HRVATSKA je u prve tri utakmice Lige nacija primila 12 golova. Pobijedila je Češku 2:1, izgubila 1:4 od Španjolske i zatim doživjela povijesni poraz 0:7 od Engleske. Sam broj primljenih golova već je alarmantan, ali još je važnije što se isti obrambeni problem provlači kroz različite utakmice, različite sustave i sada već dva izbornička mandata.

Bilić o ključnom pitanju, čini se, razmišlja kao i Dalić

Hrvatska od oproštaja Marcela Brozovića 2024. nema jasno profiliranog zadnjeg veznog kao standardno rješenje. Zlatko Dalić pokušavao je taj nedostatak nadoknaditi različitim kombinacijama, a sličnim putem krenuo je i Slaven Bilić. Na svojem prvom popisu među veznjacima je imao samo jednog igrača koji donekle odgovara klasičnoj ulozi šestice, Josipa Mišića.

Nikola Moro bio je tek na pretpozivu, dok Darka Nejašmića, koji igra nogomet života i profilom odgovara dijelu onoga što Hrvatskoj nedostaje, nije bilo.

Mišić je od prve minute igrao protiv Španjolske, dok su protiv Češke i Engleske dvije najdublje pozicije u sredini zauzeli Luka Modrić i Mateo Kovačić. Bilić je nakon poraza 1:4 u Sevilli rekao: "I večeras smo tražili nešto, ali nije lako s istim kadrom odigrati četiri utakmice. Pikirali smo tu utakmicu protiv Engleza. Morat ćemo biti puno bolji kako bi tamo tražili rezultat."

Drugim riječima, jedini pravi zadnji vezni iz kadra startao je protiv suparnika protiv kojeg Hrvatska realno nije planirala graditi svoju kampanju, dok se za utakmice u kojima se ozbiljno tražio rezultat vratila kombinaciji Modrića i Kovačića. Upravo protiv Engleske cijena toga došla je na naplatu u najgorem mogućem obliku.

Hrvatskoj nedostaje igrač koji daje ravnotežu

Kad se govori o šestici, lako je cijelu poziciju svesti na igrača koji stoji ispred stopera i oduzima lopte. Uloga je puno šira. Takav veznjak mora prepoznati kada jedan suigrač izlazi iz svoje zone, kada stoper napušta zadnju liniju, kada je bek visoko i koji prostor treba osigurati ako momčad izgubi loptu.

Posebno je važan trenutak nakon izgubljenog posjeda. Dobra šestica ne mora nužno osvojiti svaku loptu. Dovoljno je da svojim položajem zatvori prvo okomito dodavanje, uspori tranziciju i kupi vrijeme ostatku momčadi da se vrati iza lopte. To je često obrambeni posao koji ne završava u statistici, ali određuje hoće li suparnik napasti postavljenu obranu ili otvoren teren.

Hrvatska takvog igrača nema u početnoj postavi. Modrić i Kovačić imaju druge kvalitete. Kovačić je najbolji kada može povesti loptu, izaći iz pritiska i progresijom otvoriti teren ispred sebe.

Bilić ga je nakon Češke opisao kao "krilo u sredini terena" i rekao da praktički ne postoji igrač kojeg Kovačić ne može proći. To vrlo dobro opisuje ono što je njegova najveća kvaliteta, ali i zašto nije prirodan igrač za stalno čuvanje prostora ispred stopera.

Modrić je cijelu karijeru igrao kao organizator, čovjek koji se spušta po loptu, određuje ritam i traži progresivno rješenje. Uz sve to, ima 41 godinu. Još uvijek može odigrati utakmicu na visokoj razini, kao što je pokazao protiv Češke, ali nije realno očekivati da kontinuirano pokriva velik prostor u oba smjera i nakon svakog izgubljenog posjeda brani desetke metara iza svojih leđa.

Problem je postojao i prije Bilića

Ovo nije nova stvar i nije nastala u tri Bilićeve utakmice. Problem se jasno vidio i pod Dalićem nakon Brozovićeva odlaska.

Na Euru 2024. Hrvatska je primila šest golova u tri utakmice. Izgubila je 0:3 od Španjolske, odigrala 2:2 s Albanijom i 1:1 s Italijom. Dvije godine kasnije na Svjetskom prvenstvu primila je sedam pogodaka u četiri susreta, uključujući četiri protiv Engleske i dva protiv Portugala. U obje spomenute utakmice Hrvatska je, statistički gledano, još i solidno prošla sa samo šest komada u mreži.

Već protiv Paname na tom turniru vidio se isti problem. Hrvatska je dizala bekove, Modrić i Kovačić nisu bili pozicionirani kao igrači koji će nakon izgubljene lopte braniti tranziciju, a suparnik je ciljano napadao prostor iza njihovih leđa. Tada je Hrvatska još mogla preživjeti takve situacije protiv slabijeg protivnika. Protiv najboljih reprezentacija to postaje puno teže.

Zato problem nije samo u tome što Brozović više nije tu. Problem je što Hrvatska nakon njegova odlaska nije jasno odlučila tko će raditi posao koji je on godinama obavljao.

Protiv Engleske sve je eksplodiralo

U prve dvije utakmice Bilićeva mandata Hrvatska je imala problema upravo u prostoru između veznog reda i stopera. Protiv Češke to nije bilo dovoljno da se izgubi utakmica, iako su Česi u nastavku nekoliko puta opasno napali taj dio terena. Protiv Španjolske prostor između linija ponovno je bio velik problem, što je nakon utakmice priznao i sam Bilić.

"Mogu se samo ponavljati. Kad nama da netko previše prostora u njihovoj polovici među linijama, i mi ćemo kazniti nekoga, a kamoli neće oni?! Zato smo se pripremali da ih ograničimo kroz agresiju i zatvaranje linija. Ali to je izgledalo loše, to moram priznati", rekao je Bilić.

Protiv Engleske taj je nedostatak postao potpuno neodrživ. Kane se spuštao iz vrha napada, Gordon ulazio s krila prema sredini, a Bellingham dolazio iz drugog plana. Engleska je na taj način stalno dovodila dodatnog igrača ili dvojicu u prostor iza Modrića i Kovačića. Opteretila je najosjetljiviji dio terena, a Hrvatska nije imala nikakav odgovor na to.

Ako stoper izađe za Kaneom, iza njega se otvara dubina. Ako ne izađe, Kane prima loptu između linija i može se okrenuti. Kada Gordon uđe prema sredini, bek mora odlučiti ide li za njim, dok istodobno netko mora paziti što se događa uz aut-liniju.

Bellingham dodatno popunjava isti prostor, a hrvatski veznjaci prečesto su bili predaleko da bi na vrijeme reagirali. Engleska je tako bez puno komplikacija stvarala brojčani višak u najosjetljivijem dijelu terena.

Šestica sama ne bi riješila ono protiv Engleske

Naravno, bilo bi prejednostavno poraz 0:7 objasniti time što Hrvatska nije imala pravog zadnjeg veznog. Protiv Engleske gotovo ništa u obrambenoj organizaciji nije funkcioniralo. Koliko je Hrvatskoj nedostajalo agresivnosti najbolje pokazuje podatak da je napravila samo četiri prekršaja u prvom poluvremenu, jednako koliko je primila golova.

Nije bilo jasno kada Hrvatska ide u visoki pritisak, a kada se povlači. Nije bilo jasno tko izlazi na igrača s loptom, tko ostaje kao osiguranje i tko preuzima igrača u bilo kojoj fazi engleskog napada. Jedan igrač krenuo bi naprijed, drugi ostao na zadnjoj nozi, a iza njih se otvarao prostor. U takvoj utakmici ni najbolja šestica na svijetu ne bi sama spasila momčad.

Ali upravo bi igrač takvog profila barem smanjio broj situacija u kojima se obrana raspada nakon jednog ili dva dodavanja. Dao bi Kovačiću više slobode da radi ono u čemu je najbolji, skinuo dio obrambenog tereta s Modrića i pomogao stoperima koji su ionako izloženi zbog visoke zadnje linije.

Visoka obrana dodatno povećava rizik

Bilić želi braniti visoko, a takav pristup dodatno naglašava problem. Joško Gvardiol i Luka Vušković imaju jednu važnu sličnost, obojica vole aktivno napasti loptu i izaći prema napadaču umjesto da se povlače i čekaju ga bliže svojem golu.

To može biti velika prednost ako je momčad dobro organizirana. Problem nastaje kada jedan stoper iskoči, a prostor iza njega nema tko osigurati. Već protiv Češke Vušković je nekoliko puta previše agresivno izlazio iz zadnje linije. Gvardiol ima sličan refleks, zbog čega taj par traži dodatnu zaštitu ispred sebe i jasnog korektora kada jedan od njih napusti poziciju.

Ako ispred njih istodobno stoje dva veznjaka koji prirodno gledaju prema naprijed i nisu naviknuti paziti što im se događa iza leđa, rizik se dodatno povećava. Jedna pogrešna procjena ili izgubljena lopta tada može protivniku odmah otvoriti velik prostor.

Svi najbolji imaju takvog igrača

Tu dolazimo do dijela koji je teško objasniti. Najbolje reprezentacije svijeta uglavnom imaju barem jednog igrača kojem je jedan od osnovnih zadataka održavanje ravnoteže u sredini terena. Španjolska ima Rodrija i Martina Zubimendija.

Engleska koristi Declana Ricea, a u aktualnom kadru i Elliota Andersona te Alexa Scotta, koji su protiv Hrvatske radili upravo ono što Hrvatskoj nedostaje, čuvali su prostor, davali sigurnost igračima ispred sebe i omogućavali Engleskoj da puno agresivnije napada izgubljenu loptu.

Francuska ima Auréliena Tchouaménija i Eduarda Camavingu. Brazil je godinama koristio Casemira kao čovjeka koji omogućuje puno kreativnijim igračima ispred sebe da imaju slobodu. Razlikuju se stilovi, sustavi i profili, ali osnovni princip ostaje sličan. Netko mora čuvati ravnotežu.

Što Bilić može?

Ne mora svaka reprezentacija igrati s klasičnim destruktivcem. Šestica danas može biti odličan organizator igre, može igrati između stopera ili se dizati više, ali momčad mora imati igrača koji razumije obrambenu vrijednost prostora i kojem je prirodno prvo misliti na osiguranje. Hrvatska se već dvije godine ponaša kao da taj posao može jednostavno raspodijeliti na ostale igrače.

Nekad možda i nemaš igrača koji može odgovoriti tim zahtjevima na toj razini, ali još uvijek ne znamo je li to slučaj kod Hrvatske. Mišić je igrao u "predanoj" utakmici, a Moro i Nejašmić nisu ni pozvani. Kristijan Jakić, koji je na toj poziciji sjajno igrao u Dinamu, dobio je pola sata protiv Engleza pri rezultatu 0:5.

Čak i ako takav netko ne postoji, struktura unutar ekipe i podjela zadataka moraju biti takvi da se minimalizira nedostatak takvog igrača. Hrvatska već godinama tamo uporno gura Kovačića i Modrića i ostavlja ih na vjetrometini.

Poanta je da momčad mora imati različite profile kako bi izbornik mogao reagirati na različite probleme. Ako utakmica traži igrača koji će kontrolirati desetke metara prostora iza veznog reda, onda nije dovoljno imati osam veznjaka od kojih većina najbolje igra s loptom u nogama.

Hrvatska ne treba alibije, nego rješenja

Hrvatska nema novog Brozovića, ali to nije opravdanje da se već dvije godine ponaša kao da joj takav profil igrača uopće ne treba. Kada se protiv različitih suparnika uporno otvara isti prostor i kada ga najbolje reprezentacije redovito kažnjavaju, problem više nije samo u imenima nego i u ideji.

Španjolska, Engleska, Francuska i Brazil ne čuvaju ravnotežu u veznom redu zato što su konzervativni, nego zato što vrhunski nogomet takve rupe nemilosrdno kažnjava. Hrvatska zasad pokušava dokazati da može bez toga. Dvanaest primljenih golova u tri utakmice prilično je uvjerljiv odgovor na pitanje jesu li baš svi drugi glupi, a samo je Hrvatska pametna.