prostora Srbije i Crne Gore (Binić Sjevernoj Irskoj) koji su se jedini na koncu spremali za put u Švedsku (uz Slovence Milaniča i Novaka te igrača BiH Marija Stanića), dok su igrači iz Makedonije zabili čak 11 (Pančev je s deset golova bio prvi topnik kvalifikacija, Najdoski je zabio jedan), Hrvati su postigli šest (Prosinečki dva, Boban, Šuker, Vulić i Jarni po jedan), a igrači iz BiH i Slovenije svaki po jedan (Baždarević i Katanec).

Legendarni trener o svom mandatu na klupi Jugoslavije za Index je pričao još 2012. godine, a povodom godišnjice njegove ostavke najvažnije dijelove tog intervjua prenosimo u cijelosti.

Problemi su, jasno, počeli puno prije 1992. godine, kada je Jugoslavija protiv Nizozemske u Amsterdamu odigrala svoju posljednju utakmicu. U sjećanju je ipak više ostala uvertira za SP 1990. godine s Nizozemcima u Maksimiru, kada su Boysi izviždali jugo-himnu i mahali zastavama Nizozemske koje su zbog rasporeda boja i "prebrisane" zvijezde imale sasvim drugu konotaciju.

"Sjetit ću se ja i svoje prve utakmice 1986. godine u Splitu protiv Turske, kada je više ljudi navijalo za Turke nego za nas."

Rekli ste da ste se već tada osjećali izbornikom zemlje koja nestaje. Zamjerali su vam, kao prvom izborniku Jugoslavije iz BiH, način odabira igrača, a vi ste odgovorili da nikada niste htjeli biti veći Jugoslaven od Jugoslavena. Je li vam ostavka 1992. godine, 23. svibnja u Beogradu, bila najteži trenutak u karijeri?

"Bilo je elegantno. Jedva sam čekao izaći van, bilo mi je malo vruće", doza ironije uvijek je bila prisutna u njegovim riječima.

Njegovo Sarajevo već je mjesec dana bilo pod opsadom, a on je bio u ulozi izbornika "neke" Jugoslavije.

"Ne postoji ništa teže. Možda samo moj odlazak u Grčku, u Panathinaikos (1992. god, op.a). Svaki put kada sam dizao slušalicu, osjećao sam se kao da sam dizao bombu. Takvo je vrijeme bilo i većina se ljudi tako osjećala."

Jedna od najtalentiranijih generacija nije mogla sazreti jer se država raspala

A kako ste se osjećali u ulozi trenera Partizana, prije odlaska u Atenu?

"Ispolitiziralo se i već sam rekao da nema trenera koji u ono vrijeme, pa i danas, ne bi prihvatio poziv Partizana, Dinama, Zvezde, Hajduka... Razlozi su bili sportski. Iz istih razloga sam želio što posljednja reprezentacija Jugoslavije nije otišla na Europsko prvenstvo"

Danas?

"Sada je to druga priča, ne mogu više tako razmišljati. Ono vrijeme bilo je nenormalnije od ovog vremena. Bilo mi je žao talenta. Istina, bila je to jedna od najtalentiranijih reprezentacija. Pričamo u reprezentaciji Jugoslavije. Stvar je u tome da su od te ekipe dugo živjele zemlje koje su izašle iz Jugoslavije; Hrvatska i Slovenija, pa i Srbija. Svi su napravili neki rezultat, plasirali se na velika natjecanja. Svi osim BiH. Igrači Bosne i Hercegovine bježali su u inozemstvo"

Na SP u Italiju vodio je Šukera, Jarnija, Bokšića, a za EP u Švedskoj '92. imao je velike planove. Hrvatska međutim već odavno nije igrala za tu reprezentaciju.

"Država je nestala prije nego je ta momčad dosegla svoj vrhunac. No, nešto nam je ipak ostalo. Pričam o nogometu, premda pričam i o politici. Tako je to."

Znate li nešto više o temi ili želite prijaviti grešku u tekstu?
;
Učitavanje komentara